Nogomet narodu

Udarnik

Kako je Sir Matt Busby izgradio Manchester United

Na sutrašnji datum prije 30 godina preminuo je Sir Matt Busby, jedan od najvećih nogometnih trenera. U današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na priču o njemu.

xx

Zemlja je bila srušena, valjalo se dizati iz pepela.

Kad je Matt Busby u veljači 1945. stavio potpis na ugovor s Crvenim vragovima, Manchester United je bio na koljenima. Akumulirani dug dosezao je nekih 15.000 funti, što je u ono vrijeme bila sasvim dostatna suma da paralizira klub; igrači su bili raštrkani po vojnim postrojbama diljem Europe i Sredozemlja, a Old Trafford, to legendarno zdanje koje će kasnije ponijeti glamurozni nadimak Teatar snova, bio je samo ruševina. Tijekom Blitza 1941. Luftwaffe je u trosatnom pohodu na industrijska postrojenja smještena u obližnjem Trafford Parku ispustila bombe i na stadion, porušivši tribine i uništivši teren; iz betonskih su razvalina rasli korov, grmlje, pa i već drveće, a na mjestu travnjaka zjapilo je nekoliko širokih kratera. United će se tek 1949. moći vratiti u svoj obnovljeni dom, dotad će ga gradski rival City ugostiti na svom Maine Roadu.

Busby je bio u Manchesteru nekoliko dana nakon bombardiranja. Pri pogledu na stadion rekao je sam sebi: “Ovo je kraj. Nikad više tu neće biti nogometne momčadi”. Četiri godine kasnije, kao 36-godišnjak i još u uniformi Royal Army Physical Training Corpsa, promatrao je postapokaliptični prizor na istom mjestu i mislio drugačije. Dobio je ugovor, ali posao je mogao preuzeti tek sedam i pol mjeseci kasnije, nakon što se ‘skine’ iz vojske.

U idućih desetak godina podići će United do statusa jednog od najmoćnijih klubova u Europi. I onda, nakon još jedne razorne katastrofe, učiniti to još jednom iznova.

Umjesto odijela od tweeda odjenuo je trenirku; umjesto lakiranih cipela obuo kopačke. Spustio se u u tu ruševinu od kluba kao što se spuštao u rudarsko okno

Iako je čitav svoj trenerski vijek posvetio samo jednom klubu, biografski pokriti cijelu njegovu karijeru u jednoj kolumni nemoguć je zadatak. Kako piše Barney Ronay u odličnoj knjizi The Manager, Busby u povijesti engleskih menadžera “ne predstavlja toliko kamen-temeljac, koliko ogromni, izdaleka vidljiv Stonehenge monolit”. Ne želim vam zato pričati o Busbyjevim bebama, minhenskoj nesreći ili osvajanju Kupa prvaka, nego o tome tko je bio Sir Alexander Matthew Busby i zašto je tako velik.

Važna stvar s tim nogometom koji svi obožavamo je ta što nas, možda upečatljivije i jače nego bilo što drugo, drži u doticaju s vlastitom kolektivnom prošlošću; s vremenima koja nam se danas čine romantičnima jer u njima su ljudi masovno vjerovali i u nešto drugo, a ne samo u novac. U njima su se borili za svoje ideale i gradili bolju budućnost. Nogomet je danas rudnik metafora i narativa katkad većih od života, ali komercijaliziranih i svedenih na površinsko značenje kako bi se uklopili u industriju zabave koja živi od površnosti; ipak, čitava ta crkva suvremenog nogometa sagrađena je na neuništivim temeljima starog hrama. Nasljeđe narodne igre upravo je ono što nogometu omogućava njegov middlebrow status u današnjoj kulturi.

Nogomet je, naravno, posvuda u svijetu procvjetao tek kad ga se primila radnička klasa; ona stara, danas gotovo nepostojeća. Pišući danas na društvenim mrežama sarkastične statuse o očekivanim golovima i pass mapama, budžetima i ljestvici Deloitte Football Money League, njena unučad i praunučad stoji na ramenima divova minulih desetljeća — rudara, škverana, tvorničkih radnika; jednako kao što njihovi klubovi rastu i pokoravaju svijet, odnosno tržište, iz sjemena koje su posijale ljudske gromade poput Matta Busbyja.

I nije onda čudo da nam se njihove životne priče čine mitskima, efektivno neuvjerljivima u svojoj epskoj kvaliteti. To su ljudi sa spomenika, u popularnoj legendi svedeni na popis postignuća i dva-tri citata s majica koje se prodaju na štandovima u blizini stadiona.

Njegova priča počinje 1909., iste godine kad se počelo s izgradnjom Old Trafforda; jedva mjesec dana nakon što je United osvojio FA Cup, svoj prvi i jedini prije Busbyja, a dvije godine prije nego što je uzeo naslov prvaka, svoj drugi i posljednji prije njega.

Sir Matt je na svijet došao u stoljeće staroj brvnari bez vode i struje u rudarskom selu Orbistonu nadomak Glasgowa. Svih sedmoro članova obitelji spavalo je u jednoj od tek dviju soba. Svi radno sposobni muškarci radili su u obližnjem rudniku ugljena; svi su otišli u Veliki rat. Mattov otac Alexander i njegova trojica ujaka nisu se iz njega vratili. Majka Nellie ostala je sama s njim i njegove tri sestre, preudala se i sanjala o boljem životu za svoju djecu, daleko od rudnika i bijede kakva je danas teško pojmljiva, a u ono je vrijeme bila gotovo standard u takvim, kao i u mnogim drugim zajednicama. Plan je bio emigrirati u Ameriku nakon što Matt završi školu, ali on je prekinuo školovanje i zaposlio se, dakako, u rudniku. Samo što je on to vidio kao nešto privremeno; njegov san oduvijek je bio nogomet.

A on ga je onda odveo u Manchester, dok je obitelj još uvijek čekala papire za SAD. Ondje se s nepunih 19 početkom 1928. izborio za profesionalni ugovor vrijedan pet funti tjedno. Gotovo dvije godine kasnije, u studenom 1929., debitirao je za prvu momčad.

No, klub se nije zvao United, nego City. Najveća menadžerska ikona Crvenih vragova prije Sir Alexa Fergusona igračke je dane provela u gradskom rivalu. United ga je pokušao dovesti godinu kasnije, ali je City tražio više nego što si je klub mogao priuštiti: čak 150 funti. Umjesto toga je 1936., iste godine kad se United nakon pet sezona u Division Two vratio u najviši rang engleskog nogometa, Busby prodan iz Cityja u Liverpool, još veći Unitedov rival, za tad već astronomskih 8.000 funti.

To su bila i jedina dva kluba za koje je profesionalno nastupao, a u Liverpoolu je usto bio i mentor mladom Bobu Paisleyu, kasnije nasljedniku Billa Shanklyja i čovjeku koji je Redse vodio do šest engleskih i triju europskih naslova prvaka. Bio je, kažu, dobar i pouzdan igrač, iako ne vrhunski; počeo je u napadu, da bi uskoro bio prebačen u halfovsku liniju. Skupio je preko 300 prvenstvenih nastupa i jednom, 1933., igrao za škotsku reprezentaciju. Taj je nastup bio sudbonosan, jer s druge strane je u dresu Walesa bio Jimmy Murphy, kasnije njegov prvi pomoćnik i osoba od najvećeg povjerenja.

Budući da su u nogometu sve do presude u Slučaju Bosman važila pravila po kojima je klub polagao prava na igrača čak i nakon što mu istekne ugovor, Busby je 1946. dočekao kao Liverpoolov čovjek. U ratu je, međutim, bio raspoređen u rod vojske koji se bavio podizanjem tjelesne spreme regruta, što je uključivalo i posao njihova nogometnog trenera i bilo je jasno da se nakon rata namjerava time baviti; ako je bio možda već prestar za igranje, nije za treniranje. A nogomet je bio i ostao jedino što ga je zanimalo. Liverpool mu je stoga ponudio mjesto pomoćnika njegovu dotadašnjem menadžeru Georgeu Kayu; Busby je odbio. On je želio sve i odmah, bio je uvjeren da svoje ambicije i ideje može ostvariti jedino tako.

Kad mu je pristupio United, Busby je tražio ne samo menadžersko mjesto, nego i sve ovlasti koje uz njega idu. On bira vlastite suradnike. On bira momčad i taktiku, on uvijek ima zadnju oko svega što se tiče sportske i transferne politike. Zauzvrat obećava ne samo uspjeh, nego i izgradnju identiteta momčadi i kluba; Manchester United bit će poput živog organizma, obitelji u kojoj su svi ovisni jedni o drugima i u kojoj će se svi podrediti zajedničkom cilju.

Iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno i suludo da bi veliki Manchester United dao ključ u ruke potpunom trenerskom početniku, još iz rivalskog kluba. Ali United tada nije bio velik i nije imao previše izbora. Bio je klub na koljenima i jedino čemu se mogao nadati bilo je izbjegavanje bankrota te ostanak u ligi. Busby je čak imao zahtjev previše u pregovorima, tvrdeći da mu trogodišnji ugovor nije dovoljan, jer prave rezultate očekuje tek nakon pet godina; predsjednik James W. Gibson bio je ili veliki vizionar ili potpuno očajan čovjek jer prihvatio je čak i to.

Prva i najvažnija stvar za Busbyjevo nasljeđe, ona iz koje proistječu i sve ostale, činjenica je da je redefinirao ulogu menadžera “engleskog tipa” kako se to još uvijek običava reći, ali zapravo i trenera općenito.

Taj je posao u domovini nogometa dotad bio sasvim drugačije prirode. Menadžeri su služili kao svojevrsna tampon-zona između uprave, čija su produžena ruka zapravo bili, te igrača i navijača. Njihova je, zapravo, glavna uloga bila da budu žrtvovani i otpušteni onda kad stvari krenu nizbrdo, jer to je bio najbezbolniji i najjeftiniji način da se zadovolji žeđ za krvlju u javnosti. Umjesto stvarnih promjena u momčadi ili u vođenju kluba, mijenjao se menadžer, a on u stvarnosti nije bio puno više od činovnika.

Možda najviše u prilog tome govore brojni primjeri ljudi koji su u menadžersku fotelju dolazili s poslova koji nisu imali nikakve veze s nogometom, kao i odlazili iz nje kako bi se okušali u nečemu sasvim drugom. Joe Mercer je, primjerice, bio mesar prije nego što je preuzeo Sheffield Wednesday; Bill Breer ostavio je biznis s uzgojem ovaca u Australiji kako bi se vratio u Englesku i preuzeo Birmingham City; Colin Veitch bio je znanstvenik, dramaturg, direktor kazališta, dirigent, skladatelj i osobni prijatelj Georgea Bernarda Shawa te usto dvije godine iz hobija vodio Bradford City. Archie Macaulay iz Norwicha povukao se iz nogometa kako bi postao prometni redar; nekoliko drugih je poslije menadžerskih dana otvorilo novinski kiosk ili hostel.

Menadžer tad u pravilu nije vodio niti treninge. Uostalom, dotad je u Engleskoj još uvijek prevladavalo mišljenje da se na treninzima ne treba (puno) raditi s loptom, nego prvenstveno na fizičkoj spremi; teorija je bila da će igrači zato biti ‘gladniji’ lopte kad stigne utakmica. Busby je takav stav odbacio kao notornu glupost, znajući da se na kontinentu stvari rade potpuno drugačije i da Englezi već polako počinju zaostajati za nogometnim trendovima. Zato mu je bilo važno da dobije punu kontrolu nad momčadi; ili tako, ili nikako.

Bilo je i ranije menadžera koji su neke stvari radili drugačije — poput Arsenalova Herberta Chapmana, pionira formacije W-M — ali Busby je otišao još korak dalje i zauvijek afirmirao menadžera kao ‘šefa’. On je bio zapravo prvi tracksuit manager u Engleskoj; prvi koji se zapravo, ne samo formalno stavio na čelo momčadi i bio s igračima na svakom njihovu koraku. On nije bio namjesnik vladajuće uprave, nego jedan od njih; njihov šef, ali i njihov vođa kojem su se uvijek mogli obratiti.

Skinuo je vojničku uniformu i umjesto odijela od tweeda odjenuo trenirku. Umjesto lakiranih cipela obuo je kopačke. Spustio se u u tu ruševinu od kluba kao što se nekoć spuštao u rudarsko okno i primio se posla.

U razdoblju između potpisivanja ugovora i preuzimanja posla Busby je bio poslan u Bari, gdje je trenirao vojnu nogometnu momčad. Ondje je zatekao starog poznanika Murphyja, koji je s najjačom među takvima, svojevrsnom vojnom ‘reprezentacijom’ Velike Britanije, godinu ranije na istom mjestu igrao protiv Hajduka. Njih dvojica odmah su ‘kliknuli’ i Busby ga je angažirao za prvog pomoćnika, iako će proći gotovo godinu dana prije nego što se i Murphy skine iz vojske i preuzme posao. Rezultati su došli odmah i već u prvoj sezoni lige, 1946./47., United je završio na samo bod iza ‘njegova’ Liverpoola. Iduće godine osvojio je FA Cup — prvi u Busbyjevu životnom vijeku. Još triput je momčad završavala kao druga u ligi, jednom četvrta, a onda je 1952. stigao i naslov.

United je dotad već bio dubinski promijenjen klub, ali ono najbolje tek je trebalo doći.

U svojoj misiji da stvori klub koji će biti poput živog organizma i obitelji Busby se okrenuo mladosti. Temelj za to već je postojao i prije rata, jer je Louis Rocca — čovjek koji je se motao oko kluba još od početka stoljeća i vremenom je postao njegova ‘Katica za sve’ — u 1930-ima prionuo izgradnji skautske mreže, što je u ono vrijeme bio zaista revolucionarni i vizionarski potez.

Rocca, sin talijanskog imigranta koji je u gradu držao slastičarnicu, do svoje smrti je tvrdio da je upravo njegov prijedlog bio da se klub iz Newton Heatha preimenuje u Manchester United — a ne Manchester Celtic, što je umalo postao — uspostavio je takav sustav preko katoličke crkve. Svećenici i članovi katoličkih sportskih klubova diljem Britanije i Irske bili su njegovi skauti, zaduženi za otkrivanje posebno darovitih klinaca. Oni su otkrili, primjerice, Johnnyja Careya i Stana Pearsona, dvojicu igrača koji će pod Busbyjem biti osobito važni, a mreža je vremenom evoluirala u nešto sličnije suvremenoj skautskoj službi i Unitedu priskrbila najprije takozvane Busbyjeve bebe, a zatim i, recimo, mladog Georgea Besta.

Rocca je bio prijatelj s Busbyjem još iz njegove igračke ere u Cityju i on ga je zapravo doveo u United. Njih dvojica su jakog saveznika imali u predsjedniku Gibsonu, u čijem je dovođenju na čelo kluba 15-ak godina ranije posredovao također Rocca. Gibson je utemeljio klupsku akademiju, odnosno Manchester United Junior Athletic Club, čiji je zadatak bio okupljati najveće mlade talente i pripremati ih za prvu momčad. Počevši s 1950., United je sedam puta zaredom osvajao FA Youth Cup. Sva trojica su vrlo rano uvidjeli i potencijal igranja s najboljim klubovima s kontinenta i United će spremno dočekati pokretanje UEFA-inih europskih kupova. Željeli su momčad sa snažnim pečatom zajednice koju predstavlja, ali takvu koja će ga pronositi i daleko, daleko od Manchestera.

S Busbyjevim dolaskom ti su elementi počeli sjedati na svoje mjesto u mozaik koji će tvoriti klupski etos, ono što će se kasnije nazvati The United Way: menadžer kao apsolutni šef, fokus na mlade, kolektiv iznad svega, internacionalni touch i glamur koji proistječe iz identiteta samog kluba, a ne pojedinačnih igrača. Glory Glory Man United.

Dvadeset i četiri neprekinute godine će Matt Busby biti Unitedov menadžer, nakratko se vrativši na klupu još 1970. kao prijelazno rješenje. Njegovu dugovječnost nadmašit će kasnije jedan drugi Škot i njegov veliki poklonik, oživjevši The United Way u svom njegovu sjaju. Osvojit će Busby prvenstva, kupove i onaj katarzični europski naslov 1968. desetljeće nakon minhenske tragedije, poslije kojeg više neće imati prave motivacije za nastavak posla.

Mladić iz seoske brvnare u Lanarkshireu, čiji je jedina izgledna perspektiva bila u rudniku ili u emigraciji, preko nogometa će postati Sir. Doživotni socijalist — iz doba kad to nije još bila prljava riječ, i kad su socijalisti bili gotovo svi najvažniji britanski treneri poput Billa Shanklyja, Jocka Steina, kasnije Briana Clougha — afirmirat će svoj svjetonazor preko nogometa. Solidarnost, egalitarnost, podređenost zajedničkom cilju — principi koji u rudniku život znače — postat će vladajući i u njegovu Unitedu te ostati utkani u klupski identitet, ali i u sam nogomet, iako će ih kasnije zvati nekim drugim zajedničkim imenima.

Udarnik Matt Busby izgradio je klub od sporednog i lokalnog u jedan od najvećih na svijetu, postavivši temelj i za njegov dodatni uspon u suvremenoj nogometnoj eri. Bio je čovjek kakve danas viđamo još samo ovjekovječene u spomenicima.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.