Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

U ime naroda

Zlatko Dalić, kult ličnosti, politikanstvo i trag u beskraju

Po svoj prilici, Andy Warhol nikad zapravo nije izrekao najslavniji citat koji mu se pripisuje i od kojeg se ove godine navršilo čitavih pola stoljeća: onaj da će “u budućnosti svatko imati svojih 15 minuta slave”. Svejedno, danas ga više pamte po toj ‘konceptualnoj’ izreci nego po ijednom od njegovih radova — što možda nije pravedno, ali samo dokazuje istinitost ‘njegova’ proročanstva u širem i prenesenom značenju.

A ono je da za sve nas, bez obzira na to koliko bili već poznati ili praktično anonimni, postoji ‘špica’: presudni trenutak u kojem će ono što kažemo ili napravimo ostaviti trag u beskraju i utjecati na svijet oko nas više od ičega drugog što kasnije u životu postignemo.

Natjecateljice u izboru za Miss, glumice i glumci nominirani za Oscara ili izvođači pjesama na Eurosongu toga su svjesni i zato unaprijed razmišljaju o govoru koji će održati u slučaju da pobijede, premda se vrlo često naknadno pokaže da to nije bio taj moment po kojemu će ih pamtiti. Stvari su, uostalom, rijetko tako doslovne i dramatične kao u nekom lošem holivudskom filmu kad se protagonist dočepa razglasa pred okupljenim mnoštvom, a rasplet čitave priče ovisi o onome što će reći. Često nismo niti svjesni trenutka u kojem su — simbolički rečeno i u kontekstu neke imaginarne buduće biografije — sve oči i sve kamere na nama, svi mikrofoni upereni u nas. Trenutka u kojemu je stvarno bitno ono što ćemo poručiti i u kojem se, kako je to jednom rekao Eugène Ionesco, “računaju tek riječi, sve ostalo je puko brbljanje”.

Bez obzira na to što dalje bude radio u životu i koliko u tome bude uspješan, Zlatko Dalić će teško više ikad biti ovako slavan i voljen.

U rodnom Livnu dočekuje ga 40.000 ljudi, u Zagrebu mu se klanja preko pola milijuna Hrvata i ima takvu moć da bi, kako je to samo pomalo hiperbolično napisao jedan komentator, “mogao srušiti Vladu kad bi ljude na to pozvao s pozornice na Trgu”. Za izbornika svjetski srebrne nogometne reprezentacije ovo je špica koju gotovo sigurno nikad neće moći opet dostići; ovo su njegovih 15 minuta slave koje u iznimno dugom hrvatskom nogometnom mamurluku traju, evo, već puna dva tjedna.

Izjava o “pet posto” bi, po svoj prilici, za Zlatka Dalića mogla postati ono što je za Warhola “15 minuta slave”

I kako ih koristi?

Najviše o tome će vam reći činjenica da — mimo reportažnih hvalospjeva i lovorika od kojih su se svi već umorili — dvije teme vezane uz uspjeh Vatrenih dominiraju javnim prostorom još od finala Svjetskog prvenstva i onog središnjeg dočeka dan kasnije.

Jedna je njegovo neodređeno prepucavanje s nogometnim savezom, odnosno s neimenovanim pojedincima za koje tvrdi da su ga “smjenjivali” još na američkoj turneji reprezentacije. “Ne mogu podnijeti da ljudi koji dvaput u životu nisu šutnuli loptu odlučuju o mojoj sudbini”, izjavio je. “Ja sam neovisan i neopterećen, ali ne mogu dopustiti da se netko igra sa mnom i da me za dva mjeseca opet netko smjenjuje:” A onda i zaključio: “Hrvatskog izbornika mora se zaštiti kao instituciju, ne kao Zlatka Dalića. To je tvoj izbornik, štiti ga.”

Iako smo obrasce ponašanja vladara hrvatskog nogometa imali prilike jako dobro upoznati, o pozadini izbornikove gorčine možemo jedino nagađati. Ali riječ je o ozbiljnim optužbama, a on sam odbija ih konkretizirati. Premda definitivno u dominantnoj poziciji moći naspram svojih nominalnih šefova, koji se ne bi usudili smijeniti ga sad kad je slavljen kao narodni heroj i karizmatik, on ne želi otkriti tko mu je to radio o glavi i zašto. I premda bi bilo u općem interesu hrvatskog nogometa, pa i šire, da sad kad ima takvu moć i priliku raskrinka procese kojih je i sam— ili barem tako tvrdi — bio žrtva, on to po svoj prilici neće učiniti. Zaštitit će one koji su mu navodno podmetali i HNS-ovo će prljavo rublje još jednom, barem na još neko vrijeme, ostati unutar kuće.

Ako već ne želi iznijeti imena, zašto onda uopće govori javno o tome? To ne možemo znati, ali možemo vidjeti kakav učinak taj njegov istup ima: isticanjem kako je uspio usprkos remetilačkim faktorima iz saveza jača u javnosti njegova karizma i imidž spasitelja’ kao i Dalićeva pregovaračka pozicija u predstojećim dogovorima s HNS-om oko njegove budućnosti. Možda nije u interesu hrvatskog nogometa, ali jest u interesu hrvatskog nogometnog izbornika.

Kao institucije, dakako, ne kao Zlatka Dalića.

A isti učinak imaju i njegove izjave da je “već nakon Amerike odlučio otići poslije Svjetskog prvenstva”, ali se sada pita — primjerice, pita se to na naslovnici Jutarnjeg lista — “Nakon ovakve podrške, imam li pravo iznevjeriti narod?”. Bilo to spontano ili planirano, radi se o udžbeničkom primjeru stvaranja kulta ličnosti. Svakome karizmatičnom lideru u modernoj povijesti najbitnije je pozvati se na volju naroda kao svoju legitimaciju, pri čemu se najčešće radi o, kako ga je nazvao Umberto Eco, “selektivnom” ili “kvalitativnom” populizmu. “Narod se poima kao kvaliteta, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju.” Kako niti jedna velika količina ljudskih bića — pa ni onih više od pola milijuna što je izašlo na zagrebačke ulice — ne može imati zajedničku volju, “Vođa se nadaje kao njihov tumač”.

Poput svetog čovjeka kroz kojeg progovara božansko, Dalić prihvaća stavljanje u situaciju da kanalizira nešto veće od sebe, ostavljajući dojam da svoju individualnu volju žrtvuje u ime one zajedničke.

U ime naroda.

Pritom se ispostavlja da su izborniku realno izrazito nepovoljne okolnosti zapravo jako išle na ruku. Nakon što je, postavljen navrat-nanos i doslovno preko noći, u kvalifikacijama uspio izvaditi vruće kestenje iz vatre, velik dio medija ga je u prodalićevskoj kampanji kanonizacijskih razmjera spremno promovirao u nasmiješeno lice hrvatske alternativne stvarnosti, gotovo kao da je velečasni Zlatko Sudac i Nikola Šubić Zrinjski u jednoj osobi. Što zbog toga da se poslušno prikriju sav kaos, improvizacija i nesposobnost saveza koji su doveli do takve naprasne smjene na klupi, što zbog pokušaja stvaranja pozitivne atmosfere uoči prvenstva od koje mediji žive, a što zbog toga jer je njegov imidž povoljan za takvo modeliranje — za razliku od nekih njegovih prethodnika, osobito Igora Štimca i Ante Čačića, kojima nikakav PR nije mogao pomoći.

Naravno, dodatni razlog zašto mediji — i ponekad oni koji im sufliraju — uzdižu nekoga na pijedestal kad za to imaju prilike je taj da kasnije što efektnije i sa što veće visine padne u blato. Svaka medijska zvijezda ili svetac danas dolazi s rokom trajanja.

Međutim, u obratu kakav je uoči Mundijala bilo teško i zamisliti, Dalić ne samo da nije tresnuo, nego se još popeo, više nego itko prije njega. Time je postao izuzetno bitan kao meta interesnih skupina koje bi ga rado privoljele u svoj tabor i iskoristile za svoje ciljeve, ali i prijetnja politici, ne samo nogometnoj. S kapitalom rezultata i slave, odnosno mase iza sebe, postao je element koji se oteo kontroli i barem nakratko stekao pravo da postavlja svoje uvjete.

Može taj kapital iskoristiti da pokuša protresti strukture moći u hrvatskom nogometu ili na način da još dodatno ojača vlastitu poziciju. Sve upućuje na to da se, barem zasad, odlučio na ovo drugo, pri čemu o motivima možemo tek spekulirati — oni mogu uključivati banalno materijalističke (ako će već zbog ‘naroda’ odbiti bjelosvjetske milijune i ostati, onda želi izvući što je moguće veću plaću), ali i čitav spektar idealističkih ili ideoloških.

Druga tema koja se povlači po javnosti, i to daleko više i daleko žešće od ove prve, priča je o zajedništvu i podjelama koja je domaći javni prostor pretvorila u bojno polje. Već dva tjedna traju svađe oko toga je li jedan pjevač trebao biti pozvan na doček Vatrenih i nastupiti na njemu. Radi se, eto, o pitanju svjetonazorske težine — za jedne je ono izraz ponosa i trijumf ideje nacionalnog jedinstva, za druge njena propast i sramota.

No, ubrzo se pokazalo da je na vagi zapravo nešto još važnije.

Zlatko Dalić u svom je javnom istupu na ovu temu odlučio biti mnogo konkretniji nego što je bio s kriptičnim porukama vladarima hrvatskog nogometa. “Ovih pet posto koji nas hoće preobratiti, neka pati koga smeta. I nek pate”, izjavio je. “Ne odgovara vam? Pa nemojte doći na Trg. Ali poštujte tuđe.”

Time je Dalić na brutalni način presjekao javnost na “naše” i “njihove”, odnosno “tuđe” — preciznije, odsjekao je odoka jedan njen dio kome “smeta” i koji smeta većini jer je želi “preobratiti” i poručio mu da ne pripada slavlju. A kako se prethodno pozvao na “narod”, to onda implicira da tih pet posto ne pripada ni njemu, narodu. Da nije potrebno, željeno ni dobrodošlo. U sasvim logičnoj interpretaciji tih njegovih riječi koja je pokrenula lov na vještice i online progone onih koji možda spadaju u tih “pet posto”, pokazuje se da se “zajedništvo” kako ga vidi većina ne temelji na uključivosti i pluralizmu mišljenja, nego na upravo ničeovskom shvaćanju homogenizacije (“Ono što visi, treba čovjek još i gurnuti”) i prijezira prema slabijem/malobrojnijem, što su koncepti koji spadaju u temelje totalitarizma.

A da nije bilo slučajno ili tek nespretno sročeno potvrdio je i drugi istup koji je nedugo zatim uslijedio, kojim je poručio onima koji se s njime ne slažu oko Thompsona neka “zatvore prozore i gledaju Big Brother”.

U današnjoj eri internetskih portala i društvenih mreža praktično u realnom vremenu možemo  promatrati kako njegova teza o pet posto (makar je takvih sigurno daleko više) prelazi u svakodnevni žargon i za očekivati je da uskoro uđe i u politički mainstream. Jer ona po svojoj prirodi i karakteru nesumnjivo jest politička.

Ona bi, po svoj prilici, za Zlatka Dalića mogla postati ono što je za Warhola “15 minuta slave”. Čovjek koji je dospio u finale Svjetskog nogometnog prvenstva i kojem su puna usta zajedništva mogao bi tako ostati ponajviše upamćen po izjavi kojom potpaljuje ionako zapaljivu atmosferu u društvu i betonira podjele. A dojam je da ona, kao što je bio slučaj s Warholovom, i nije izvorno njegova. Svejedno, dobro će mu doći odluči li se u kasnijem životu baciti u politiku, ali od čovjeka iz nogometa biste očekivali da se odupre tom sirenskom zovu i zarazi koja je nogomet pretvorila u puko političko oruđe te u svom finest houru, svojoj špici u kojoj su sve kamere i svi mikrofoni upereni u njega i koja neće još dugo trajati, kaže nešto doista bitno za ono čime se bavi i u čemu može utjecati na pozitivne promjene.

Recimo, nešto poput: “Modrić i Rakitić će povući masu za sobom, a na nama koji radimo je da to iskoristimo. S boljim uvjetima, kampom za mlade reprezentacije i edukacijom trenera te analizom kako se došlo do tog rezultata može se puno postići. Neće biti krivi ni Dalić ni Modrić ako se ovo sada ne iskoristi. Onda se mi koji radimo u hrvatskom nogometu moramo zapitati jesmo li još pravi, znamo li samo trubiti kad je uspjeh.”

To bih, recimo ja — jedan od onih pet posto — volio čuti od izbornika svoje reprezentacije. Samo što te rečenice nije izrekao Zlatko Dalić, koji je za to vrijeme u ime naroda imao važnijeg posla. Izrekao ih je Matjaž Kek, također populist svoje vrste — a što će nama Hrvatima neki tamo Slovenac prodavat pamet? Kad su oni šta osvojili?