Nogomet narodu

Trajni genij Jarija Litmanena

Što nas je Finac s fudbalerkom naučio o nogometu?

Kad su mu u listopadu 2010. podizali spomenik u rodnom Lahtiju, Jari Litmanen je održao govor koji je zaključio riječima: “Samo se nadam da je ovaj kip trajniji od osobe koju prikazuje”. I svima je to bilo smiješno.

Kuningast Jari (Kralj Jari), kako ga u Finskoj zovu, u tom je trenutku bio još uvijek aktivan nogometaš — štoviše, reprezentativac — i neki od značajnih trenutaka u karijeri još su bili pred njim. Tjedan dana kasnije zabit će jedan od svojih najljepših golova, škarice za Lahtijevu gostujuću pobjedu protiv Oulua; mjesec dana kasnije pogodit će za Finsku protiv San Marina i postati najstariji strijelac ikad u kvalifikacijama za Euro. Igrat će još i iduće godine te s HJK Helsinkijem osvojiti dvostruku krunu, okončavši karijeru jubilarnim 200. nastupom u domaćoj ligi u kojem će zabilježiti hat trick asistencija protiv Hake; prije toga će u produžecima finala kupa protiv KuPS-a smjestiti u mrežu spektakularni poluvolej.

Pune 24 godine trajao je Litmanenov seniorski nogometni vijek, rastegnut kroz četiri desetljeća. Od toga je za Finsku igrao 21 godinu i upisao 137 nastupa. Igrao je za tri europska giganta — Ajax, Barcelonu i Liverpool — i osvojio 21 klupski trofej, uključujući Ligu prvaka i Kup UEFA. A ipak se šalio na račun vlastite nepostojanosti i to je malo kome bilo čudno, neskromno ili neprimjereno.

Jer svi su znali da je Kralj Jari mogao napraviti i puno, puno više.

Bio je plemeniti igrač koji je radio kao konj; individualni genij koji nije tražio da se čitav sustav gradi oko njega, nego se u potpunosti podredio kolektivu

Njegova nesreća s ozljedama bila je gotovo jednako legendarna koliko i njegovo nogometno umijeće. U Ajaxu se jednom ozlijedio ulazeći u auto, i to tek nakon što se bio oporavio od nevezanih poteškoća — nešto je škljocnulo u leđima i jedva su ga nekako uspjeli izvući iz vozila, uz bolne krike. U reprezentativnom ogledu protiv Engleske toliko je nezgodno pao poslije jednog duela s Riom Ferdinandom da mu je ruka pukla na tri mjesta. U Malmöu, već u poodmaklom stadiju karijere, jednom je završio izvan stroja tako što mu je sportski direktor otvarao bocu soka, a čep je odletio i pogodio ga u oko. U Fulhamu, za koji nikad nije stigao ni nastupiti, na treningu ga je u potiljak pogodila i na tjedan dana izbacila jedna napucana lopta golmana Ricarda Batiste.

Bio je lomljen, gažen, trgan i udaran, štemeri poput Igora Štimca ‘taktički’ su ga tukli pri svakom duelu, a kad nije bilo nikoga ili ničega da ga spriječi u igranju nogometa, dogodilo bi se nešto iz čista mira, poput palpitacija srca ili gripe koja bi ga srušila u krevet. Prošle je godine tako prebolio koronu, četiri tjedna se boreći s vrućicom i bolovima u svim mogućim mišićima; kad su novinari tu vijest saopćili Louisu van Gaalu, čovjeku koji ga je ‘izmislio’ kao nogometaša i trenirao u Ajaxu i Barceloni, LVG-ova je incijalna reakcija bila promrmljati “Ah, nikakvo čudo…”

Brinuo je Litmanen uvijek maksimalno o svom tijelu, barem onoliko koliko je u to vrijeme znao; bio je čuven po dugim rutinama zagrijavanja, rastezanja i razgibavanja, provodio je više vremena na stolu za masiranje od ijednog suigrača i prije svake utakmice si je pažljivo vlastoručno bandažirao problematične zglobove. Xavi se sjeća kako ga je stalno viđao u sauni, u kojoj bi sjedio potpuno gol izuzevši štucne i kopačke — govorio je da mu nakon takvog tretmana bolje pristaju uz stopalo… Ali tijelo ga naprosto nije slušalo.

I to je velika šteta, jer Litmanen je bio nogometni genij. Na njegovu vrhuncu nitko mu nije bio ravan: bio je najbolji igrač najbolje momčadi na svijetu — i jedne od najboljih ikad — i u toj je karijernoj špici, recimo, zabio 15 golova u 23 nastupa u Ligi prvaka tijekom dviju sezona u kojima je Ajax igrao finala. A uopće nije igrao špicu.

Ne sjećam se više kada sam točno prvi put vidio Litmanena, ali sjećam se dojma koji je ostavio na mene. S onim svojim ‘repovima’ u business in the front, party at the back frizuri izgledao je kao relikt 1980-ih i podsjećao na predratne asove tuzlanske Slobode. U kombinaciji, pak, s dječačkim crtama lica više je sličio skijašima-skakačima ili hokejašima koji su bili daleko popularniji u njegovu zavičaju. Ali na terenu je Litmanen bio hodajući spektakl, ubojica iz sjene koji je više volio opaliti volej nego hljeba se najest. Rijetko ga se moglo vidjeti s loptom, ali način na koji ju je kontrolirao bio je primjereniji nekom južnoameričkom žongleru nego — zaboga — Fincu. Fincu!

Bio je nemoguće atraktivan igrač, igrač koji bi danas bio redovita zvijezda gifova i YouTube klipova, ali tek sam puno godina kasnije, opsesivno raskopavajući LVG-ovu nogometnu utopiju u Ajaxu, postao svjestan njegove prave veličine i važnosti.

Van Gaal je uvijek u svojoj trenerskoj karijeri, pa i na samim njenim počecima, bio čovjek s planom. Posvuda je nosio bilježnicu u koju je zapisivao taktičke zamisli i opaske o pojedinim igračima — ta mu je navika ostala i u poznim godinama — i bio je toliko samouvjeren da je nogomet vidio kao problem, zagonetku do čijeg je konačnog rješenja samo on mogao doći. Kad su mu kao treneru Ajaxove rezervne momčadi iz prve ekipe spustili “brzonogog, ali beskorisnog” mladca Dennisa Bergkampa koji je dotad igrao centarfora ili krilo, LVG mu je našao korist i smisao u ulozi kakva dotad u nizozemskom nogometu nije ni postojala. On je postao shaduwspits, špica iz sjene.

Bergkamp je u novoj roli procvjetao i kasnije, kad je Van Gaal trajno preuzeo prvu ekipu, postao najtraženiji mladi igrač u Europi. Na trenerovu nesreću, međutim, procvjetale su i njegove ambicije i Bergkamp nije imao strpljenja čekati da Van Gaalova vizija u potpunosti zaživi; izborio se za transfer najprije u Inter, a onda je postao jedna od Arsenalovih svevremenskih ikona. Međutim, retrospektivno gledajući, njegov odlazak nije oslabio Ajax, već upravo suprotno; koliko god to suludo zvučalo, jer radi se o jednom od najboljih igrača svog doba, on ga je zapravo ojačao. Jer je na njegovo mjesto promoviran dotad slabo poznati Finac.

“Mislim da je za Ajax bilo savršeno to što je Dennis otišao, a došao Jari”, izjavio je kasnije tvorac amsterdamske utopije. A Van Gaal je “uvijek bio u pravu”, već desetljećima kasnije je rekao Kralj Jari.

Zašto je tomu bilo tako? Zašto je Litmanen i danas u Amsterdamu štovan kao polubožanstvo i što nas je njegova karijera — barem onaj njen kratki vrhunac — naučila o nogometu?

Kad pomislimo na ‘desetke’, i danas mislimo na Peléa, Diega Maradonu, Zinedinea Zidanea — na sve one genijalne fantaziste koji su carinili loptu i bili oslobođeni obrambenih zadataka, sve kako bi im se stvorilo idealne uvjete da svojom kreacijom rješavaju utakmice. Često su drugi trčali i radili za njih i čitava je momčad služila njima, ali treneri su smatrali da se to isplati jer oni su bili u stanju jednim lucidnim potezom donijeti pobjedu.

Litmanen je bio sve suprotno od toga.

Da, priznaju mu da je bio najbolji tehničar u ondašnjem Ajaxu, što nipošto nije mala stvar; po baratanju loptom i viziji mogao je komotno i on biti klasična playmakerska desetka, ali Litmanen je imao nešto što nijedan takav igrač nije: nevjerojatnu radnu etiku i još nevjerojatniji osjećaj kako za prostor, tako i za tajming.

Imao je i jednu ozbiljnu manu. Bio je izrazito spor, što se kasnije samo još pogoršalo učestalim ozljedama, ali nju je uspijevao neutralizirati na veličanstven način — tako što je uvijek bio spreman, kao u onoj glasovitoj izreci Johana Cruyffa, krenuti malo prije od suparnika. Njegov instinkt na terenu bio je nedadmašan, a Van Gaal je to prepoznao i smjestio ga na poziciju desetke: ne one klasične, ali ne baš ni istovjetne ulozi koju je prije njega igrao Bergkamp.

U Van Gaalovih 3-4-3 playmaker je djelovao znatno dublje, na dnu dijamanta u veznom redu, i nosio broj 4 — u Ajaxovoj momčadi koja je osvojila Ligu prvaka bio je to Frank Rijkaard — i on je bio glavni inicijator napada. S druge strane, broj 10 na vrhu romba je bio glavni inicijator obrane — on bi smjesta poveo presing čim bi momčad izgubila loptu na suparničkoj polovici. U fazi posjeda, međutim, 10 nije tražio loptu u noge, nije je carinio, pa čak nije bio primarno zadužen ni za to da pruži završni pas; ne, Ajax je napadao preko krila ili dubinskim loptama kroz sredinu, a on je primarno igrao bez lopte i uz minimum dodira, tražeći pravu priliku da utrči u prostor koji bi mu svojim kretanjem otvarao centarfor — najčešće Ronald de Boer, kasnije više Patrick Kluivert — i zabije gol. Nitko to nije radio bolje od Litmanena.

“Jari je imao sjajnu viziju”, kaže Van Gaal. “Bio je uvijek slobodan. Ne tako brz, ali uvijek je stizao točno na vrijeme. Također je znao igrati obranu. Bergkamp nije.”

Van Gaal i Litmanen nisu bili prvi koji su redefinirali ulogu desetke u suvremenom nogometu, ali nitko prije njih to nije napravio na takav način. Litmanen nije bio lažna devetka, kao što se to ponekad krivo predstavlja — Ajax je, uostalom, imao svoju devetku — a nije bio ni ‘devet-i-pol’ po modelu, recimo, Michela Platinija koji je sam i izmislio taj izraz (neuf et demi), a ni shaduwspits Bergkamp. On je zapravo bio lažna desetka. Bio je plemeniti igrač koji je radio kao konj; najjači u momčadi s loptom, a najmanje (poslije centarfora) u kontaktu s njom; individualni genij koji nije tražio da se čitav sustav gradi oko njega, nego se u potpunosti podredio kolektivu.

I nijedna kasnija atipična desetka, od onih svjetske klase do onih ‘za sirotinju’ poput Mije Caktaša i Franka Andrijaševića, nije imala sve što je imao Jari.

Razlog zbog kojeg nije ostao univerzalno upamćen kao istinski velikan, onako kao u Finskoj i Nizozemskoj, prvenstveno je u ozljedama koji su ga osakatile još u Ajaxu. U Barceloni i Liverpoolu bio je sjena nekadašnjeg igrača, iako je i tada — a i kasnije — imao nebrojeno puno fascinantnih bljesaka. Osim toga, nitko ga kasnije nije koristio kao LVG u Ajaxu, pa čak ni on sam u Barçi.

Ali nije to sve, ima još nešto.

Skloni smo nogomet prvenstveno gledati kroz događaje s loptom, a igrače vrednovati po tome što su radili s njom. Zato idoliziramo fantaziste i opraštamo im sve ono što nisu radili u onih 98 posto vremena koliko nisu imali loptu, dok trenerima koji fetišiziraju sustav — a ne postoji trener koji je to radio više od Louisa van Gaala u Ajaxu — predbacujemo da guše kreativnost i individualnost svojih najboljih pojedinaca.

Međutim, Litmanen to nikad nije vidio tako niti je smatrao da se žrtvuje time što na terenu nije Bog i batina od čijih lopti momčad živi i umire, iako je to po kvaliteti mogao biti. On je stvari vidio isto kao i trener koji ga je učinio zvijezdom, uvijek u glavi noseći širu sliku, a na svoju ulogu gledao kao na ključnu za ljepotu i efikasnost nogometne igre — ne one vlastite, nego momčadske. Kolektiv je iz njega izvukao ono najbolje stavivši ga u takvu ulogu, a on ugradio cijelog sebe u taj savršeni nogometni dizajn.

U široj javnosti ostao je upamćen i vrednovan najviše po mnogim, često spektakularnim golovima, ali Kuningast Jari je bio mnogo više od golgetera. Za one koji žele shvatiti, on je bio igrač koji nas je vlastitim primjerom učio da je nogomet momčadska igra koja svoj puni smisao i ljepotu dobiva tek kao cjelina.

I danas, na Jarijev 50. rođendan, možemo mirne duše reći da je to njegovo nasljeđe trajnije od spomenika, trofeja i priznanja iz one 24 godine koliko je gazio terenima.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.