Nogomet narodu

Ustajte, prezreni na svijetu

O navijačkim prosvjedima, Super ligi i prirodi suvremenog kapitalizma

Your future dream is a shopping scheme
Sex Pistols, Anarchy In The U.K. 1976.

Vaš odgovor na to pitanje može se svesti na najpovršniju tipizaciju ličnosti, pseudopsihološku odrednicu kakvu možete naći u horoskopu ili, pak, na ono kako bi Vas okarakterizirao netko tko je jednom s vama popričao. Jeste li nepopravljivi romantik ili hladni realist? Naivac ili cinik? Zaneseni optimist ili mračni pesimist kad je u pitanju svijet oko vas i budućnost ljudskog roda. Pitanje je, naravno: zašto je (tako brzo) propao projekt nogometne europske Super lige? A ponuđeni su odgovori — jer odgovori uvijek moraju biti ponuđeni, inače istraživanje ili eksperiment nemaju smisla — a) zato jer su navijači ustali protiv nje i b) nešto drugo.

To “drugo” može, primjerice, biti to da je Vladimir Putin nazvao Romana Abramoviča i ‘sugerirao’ mu da se Chelsea povuče jer je ruski Gazprom jedan od glavnih UEFA-inih partnera i sponzora Lige prvaka. Može biti i ona priča o kompliciranim političkim odnosima i suprotstavljenim interesima bliskoistočnih zemalja od kojih neke drže vlasništvo u pojedinim superklubovima, a neke druge možda stoje iza planiranog financiranja Super lige. Ili ona da je sama UEFA ponudila više novca nekima od odmetnutih klubova ukoliko se predomisle. Ili naprosto to da je cijeli projekt bio iznimno loše pripremljen i ubrzo se pretvorio u PR katastrofu, ponudivši političarima mrtvu šansu za jeftino zabijanje na gotovo prazan gol.

Još nekoliko tih verzija se, s većim ili manjim stupnjem dorade i vjerodostojnosti, pojavilo u europskom medijskom prostoru, ali manje je bitno to u koju ste skloni povjerovati jer sve vode prema istom anketnom odabiru. I ne, ne pokušavam sad reći da je sve ovo bilo samo eksperiment, odnosno sondiranje terena — cijena plaćena za njega viša je barem u reputaciji, ako ne i u nečemu konkretnijem, od one koje su čelnici superklubova bili spremi platiti — ali je svakako naknadno postao nešto takvo. I budite sigurni da netko sad vrlo pažljivo i ustrajno bilježi i tipizira reakcije nogometne zajednice, njenih opinion-makera, običnih navijača i još običnijih konzumenata.

Nemojte se zavaravati: nije ovo primarno pitanje milenijalca u Meksiku i djevojčice u Šangaju, nego upravo Vas, odnosno svih nas

Naravno, pitanja identiteta — pa čak i onoga što u današnje doba prolazi pod konceptom identiteta, a dobrim se dijelom zapravo svodi na kompulzivne potrošačke izbore — rijetko su binarna. Dug je put od romantika do realista, od naivca do cinika, ili od optimista do pesimista; negdje na toj ravni, u tom spektru, ponosno stoji Vaša točkica i Vi znate da stvari nisu tako jednostavne i da je mnogo toga u ovom slučaju imalo ili barem moglo imati utjecaja. Osim ako niste kompletna budala, svjesni ste da Super liga nije propala zato što je tisuću Chelseajevih navijača izašlo na ulicu sa svojim parolama i u pola sata srušilo čitav novi europski nogometni poredak. Međutim, način na koji ste reagirali na cijelu priču, odnosno prevladavajući ton reakcije, svrstava Vas pod a) ili pod b).

Čini mi se da su te reakcije bile međusobno vrlo različite s obzirom na zemlje iz koje dolaze involvirani klubovi. U Španjolskoj i Italiji — a posebno u Njemačkoj, gdje su Bayern i Borussia Dortmund odbili sudjelovati u projektu Super lige — mediji su više fokusirani na odgovor b) i od njih su potekle sve te raznolike geopolitičke i ine verzije. Također, u kontinentalnoj Europi praktički nije ni bilo značajnijih prosvjeda ni smjesta ispoljenog otpora navijača i javnih figura. Po onome što smo mogli vidjeti, da je bilo samo do uključenih španjolskih i talijanskih klubova, Super liga bi i danas vrlo vjerojatno bila živa i realna.

S druge strane, u Engleskoj je narativ o ‘pobuni’ progutao sve drugo i svi ostali se vrlo teško ili nikako probijaju do naslovnica. Nije to nimalo neočekivano, kao što nije neočekivano ni to da je bijes tamošnje nogometne zajednice iznjedrio čitav spektar neposrednih posljedica — od zahtjeva za uvođenje famoznog njemačkog Regel 50+1 u engleske klubove kako bi se navijačima-članovima dao presudni glas u strateškim odlukama, preko predstojećih rasprava o vlasništvu klubova u Parlamentu, pa do protestnog onemogućavanja odigranja derbija Manchester Uniteda i Liverpoola zbog ulijetanja navijača u teren.

I iz perspektive osnivača Super lige, Engleska je, s polovicom od 12 odmetnutih klubova, u startu predstavljala najveći, ako ne i nepremostivi izazov, barem u ovom trenutku; u nekim drugim ili budućim okolnostima, pridružio bi im se PSG, možda i Bayern i Borussia, ali ideja europske Super lige — za koju se više-manje svi relevantni slažu da ovime nije propala, nego tek definitivno stigla u fokus javnosti u kojem će ostati — sada i uvijek pada ili prolazi na Engleskoj.

Ne znam kako Vi, ali trenutačno imam dva problema s Englezima.

Prvi je taj što se njihov ‘novopronađeni’ idealizam doima upravo groteskno zakašnjelim. Neću reći da su šutke gledali kako im se liga pretvara u lunapark za bjelosvjetsku tajkunsku nouveau riche bulumentu — bilo je i ima značajnog otpora tome — ali pozivati se na legacy, fan power i demokraciju nakon što su sve to vlasnici njihovih klubova efikasnije nego igdje drugdje pretvorili u nešto što nije više od folklora, čini se barem djelomično neprimjerenim. Upravo je Premier liga od samog svog početka na pijedestal stavila prihode, to je bio i presudni razlog njena odvajanja od ostatka engleske ligaške piramide. Upravo je Premier liga na široj razini afirmirala nogomet kao industriju zabave i gentrificirala ga, odnosno iz jeftine zabave za radničku klasu pretvorila u middle-brow produkt za masovnu globalnu upotrebu.

Drugi problem je u tome što malo koji od vapaja za zaustavljanje daljnje modernizacije nogometa — što neka europska Super liga, ma što mislili o njoj, sigurno jest — uzima u obzir stanje izvan Engleske.

Kad pričaju o pravednijoj distribuciji dobara, davanju većeg poštovanja i utjecaja navijačima, zaštiti grassrootsa i potrebi za nadzorom vlasnika, oni u pravilu pričaju samo o svojim klubovima i samo o svojim ligama. Rijetko uzimaju u obzir okolnosti drugdje, koje su bitno drugačije. A sve to iz pozicije lige koja ostvaruje najveće prihode, ima najširu bazu bogatih ili relativno dobrostojećih klubova, najbolju infrastrukturu, ali i uvjerljivo najveću razinu kompetitivnosti od svih konkurenata koje ubija na tržištu. Odbijanje promjena ondje znači i cementiranje statusa quo, koji je za Engleze povoljniji nego za bilo koga drugoga. Iz te perspektive i apokaliptična upozorenja s Otoka u ostatku Europe naprosto ne zvuče posebno uvjerljivo: you’re in grave danger, said the tiger.

Međutim, sve to ne znači da val nezadovljstva i prosvjeda koji se proširio Engleskom nakon ovog neuspjelog pokušaja uspostavljanja europske Super lige nije relevantan i za ostatak kontinenta. Upravo to što su u svojoj zemlji svjedoci nečega što je trenutno najbliže logici nogometa kako ga zamišljaju Florentino Perez i Andrea Agnelli, a usto imaju i najbogatiju, najslojevitiju kulturu vezanosti igre za zajednicu iz koje je potekla, čini englesku perspektivu posebno zanimljivom.

I kao što prosvjed poput onoga Unitedovih navijača nije izraz fan powera nego, kako piše Jonathan Liew u The Guardianu, upravo suprotno — navijačke nemoći — tako bi bilo pogrešno i misliti da se ovdje radi samo o nogometu. Ljudi su nezadovoljni zbog niza različitih razloga, a za mnoge od njih nogomet je posljednje utočište slatkog eskapizma, mjesto u kojem opstaju simboli i mitologija starog svijeta što nas drže u dodiru s vlastitim korijenima. U današnjem dobu individualizma i iskorijenjenih identiteta to nije mala stvar.

U knjizi The Game of Our Lives David Goldblatt iznosi podatak po kojem se u posljednjih 50 godina u Ujedinjenom Kraljevstvu utrostručio broj ljudi koji žive sami — s tri milijuna 1971. na oko devet milijuna sada. Uračunate li u to kućanstva u kojima s djecom živi samo jedan roditelj ili staratelj, preko 40 posto stambenih jedinica u zemlji ima samo jednu odraslu osobu. To je upravo šokantna brojka. S druge strane, nastavlja Goldblatt, istraživanja pokazuju da preko 90 posto ljudi na utakmice ne dolazi solo — bilo da se radilo o grupi prijatelja, obitelji ili organiziranoj navijačkoj skupini, zajednički dolazak je još uvijek i definitivno način na koji fanovi hodočaste na stadione.

I upravo zbog toga je ovoj temi nemoguće pričati iz nogometne perspektive ako istovremeno ne pričamo i o prirodi suvremenog konzumerizma, odnosno kapitalizma.

U tih 50-ak godina društvo se promijenilo gotovo do neprepoznatljivosti. Nekadašnji klasični proletarijat iz ogromnih tvorničkih hala, rudnika i škverova — koji je većinski činio i stadionsku publiku — zamijenio je suvremeni prekarijat mahom uslužnih djelatnosti. Igra je infrastrukturno, ekonomski i javnim diskurzom modernizirana te mic-po-mic prilagođena ukusu buržoazije i wannabe-buržuja.

Ono što je oblikovalo i definiralo evoluciju čovjeka ponajprije je njegov kontakt s drugima. Međutim, danas je sve manje zajedničkih iskustava koja nas oblikuju i izvan radnog mjesta — od toga da zabavne sadržaje poput filma i glazbe primarno konzumiramo individualno na nekom od svojih zaslona nego u kinu ili na koncertima, pa do toga da društvene mreže zamjenjuju društveni život, s lajkovima, komentarima i virtualnim prijateljstvima u cyber prostoru umjesto stvarnog međuljudskog kontakta. Politika, barem u smislu ideologije, nije ponudila vitalne odgovore na te izazove, ali ekonomija jest.

Novovjeki kapitalizam podastro je pred nas ogromni spektar potrošačkih izbora koji bi trebali nadomjestiti izgubljeno i proslaviti naše herojstvo individualizma, pritom i rastegnuvši granice prihvatljivog nonkonformizma. Kao pojedinci, svedeni smo na niz lifestyle izbora — koju muziku slušamo, koje serije gledamo, koju mobilnu mrežu plaćamo, koji deterdžent koristimo, volimo li cure ili dečke, pse ili mačke, Manchester United ili Barcelonu. No, ono što izgleda kao samoostvarenje zapravo samo znači da smo definirani, etiketirani i targetirani kao potrošači.

I u tome je srž priče o svakoj daljnjoj komercijalizaciji, odnosno komercijalnoj modernizaciji nogometa. U tome hoće li se — može li se? — povinovati komunitarnom impulsu fanova, odnosno čežnji za zajedničkim iskustvima i grupnim identitetom, ili će nas pokoriti kao individualne potrošače.

Nemojte se zavaravati: nije ovo primarno pitanje milenijalca u Meksiku i djevojčice u Šangaju, nego upravo Vas, odnosno svih nas.

Usred apatije ‘post-društvenog’ doba, koja je sama po sebi opasna jer je ekonomski centri moći mogu lako kontrolirati, stigla je i pandemija koronavirusa, a ona za posljedicu nije imala samo financijske gubitke u gotovo svakoj sferi, pa tako i onoj nogometnoj, nego i indikator da bi paradigma uskoro mogla biti promijenjena. Već neko vrijeme su superklubovi balansirali svoje djelatnosti između interesa core fanova koji uživo pohađaju utakmice i onih globalnih, a otpornost i vjernost nogometne publike tijekom dugog razdoblja u kojem nije mogla na stadione pomaknula je taj prioritet i tu ravnotežu dalje prema globalnom i digitalnom. Njihov nasrtaj pokazao se preuranjenim, preagresivnim i iznimno slabo pripremljenim, ali to nije kraj; možda je tek početak.

Osobno mislim da je već prekasno za zaustavljanje ove kapitalističko-nogometne evolucije i da će Super liga u dogledno vrijeme zaživjeti — bilo kao zaseban entitet, bilo UEFA-inim posredovanjem — jer ne vidim što može zaustaviti rastuću nejednakost između globalne elite i ostatka (nogometnog) svijeta, a prezirem postojeći sustav u kojem se siromašnima pruža prilika da čuče uz stol bogatih i moćnih i vrebaju na svaku njihovu bačenu kost ili ispuštenu mrvicu. I možda Vam se to čini kao pesimistični, distopijski scenarij, ali zapravo je nešto sasvim suprotno od toga; prije bih ga pristao definirati kao romantični, možda i pomalo naivni pogled.

Jer mislim da ćemo onda, i tek onda, imati šansu spasiti ostatak nogometa. Naravno, ako usto krenemo spašavati i sebe.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.