xx

Statistički najčešća kombinacija imena i prezimena u Njemačkoj je “Thomas Müller”. Zato se taj izraz ponekad koristi za opis najnormalnijeg, najprosječnijeg tipa koji ni po čemu ne odskače od drugih.

Na prvi pogled, takav je i Bayernov Thomas Müller. Kad za Oktoberfest navuče Lederhosen i njima pripadajuće tregere prebaci preko karirane košulje, zaista ćete ga lako zamijeniti za lokalnog džibera ili junaka neke bavarske verzije realityja Ljubav je na selu. Na prvi pogled, on ne izgleda ni kao profesionalni nogometaš, s onim šlank trupom nasađenom na tanke nožice — “Mišići se ne primaju na mene”, kaže — bez tetovaža i bijesnih frizura kakve su danas fora, uvijek glatko izbrijani Thomas ‘Thomas Müller’ Müller iz Weilheima u Oberbayernu.

Ako ste upravo pali s Marsa i nikad ga ranije niste gledali na terenu, bit će vam oprošteno i pomislite li da ni ondje ne radi nešto posebno važno ili natprosječno dobro; s loptom ponekad izgleda nespretno, bez nje ponekad tromo, ne posjeduje posebnu brzinu niti barata nekim atraktivnim driblingom koji bi mu osigurao slavu među publikom koja štuje gifove i YouTube kompilacije.

Međutim, ovaj Thomas Müller je superheroj.

Müller je igrač u potrazi za dimenzijom koju je teško označiti jer se uvijek nalazi negdje drugdje i dalje od fokusa događanja; on je u potrazi za prazninom

On je također i jedini igrač u nogometnoj povijesti koji je izmislio poziciju, odnosno ulogu na terenu samo za sebe, sam joj dao ime i definirao je, a onda je ona toliko zaživjela u javnom prostoru da su uslijedile analize i teorijski eseji o njoj, uvedena je i u Football Manager. Razlog za sve to je taj što je ona upravo savršeno definirala ono što Müller na terenu jest i pomaže ljudima da bolje shvate ne samo njegovu ulogu, nego i najvažniju dimenziju u suvremenom nogometu: space, the final frontier.

Nijemci, naravno, imaju riječ za sve, a Der Torriecher — nos ili njuška za gol— označava nogometaša koji, poput svinje ili psa koji traže tartufe, može ‘nanjušiti’ priliku za gol i naći se u pravo vrijeme na pravom mjestu da bi ga zabio. Ultimativno napadačko njuškalo bio je Müllerov prezimenjak Gerd, veliki golgeter poznat još i pod nadimkom Duh šesnaesterca. Zlatko Čajkovski ga je u Bayernu nazvao “Mali debeli Müller”— i nije u tome bilo zle namjere, jer Čajkovski je bio dobrodušan, prostodušan čovjek i ponosio se vlastitim nadimkom ‘Čik’, koji mu je netko u Zagrebu ili Beogradu dao rekavši da je “malo veći” od opuška (bio je visok 164 cm). Čik je naprosto zamijetio da pozamašna guzica Mülleru daje neobično nisko težište, zbog kojeg su njegovi pokreti bili nepredvidivi i enigmatični za braniče.

Thomas je često bio uspoređivan s Gerdom, iako je riječ o igračima različitih nogometnih i fizičkih karakteristika. Zajednička im je atipičnost: obojica su naizgled nezgrapni i obojicu je izuzetno teško čuvati. Glavna razlika čak nije niti u poziciji — Gerd je uvijek bio samo i isključivo centarfor — nego u njihovu odnosu prema prostoru. Stariji Müller proveo je gotovo čitavu karijeru na liniji zaleđa; vrzmajući se, gurajući, šuljajući, valjajući, puzajući… sve kako bi u ključnom trenutku na neki, bilo koji način i bilo kojim dijelom tijela, uključujući i to famozno dupe, ugurao loptu preko gol linije. On je bio igrač za kakvog odavno naprosto više nema mjesta u nogometu.

Thomas je, s druge strane, igrač kakav nikad prije nije postojao. Gledamo li na vrijeme linearno, moglo bi nam se učiniti da on zapravo dolazi iz budućnosti.

Prije šest godina, nakon što je Müller u prvoj njemačkoj utakmici na Svjetskom prvenstvu u Brazilu zabio hat-trick Portugalu, izbornik Joachim Löw je na presici za njega rekao: “Da, on je jedan od onih igrača koji imaju nos”. Nije rekao Torriecher, nego je, možda želeći izaći u susret prevoditelju, ostao na pola puta. I bilo je to smiješno jer je ispustio ono ključno — pa barem nos imamo gotovo svi i nisam još vidio nogometaša bez njega. Löw je očito htio reći da Müller ima “nos za gol”.

Osim ako nije.

Jer golovi, a pogotovo njihovo postizanje, nisu ono najvažnije što ovog Müllera definira, iako je tom prigodom zabio tri komada i na kraju Mundijala završio kao njegova Srebrna kopačka (i Srebra lopta, mada je zaslužio i Zlatnu). Ovaj Müller je igrač čija je esencija nešto sasvim drugo, a golovi dolaze samo kao njen krajnji produkt.

“U mojoj momčadi, Müller uvijek igra”, izjavio je Louis van Gaal prije sad već 10 godina, kad je sjedio na Bayernovoj klupi i udario temelje novog identiteta koji će ekipa više ili manje nastaviti razvijati do danas — ono “manje” je ponajprije bilo tijekom mandata Nike Kovača, koji je Bayern vratio u pred-LVG-ovo doba i jedinog kod kojeg je Müller izgubio na statusu, ali to je neka druga priča.

Kad se pojavio na velikoj sceni, Müller je bio enigma i to je godinama nastavio biti. Nije bio napadač niti playmaker, ne ni konvencionalno krilo. Bio je u mnogočemu dobar, ali u malo čemu spektakularan i nijedna od tehničkih osobina ili vještina koje je posjedovao nije se mogla nazvati elitnom, a ipak je redovito igrao i bio među najboljima u momčadi, postižući važne golove ili sudjelujući u njima. Sa širenjem dostupnosti nogometne statistike ljude je zbunjivalo i to što ga nije bilo u vrhu nijedne statističke kategorije čak ni u Bundesligi, osim onih koje bilježe golove i asistencije.

“Ako se ne možete pouzdati u svoje tjelesne atribute, morate uključiti mozak”, rekao je. A onda je u siječnju 2011. istupio on sam i u intervjuu za Süddeutsche Zeitung koji će puno kasnije postati legendaran nakon što ga iskopaju engleski mediji objasnio ono što nijednom komentatoru ili analitičaru nije uspijevalo, barem ne na tako koncizan i prijemčiv način.

“Što sam ja zapravo?”, postavio je retoričko pitanje. “Ich bin ein Raumdeuter”.

Nijemci, naravno, imaju riječ za sve, ali ovu nisu imali. Raum znači prostor, a Deuter je tumač; Der Traumdeuter je u ezoteričnoj i psihoanalitičkoj tradiciji “tumač snova”, a Müller je uzeo tu riječ i od nje napravio novu kovanicu, vjerojatno ni ne sluteći što će to značiti za njegovu karijeru i nogometnu kulturu općenito.

Prostor je ključna vrijednost u nogometu. Čitava evolucija igre vrtjela se oko pokušaja da ga se stvori više za sebe, a uskrati suparniku. Momčad koja uspješnije stvara prostor za odigravanje lopte, kretanje i šutiranje u pravilu će lakše postizati golove i ostvarivati pobjede. Presing, kao temelj suvremenog nogometa i njegovo kucajuće srce, prostorni je koncept.

Potraga za prostorom traje otkako se zakotrljala prva nogometna lopta po službenim nogometnim pravilima. Zbog borbe za njega događale su se sve kasnije promjene i modifikacije u taktičkim sustavima, pozicijama i ulogama igrača; zbog manipulacije njime pojavili su se catenaccio, totalni nogomet, tiki-taka. Sposobnost stvaranja prostora bilo je ono zbog čega su veliki tehničari uvijek slavljeni kao umjetnici lopte, a posebno brzi, snažni ili snalažljivi igrači bili želja svakog trenera.

Kad je Pep Guardiola s Barcelonom uveo fetiš na posjed lopte u mainstream, dogodila se revalorizacija čitave nogometne povijesti s fokusom na njen prostorni aspekt, na što su se nadovezali i Juego de Posición i Gegenpressing, koji se također najbolje mogu razumjeti iz tog kuta. Međutim, postoji problem imanentan nogometu kao igri u kojoj nema ‘čistog’ posjeda kao, primjerice, u košarci, rukometu ili bilo kojem drugom momčadskom sportu koji se igra rukama, a još više kao igri u kojoj je analitika u još ranoj fazi razvoja: gotovo svi podaci koje nam nudi konvencionalna statistika odnose se na ‘epizode’ koje uključuju loptu: udarci, obrane, dodavanja, dueli za loptu, driblinzi, startovi (na loptu)…

A sve to je samo vrh ledenog brijega, jer nogometaš 98 posto vremena tijekom utakmice nije u kontaktu s loptom.

Nema ničeg lakšeg nego prepoznati velike strijelce ili driblere. Naučili smo cijeniti i igrače kao što je bio Xavi — jer čak i ako ne primjećujemo golim okom njegovu važnost i umijeće, brojke će nam reći da je imao 100 točnih dodavanja na utakmici uz 95 posto preciznosti, a da su pet od tih pasova bili ključni; možda nećemo svi biti u stanju ili željeti sagledati njegovu ulogu u njenom totalitetu i važnosti unutar sustava, ali s takvim podacima se ne možete svađati.

I kad Kralj pimplanja kaže da je sve što on radi neprestana potraga za prostorom, onda to možemo shvatiti i prihvatiti kao koncept. Neusporedivo je teže spoznati važnost igre bez lopte, jer to je nešto što ide kontra intuicije i nema podršku u brojkama koje su naširoko dostupne. Ali nogomet, koji se igra na terenu prilično velikih dimenzija i s čak 20 igrača u polju, prvenstveno je igra geometrije; trokuti i vektori, totalitet oblika i transformacija jedne momčadi u odnosu na drugu i na loptu zapravo su daleko važniji za analizu nego što su to pojedinačne epizode s loptom ovog ili onog igrača, jer sve to im daje kontekst bez kojega su gotovo bezvrijedne.

Za razliku od Xavija, kojemu je nužan takav kontekst da bi funkcionirao, Thomas Müller je netko tko primarno stvara sam kontekst i mijenja ga svojim djelovanjem. Dok Xavi s loptom u nogama traži prostor u koji bi je gurnuo, on bez lopte pokušava razvući prostor kako bi u njemu stvorio prazninu u koju će gurnuti samoga sebe ili suigrača. Da, Müller je jedan od onih igrača koji imaju nos, ali ne nužno (samo) za gol.

“Bez obzira na to o kojem području života govorimo”, rekao je Uliju Hesseu za The Guardian, “čovjek uvijek treba objašnjenje. On želi razumjeti stvari. Često dođe do vrlo jednostavnog objašnjenja i kaže da je sve to zbog određenog talenta ili čak slučajnosti. Ali ponekad je ono što se događa produkt razrađenog kretanja koje uključuje više igrača. Kad potrčite, ne činite to uvijek za sebe. Često to radite kako biste otvorili vrata za suigrača. Pogledate li košarku, to je ključni element: trojica igrača jednome stvaraju prostor za šut. U nogometu je takvo što često podcijenjeno.”

Müller je igrač u potrazi za teritorijem, za dimenzijom koju je teško označiti jer se uvijek nalazi negdje drugdje i dalje od fokusa događanja; nju karakterizira upravo odsutnost lopte, akcije i ljudi. On je u potrazi za prazninom, za ništavilom koje zaokružuje našu realnost. U potrazi za zečjom rupom u kojoj bi se nakratko sakrio ili crvotočinom kroz koju bi prošao samo da se iznenada nađe upravo ondje gdje u danom trenutku treba biti kako bi suparniku zadao presudni udarac.

On je također igrač koji taj prostor doživljava u totalitetu, uvijek računajući s ukupnom, širom slikom, kao da može vidjeti teren iz ptičje perspektive. To možete vidjeti i po tome što gotovo jednako burno proslavlja svoje i golove suigrača. U njegovoj glavi golove zabija momčad; igra, a ne igrač, kako je govorio Luka Kaliterna.

A budući da prostor i vrijeme uvijek idu zajedno u svom kontinuumu, nije ga teško zamisliti ni kao putnika kroz vrijeme. Kao nogometaša poslanog iz budućnosti kako bi nam pomogao da bolje razumijemo ovu igru koju toliko volimo; da shvatimo kako nije uvijek najvažnije imati najbolju tehniku, najjači udarac, najspektakularniji dribling, najveću brzinu i najneobičniju frizuru da bismo pobijedili. Da nas vrati na pravi put nakon što smo predaleko zabludjeli.

S najprosječnijim imenom i likom, a neobičnim, neuravnoteženim karakteristikama nalik regenu iz Football Managera, Bayernov Thomas Müller — koji je ove sezone oborio Bundesligin rekord po broju asistencija, upisavši ih 21 samo u prvenstvu, uz osam golova, a 14 i 26 u svim natjecanjima — jedan je od najtrofejnijih, ali i najvažnijih igrača našeg doba; netko čije će se ime pronositi još desetljećima nakon što se umirovi.

Možda će imati problema i s tim da predribla komad vaše vrtne garniture, možda će većinu vremena izgledati kao da ne radi ništa, ali nemajte sumnje u to da će se naći u pravo vrijeme na pravom mjestu, taj Thomas Müller iz Weilheima u Oberbayernu.