Nogomet narodu

Vatreni kojeg su strijeljali

Priča o Svetozaru Đaniću, neznanju i zaboravu

Na današnji dan prije 80 godina strijeljan je hrvatski nogometni reprezentativac Svetozar Đanić.

Samo tri dana ranije, debitirao je za nogometno predstavništvo Nezavisne Države Hrvatske protiv Njemačke u Beču; odmah po povratku u Zagreb uhitile su ga ustaše i, službeno zbog “suradnje s komunistima”, smaknuli u šumi Dotrščina, gdje je tijekom rata ubijeno oko 7.000 antifašista, intelektualaca, članova Komunistička partije i ‘običnih’ ljudi.

Ali ovo nije priča o Đaniću, čiju se priču dosad nitko nije potrudio temeljito istražiti. Ovo je priča o zaboravu i kosturima iz ormara; jer ako HNS vodi te utakmice NDH kao službene utakmice reprezentacije — a vodi; savez je, uostalom, mjesec dana nakon Đanićeve smrti primljen u FIFA-u — onda bi trebao voditi računa i o tome da se za Đanićevu sudbinu zna i da je se pamti.

Današnji Vikend-retrovizor.

xx

Živimo u kući čija vrata i podovi zlokobno škripe; kosturi nagurani u ormare skupljaju prašinu, a mračni zakutci skrivaju tajne koje ne želimo doznati. Zarobljeni smo u ovoj nikad pošteno renoviranoj kući; zagušljivo je i neudobno, a mi nismo sigurni kako smo ovamo došli ni tko nas je doveo i još manje znamo kuda želimo ići — ne vladamo prošlošću, pa onda, po onoj maksimi iz Orwellove 1984., ne možemo ni budućnošću. U neznanju i zaboravu raste sjeme mržnje koje hrani našu djecu; pričamo o jedinstvu, jer kaže se da sloga kuću gradi, ali to nije jedinstvo u koje su svi pozvani dokle god ima onih koji su izopćeni zbog drugačijosti. Pričamo o poniznosti, ali ne može se biti ponizan bez da se suoči s vlastitim grijesima i s onima koje smo putem povrijedili i zaboravili.

On se zvao Svetozar Đanić i bio je hrvatski reprezentativac.

Nastupio je pod onim grbom s prvim bijelim poljem, uoči početnog udarca sa suigračima pozdravio sa “Za dom — spremni!” i ispružio desnicu u znak podrške Trećem Reichu, protiv čije je reprezentacije igrao. Veliki Marton Bukovi, njegov trener u Građanskom, opisao ga je kao “bez dvojbe najveći talent što se u nogometu može pojaviti”.

Đanić je jedini nogometaš u povijesti za kojeg se može reći da je (po)ginuo za Hrvatsku. Točnije je, međutim, reći da su ga ubili.

Dana 15. lipnja 1941. igrao je za NDH prijateljski susret s Njemačkom u Beču. Nakon početnog hrvatskog vodstva i prvog dijela koji je završio 1-1, Nijemci su pobijedili 5-1; Đanića je u drugom poluvremenu u sastavu zamijenio iskusni Gustav Lechner. Dan kasnije, po povratku reprezentacije u Zagreb, priveli su ga ustaše pod optužbom da je “surađivao s komunistima”.

Još dva dana kasnije, 18. lipnja, hrvatski nogometni reprezentativac Svetozar Đanić strijeljan je u šumi Dotrščina, gdje je tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno oko 7.000 ljudi — antifašista, intelektualaca lijevog usmjerenja, članova Komunističke partije i običnih ljudi kao taoca, iz odmazde — među kojima su bila i poznata imena poput Božidara Adžije, Otokara Keršovanija, Ognjena Price, vjerojatno i Augusta Cesarca.

Bile su mu 24 godine.

‘Naš’ Svetozar je samo kostur u ormaru. O njemu se ne zna niti želi znati

Volio bih jednog dana biti onaj koji će osvijetliti taj mračnu zakutak naše kuće i ispričati njegovu, po svemu sudeći, možda i filmsku priču. Za to će trebati puno istraživanja i kopanja po arhivima, jer Đanića je službena povijest najvećim dijelom mimoišla i zaboravila. U vrijeme Jugoslavije nije bilo uputno puno čačkati po predratnom nogometu — osobito ne po biografijama nogometaša koji su igrali za NDH, a nisu završili u Partizanu, pa da bi bilo potrebno umivati ih i romantizirati. U nezavisnoj Hrvatskoj netko poput njega — Srbin, još označen i kao komunist — nije bio ni za koga atraktivna ni poželjna tema.

Ovo zato nije ta priča, nego priča o neznanju i zaboravu.

Na internetu postoji doslovce jedna njegova fotografija i nemoguće je saznati išta mimo osnovnih biografskih informacija. Rođen je 1917. u srijemskom selu Manđelos u današnjoj općini Sremska Mitrovica i u seniorski je nogomet ušao kao veznjak preko novosadske Vojvodine. Godine 1936. se uputio u Zagreb na studij, a paralelno je igrao za Građanski; uslijedila je akademska godina u Češkoj, gdje je igrao za SK Židenice (današnja Zbrojovka Brno) i Viktoriju iz Plzeňa, da bi se po povratku definitivno afirmirao u Građanskom te u studenom 1940. debitirao za Jugoslaviju.

Kad je počeo rat, ostao je u Zagrebu; budući da je već igrao i za reprezentaciju Banovine Hrvatske, pozvan je i u nogometno predstavništvo Nezavisne Države Hrvatske, za koju je debitirao u tom bečkom prijateljskom susretu, tri dana prije nego što će ga strijeljati.

I tu otprilike staje sjećanje na Svetozara Đanića; njegova nogometna, ali i životna priča. Pokojni Zvonimir Magdić posvetit će mu jedan redak svog toma od 600 stranica naslovljenog Nogomet Nezavisne Države Hrvatske: “Zna se: Đanić je “lala”, pravoslavac. Kasnije i okorjeli komunist. Igrački, solidan”.

U svojim memoarima, objavljivanim 1960. u Narodnom sportu (današnjim Sportskim novostima), a iz kojih je i ranije spomenuti citat o talentu, Bukovi će ponuditi sljedeću opasku: “‘Lala’ nije bio sam. U ekipi je bilo njegovih istomišljenika: Rosandić, Trnski, Kovačević, Matekalo bili su omladinci naprednih ideja, nad njihovim je glavama svakog dana lebdila opasnost. Bili su stalno zatvarani i maltretirani. Matekalo je uspio otići u partizane, a ostali su stradali.”

Florijan Matekalo kojeg spominje bio je strijelac prvog gola za neku hrvatsku reprezentaciju — onu Banovine Hrvatske — a poslije rata je postao trenerska legenda beogradskog Partizana, upamćen po radu s mladim uzrastima i generacijom ‘Matekalovih beba’ (Milutin Šoškić, Velibor Vasović, Fahrudin Jusufi…) koje je uveo u prvu momčad i koje su 1966. dospjele do finala Kupa prvaka, u kojem su poražene od Real Madrida.

I dok tog Hrvata iz Jajca i danas u Beogradu itekako pamte, ‘naš’ Svetozar je samo kostur u ormaru. O njemu se ne zna niti želi znati.

Jer kad bismo željeli, onda bismo morali priznati da smo ga izopćili, zaboravili, nagurali u ormar zato što je bio drugačiji. Onda bismo morali priznati i da, primjerice, onima koji propagiraju pozdrav i vrijednosti aktualne u doba režima koji je strijeljao — između ostalih — i jednog hrvatskog reprezentativca, onog koji mu je samo tri dana ranije bio dobar kad je trebalo igrati nogomet protiv Hitlera, nije mjesto ni blizu hrvatske reprezentacije; da su u pravu oni koji se tome opiru, pa bilo ih i samo pet posto, jer ne može se biti ponizan bez da se suoči s vlastitim grijesima i s onima koje smo putem povrijedili i zaboravili.

Ako HNS vodi njegovu utakmicu kao utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije — a vodi — onda Đanićeva priča, pa makar i ova štura i faktografska, u najmanju ruku zaslužuje to da je bude svjestan svaki njegov nasljednik Vatreni, izbornik i navijač. Bez takvih stvari, ova naša kuća će samo nastaviti propadati.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.