Ustvari je ovo sasvim mala priča i mogla bi se, pretpostavljam, sabiti u samo nekoliko rečenica; nema prijeke potrebe, a možda ni smisla, okolišati i raditi uvod prije nego što se uhvati u koštac sa samom poantom. Pa ipak, svejedno ću to učiniti i pristupiti temi postrance — napravit ćemo, ajmo to tako reći, overload na jednoj strani terena da bismo pokušali odigrati loptu u ispražnjeni prostor na drugoj, s koje ćemo pucati na gol. Ako ste fan direktnijeg pristupa, slobodno preskočite build up i raspalite loptu u šesnaesterac, tamo negdje između prve i druge slike u tekstu. Zapravo, ako ste ovdje iz strogo nogometnih pobuda, možete sad i izaći iz teksta, jer u njemu nogometa u tom strogom smislu i nema, a pošteno je da vam to odmah kažem kad ste nam već dali klik.
Ako ste ipak još tu, dopustite mi da idućih nekoliko odlomaka pimplanja pokušam učiniti vrijednim vaše pozornosti i vremena.
“Neki će gledati ova drevna brda i neće vidjeti ništa”, kaže glas naratora u promotivnom videu, “ali ostatak svijeta će znati da je ovdje počeo novi način življenja”. Neom, budući milijunski grad na sjeverozapadu Saudijske Arabije uz obalu Crvenog mora, opisan je kao “startup veličine zemlje”, a to treba prilično doslovno shvatiti: na površini veličine pola Hrvatske (26.500 četvornih kilometara) planira se gotovo ni iz čega podići ekstravagantno futuristički polis koji će u potpunosti biti napajan obnovljivim izvorima energije, u ogromnoj mjeri digitaliziran i uključivati tehnologije toliko inovativne da velik dio njih još u stvarnosti niti ne postoji.
Između ostalog, spominje se mogućnost postavljanja divovskog “umjetnog mjeseca” i “umjetne kiše”, zatim plaže s pijeskom koji svijetli u mraku, leteći taksiji bez ljudskih pilota, roboti-batleri koji će čistiti domove stanovnika i neka vrsta Jurskog parka s mehatroničkim dinosaurima. Uz dosad nezamisliv tehnološki i infrastrukturni napredak u energetici, prometnoj komunikaciji, poljoprivredi, novim industrijama, medicinskoj skrbi i sigurnosti, namjera je Neom — čije ime je kombinacija grčkog prefiksa neo, što znači “nov” i arapske riječi mustaqbal, budućnost — učiniti najugodnijim mjestom za život na planetu te privući u njega neke od najvećih umova i najtalentiranijih ljudi iz najrazličitijih područja djelovanja diljem svijeta.
Ne živimo li već u svijetu u kojem ljudi svakog dana prestaju vjerovati u išta osim u novac kao jedino rješenje i sredstvo koje jamči bolju budućnost?
Neom će biti dom svima njima, bez obzira na porijeklo, i zato će u praksi biti autonomni grad-država s vlastitim zakonima te radnim i poreznim propisima, odgovoran izravno i isključivo kralju Saudijske Arabije. On će biti tehnološka, kao i turistička meka, služit će kao primjer i pokazatelj čitavom čovječanstvu što je moguće. Za pretpostaviti je onda da sve to znači i kako će razne civilizacijske tekovine i razonode koje su u ostatku zemlje zabranjene ili uvelike suzbijane — od uživanja alkohola pa sve do ženske ravnopravnosti ili slobode seksualne orijentacije — u Neomu biti tolerirane i normalizirane.
Prva faza projekta trebala bi biti kompletirana 2025., a dio je strateškog okvira nazvanog Saudi Vision 2030, čiji je cilj smanjivanje ovisnosti kraljevstva o fosilnim gorivima diverzifikacijom njena gospodarstva i investiranjem u mnoga područja — od turizma i industrije zabave do tehnologije — te putem ‘omekšati’ imidž vladajućeg režima, dajući mu novo, vizionarsko i sekularnije lice.
Neom je idejno čedo princa-prijestolonaslijednika Mohammada bin Salmana, koji nije žalio sredstava da kao partnere angažira neke od najinovativnijih svjetskih kompanija te kao savjetnike dovede neke od najvećih svjetskih vizionara. Za provedbu plana osnovana je zasebna kompanija u 100-postotnom vlasništvu državnog Public Investment Funda — istog onog koji je sad kupio Newcastle United — a ukupna visina planirane investicije kreće se oko 500 milijardi dolara.
Petsto. Milijardi.
Rani moto za Neom, oglašen u promotivnim spotu koji je u međuvremenu uklonjen i zamijenjen novim, nešto neutralnijim i manje ‘naoštrenim’, glasio je: “Better humans, better society”. Jedan od mogućih razloga za to bila je medijska pozornost koju je nakon objave planiranog projekta u zapadnim medijima dobilo pleme Huwaitat, čija prisutnost na ovom nimalo gostoljubivom i prirodnim resursima siromašnom području datira iz vremena daleko prije osnivanja saudijskog kraljevstva. Najmanje 20.000 njegovih pripadnika morat će biti prisilno preseljeno iz svojih domova kako bi se oslobodio prostor za prinčevu verziju raja na zemlji. U njegovoj viziji, oni naprosto predstavljaju smetnju napretku i evoluciji, stoga moraju biti zamijenjeni “boljim” ljudima i “boljim” društvom.
Na njihovoj krvi i kostima nastat će digitalim zidinama opasani polis, koji će u ugodu i sigurnost svog krila privlačiti ljude budućnosti, na praktično isti način kao što su ih nekoć privlačile srednjovjekovne utvrđene gradine. A to je možda i sasvim prikladna metafora za ono što se događa u današnjem elitnom nogometu.
Netko je još davno — mislim da je to bio Rory Smith, današnji kolumnist New York Timesa, na nekoć predivnom ESPNFC-ju — usporedio nogometne superklubove sa srednjovjekovnim utvrđenim gradovima-državama; oni svojim bogatstvom i egzistencijalnom sigurnošću kakvu drugi ne mogu pružiti akumuliraju ljudske i druge resurse, brišu dotadašnju povijest na čijim ostacima su izgrađeni i gledaju samo u budućnost, mjereći se ne više sa svojom neposrednom okolinom nego sa sebi sličnima bez obzira na udaljenost.
Novi član tog kluba sada je Newcastle United. Uskoro stižu bolji igrači i bolja momčad. Bolji menadžer dolazi već ovaj tjedan, stari Steve Bruce je jučer dobio otkaz.
Evo sad polako i poante koju sam vam obećao.
Ona nije u sablažnjavanju izgubljenim moralnim kompasom Premier lige i nogometa općenito, koji će se u većini mjesta prodati bilo kome ako taj ima para i obećava dovesti neke od najvećih svjetskih zvijezda u pohodu na trofeje. Newcastle nije prvi klub koji se prodao stranoj državi koja ga koristi za sportswashing i bildanje svog soft powera. Sad možemo pričati o tome kakva je ta država, što se u njoj može a što ne, što radi svojim disidentima i manjinama, ali, ako ćemo pravo, nije stvar zapravo u tome. Nije stvar u jednom Newcastle Unitedu i jednoj Saudijskoj Arabiji, niti u tome da bi sad na tom primjeru trebalo ispravljati krive Drine.
Nije i ne može biti, jer Newcastleovim navijačima nitko nije okupirao klub niti oteo njihov lokalni ponos. Ne, u vječno kišnom i tmurnom Toonu nove su vlasnike iz zemlje žarkog sunca i pijeska koji para imaju ko salate dočekali na koljenima u neobuzdanom slavlju, zahvaljujući svemoćnom Allahu na tome što je njihovoj dugogodišnjoj patnji došao kraj. Po anketi koju su sami proveli, tako misli 96,7 posto njih, isključujući valjda neko malobrojno drevno pleme s Geordie Shorea.
Slike iz prošlog vikenda, s prve domaće utakmice pod novim vlasnicima, izgledaju kao nagovještaj sumraka civilizacije. Brojni su navijači došli kao da idu u maškare, u crno-bijelim ogrtačima, bademantilima i haljama te s pokrivalima za glavu od šalova, ručnika i maramica čime su, valjda, imitirali tradicionalnu arapsku odjeću; neki od njih su mahali saudijskim zastavama, sve onako zalijevajući se pivom i urlajući na sav glas; bilo je i takvih koji su vitlali novčanicama, ponosno aludirajući na preko noći stečeni nouveau riche status. Sve to skupa bilo je toliko — u najmanju ruku — neukusno da je i klub osjetio potrebu reagirati priopćenjem, upozorivši da bi takve i slične geste u budućnosti mogle biti shvaćene kao kulturološki uvredljive i neprihvatljive.
Mogli ste primijetiti i to koliko su takve scene u opreci s podjednako autentičnim, iako u medijima uglavnom preuveličanim i glorificiranim prosvjedima ranije ove godine protiv europske Superlige. Dok su se ondje navijači pozivali na nasljeđe, ukorijenjenost u zajednicu, fan power i sve ono što je u Premier ligi odavno samo folklor, a protiv pretvaranja nogometa u igračku bogatih i isključivo industriju zabave, ovdje su slavili i na pijedestal stavili jednu jedinu stvar: novac.
Novac kao jedino rješenje i sredstvo koje jamči bolju budućnost, kraj patnje i irelevantnosti koje su toliko dugo pod bivšim vlasnikom Mikeom Ashleyjem bile Newcastleova svakodnevica. Novac kao novi početak za klub koji, kao i futuristička Nedođija iz snova princa-prijestolonasljednika, već u imenu ima pojam ‘nov’; on će postati njegov europski nogometni dvorac, s atrakcijama popularnijim od umjetnog mjeseca i mehatroničkih dinosaura. Neće ni u njemu, a ni u Neomu, nametati pravila koja vrijede u ostatku Kraljevstva, jer ona mu niti ne trebaju da bi ih kontrolirao i koristio za svoje ciljeve. Dovoljan je novac.
A to što će navijači svoju patnju zbog nedostatka pravog rezultata kluba koji podržavaju pretpostaviti patnji žena, političkih disidenata i raznih manjinskih skupina u zemlji kojoj su se prodali, što će za smirivanje njihove savijesti biti dovoljno sudjelovanje kluba u kampanji nošenja vezica u duginim bojama, samo govori o tome koliko je nogomet postao odvojen od realnosti; koliko je pretvoren u njenu simulaciju, samo žanr industrije zabave što stvarne emocije, ideje i bunt preusmjerava u sigurno okruženje u kojem ih je lako kontrolirati. Novac koji kupuje sve: uspjeh, status, radost, ugodu, sigurnost i, na kraju, onu sliku vlastite realnosti koju želimo vidjeti. Što je, uostalom, realno? Političko-vjerski teror tamo negdje daleko ili dolazak svjetske zvijezde u vaš grad, vaš tim?
Treba li nas to čuditi? Ne živimo li već u svijetu u kojem ljudi svakog dana prestaju vjerovati u išta osim u novac i u vlastitu guzicu? U svijetu u kojem nam mediji ispiru mozak, oglašivači nas iz svake rupe zaskaču psihološkim ratovanjem, a društvene mreže smještaju u sigurnost svojih bubbleova i svi zajedno ne prestaju poručivati kako je ideologija — ma kojeg predznaka bila — inherentno štetan i zastarjeli koncept, a zajednica sasvim relativan, jer sloboda se na kraju svodi na slobodu stjecanja, a identitet na potrošački izbor?
Znam, jebiga, that’s some heavy shit right there. Ako ste tu zbog nogometa, ne želite to čuti, ali upravo zato sam vas i upozorio. A prije nego što se oprostimo, reći ću vam samo još jednu stvar, pa kako vam drago.
Ono čega novcem opijeni navijači ovog, kao i svih budućih newcastlea — u nogometu ili izvan njega — možda nisu svjesni je to da novi i bolji svijet znači i nove i bolje ljude. Novi i bolji nogomet, inšallah, ne znači samo nove i bolje igrače i momčad, nego i navijače. U Neomu se budućnost — mustaqbal — piše ispočetka.
