Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Ubiti zmaja

Da bi pobijedio Barcelonu, Liverpool je najprije morao pobijediti sebe

Nogomet je teatralna igra.

I ne sad samo zbog svog zasluženog epiteta “baleta za radničku klasu”, nego već počevši od njegovih dramskih kvaliteta, pri čemu se na travnjaku i oko njega često razvija narativ na simboličkoj razini sličan onima iz pučkih legendi, antičkih tragedija ili klasičnih drama, kad se na 1.001 različiti način sukobljavaju dobro i zlo, junaci i zlikovci, unutarnje sumnje i vanjska percepcija i tko zna što sve još. Također u svojim pojedinačnim situacijama nogomet često poprimi pomalo operetno ili čak veliko, istinski operno obličje ili se, pak, katkad dogodi situacija koja — osobito s naknadnom pameću, to jest nakon što poznat rezultat utakmice — neočekivano prizove neki umjetnički motiv.

Jedna takva ovjekovječena je na fotografiji sa sinoćnjeg ogleda Liverpoola i Barcelone, a prikazuje Virgila van Dijka i Luisa Suáreza u pozi koja neodoljivo podsjeća na u kršćanstvu uobičajeni prikaz Svetog Jurja kako ubija zmaja.

Kad znate što se dogodilo — da je Liverpool bez dvojice ponajboljih igrača i napadačkih aduta preokrenuo Barçinu prednost od tri gola i s 4-0 prošao u finale Lige prvaka — onda se simbolika odmotava sama od sebe. Pogledajte tu herojsku Virgilovu pozu; taj apsolutni, duboki fokus i posvećenost, to oznojeno čelo i mučenički pogled koji sa strahopoštovanjem traži pomoć od nebesa u svom pothvatu. Tu Suárezovu demonsku agoniju pobijeđenoga u kojoj s tla ispružene ruke i noge, zatvorenih očiju, namrštena čela i usta razjapljenih u krik užasa pada u vječni oganj…

Teatralno je malo za reći.

Bez zmajeva ne bi bilo ni nas. Realno, jebo svijet bez zmajeva

Sveti Juraj — u raznim krajevima poznat i kao Đuro, Đorđe, Georgije, Georg, George, György, Giorgio, Jorge, Georges… — jedan je od globalno najpopularnijih kršćanskih svetaca. Spada na listu takozvanih “velikih mučenika” i smatra ga se zaštitnikom mnogočega, od poljoprivrednika i vojnika do mnogih zemalja i gradova. Postoje mnoge, međusobno prilično različite verzije njegova životopisa, a po najraširenijoj je bio Grk iz Kapadokije koji je početkom četvrtog stoljeća osuđen na smrt, možda od cara Dioklecijana, navodno zato jer se odbio odreći svoje kršćanske vjere.

Međutim, najpopularniji je zbog toga što je, je li, ubio zmaja. O čemu svjedoče tisuće i tisuće slika, skulptura i drugih prikaza.

Ozlijeđeni Mo Salah se na svetom tlu Anfielda pojavio s majicom na kojoj je pisalo Never Give Up. U gotovo svim izjavama nakon utakmice Liverpoolovi su igrači kao ključnu isticali svoju vjeru da nije gotovo i da su čuda moguća, iako su ih praktično svi već bili otpisali. Redsi su velik dio svijeta ostavili bez teksta, a svoj djelić svjetla reflektora ukrao je i nitko drugi do José Mourinho, populistički sumiravši javno mnijenje.

“Rekao sam da ništa nije nemoguće”, izjavio je u televizijskom studiju beIN Sportsa. “Moram reći da za mene ova remontada ima jedno ime, Jürgen. Ovdje se ne radi o taktici ili filozofiji. Ovdje se radi o srcu i duši i fantastičnoj empatiji koju Klopp ima sa svojim igračima”, i tako dalje, i tako dalje, na sva usta hvaleći donedavnog trenerskog suparnika i mentalitet njegove momčadi.

E, sad, mogli bismo cijelu ovu priču zaokružiti pod egidom “srca na terenu”, Kloppa proglasiti vitezom, a njegove igrače megamučenicima u stilu Svetog Jurja, ali onda bi ta priča imala previše rupa.

I Mourinho, kao i Klopp, predobro zna da se utakmice ne dobivaju srcem i dušom nego nogama i mozgom te da je ova utakmica i taktički i u svakom drugom smislu bila prekompleksna da bismo je svodili na ezoteriju. Također, i taj Juraj — pitajboga tko je taj bio i je li uopće postojao — uopće nije izvorno ubijao zmaja nego su mu tu legendu prišili od jednog drugog sveca u kasnom srednjem vijeku. I ti zmajevi, jebiga, ne postoje niti su postojali — barem ne u onom uvriježenom smislu da su letjeli svijetom rigajući vatru, otimajući princeze i terorizirajući puk.

Sve i da jesu postojali i Juraj i zmaj, sve i da vjerujete da su sveci slični antičkim bogovima s Olimpa pa da ne mogu odoljeti miješanju u zemaljske tekuće poslove, teško da bi naš Jura bio na strani domaćih. George jest zaštitnik Engleske, ali svaki navijač Liverpool FC-ja će vam reći da “Liverpool nije Engleska”; čovjek koji je donio preokret uistinu se zvao Georginio, ali Jura se pod imenom Jordi — onim kojim se i Johan Cruyff dodatno omilio lokalcima, nazvavši tako sina — pojavljuje kao zaštitnik Katalonije i grada Barcelone, a i FC Barcelona u svom grbu ima njegov križ.

Nitko nikad nije vidio, a kamoli ubio zmaja; to nam se stvorenje nije imalo čime zamjeriti, a ipak osjećamo strah, gnušanje ili barem nelagodu kad ga vidimo u Suárezovoj pozi na kipovima kojih su puni naši gradovi. S druge strane, instantno se poistovjećujemo s herojem Van Dijkom i njegovim mučeništvom i pri pogledu na njega bili bismo spremni, barem na djelić sekunde, povjeriti mu i vlastiti život.

Jer ne radi se ovdje ni o kakvim zmajevima. Priča o Jurju i nemani zapravo je starija od svijeta kakvog poznajemo, u sličnom se obliku pojavljuje u mnogim kulturama i simbolizira pobjedu dobra nad zlom. Pritom zmaj zapravo nije zmaj, a niti Barcelona — nego naprosto svi naši strahovi, smrtnost i zemaljska ograničenja srolani u jedno mitsko čudovište toliko gadno da ga ništa postojeće ne može predstavljati; nešto poput onog Crvenog (sic!) viteza u filmu Fisher King.

Da bi pobijedio Barcelonu, Liverpool je najprije morao pobijediti sebe.

Nije tu utakmicu dobio vjerom, ali bez nje ne bi uspio. I za tu vjeru sigurno ogromne zasluge idu Kloppu, on je uvjerio igrače da imaju šanse ako je zadrže, bez obzira na to što im svi drugi govorili. Da je se ne odreknu.

Ako išta, završnica ove Lige prvaka bila je trijumf kolektiva nad individualnim genijem, pokazujući nam još jednom koliko nogomet može biti čaroban i mitski, u realnom vremenu. Oko Liverpoolove pobjede i oko Ajaxova pohoda, bez obzira na to kako večeras završi sa Spursima (ej, Spursima!), isplest će se legende koje će trajati desetljećima i duže te vrlo brzo kroz predaju poprimiti bajkovite obrise. One će biti novovjeka verzija pučkih predaja, antičkih tragedija i klasičnih drama i dugo, dugo simbolizirati — makar možda pomalo krivo i neopravdano —nešto sasvim slično Jurjevom ubijanju zmaja.

Jer bez zmajeva ne bi bilo ni nas. Pogledajte još jednom pažljivo tu mitsku fotku i bit će vam to jasno.

Realno, jebo svijet bez zmajeva.