Nogomet narodu

Vozi, Miško

Riječki 'Treći put' u konačnici je zapravo isto što i prvi

Tijekom današnjeg ili nekog od idućih dana će Hrvatski nogometni savez potvrditi da je Davor Šuker jedini kandidat za novog/starog predsjednika krovne nogometne udruge u Hrvata. Možda će to i popratiti jednim od svojih klasičnih službenih – ili pak neslužbenih – priopćenja u kojima je trijumfalizam djelomično prikriven paušalnim packama svekolikoj javnosti.

Nije nemoguće čak ni da se oglasi i sam predsjednik, koji je tijekom ‘kampanje’ vrlo uspješno izbjegao odgovore na otvorena pitanja, predstavljanje ‘programa’ i uopće pojavljivanje u javnosti, jer to bi mu po svoj prilici – kao i obično čim zine pred mikrofonima – donijelo više štete nego koristi.

Navečer će nasmiješeni Damir Mišković zauzeti svoje VIP mjesto na ‘privremenom’ riječkom stadionu, ohrabren prvim rezultatima izjašnjavanja članova o njegovu načinu vođenja kluba uoči skorog preuzimanja vlasničkog udjela. Matjaž Kek namjestit će svoje klasično kameno lice, pokušavajući ostati fokusiran samo na utakmicu, dok mu se u glavi roje svakojake misli. Neki od igrača na terenu ulazit će u svaki duel sa stavom ‘do or die‘, kao u donedavna zlatna vremena, znajući da im je to posljednja velika utakmica na Rujevici.

Navijači – oni koji sebe nazivaju Armadom i oni ostali – okidat će selfieje i trošiti grla, mučeni sumnjom duboko u sebi da bi moglo proći još puno vremena prije nego što im goste opet dođe nogometni gigant poput AC Milana.

Istovremeno, velik broj ljubitelja nogometa u zemlji ostat će kivan ili s gorčinom i prijezirom pogledavati prema Rijeci, utjelovljenoj u Damiru Miškoviću. Neki od njih možda će misliti i to da je on presudio utrku za HNS-ova predsjednika.

Bit će, naravno, u krivu. A i nema previše smisla ljutiti se na nekoga naprosto zato što jest to što jest – Miškovićevi i Armadini postupci sasvim su konzistentni s njihovim dosadašnjim stavovima i djelovanjem.

Dario Šimić ušao je u unaprijed izgubljenu utakmicu – nešto poput ratnika Jem’Hadara u Star Treku, koji uoči kretanja u bitku sami sebe proglašavaju mrtvima, a onda bore kako bi povratili svoj život (Victory is life!). Znao je da mu nikakva narodna podrška, program ili obećanja ne mogu donijeti pobjedu u gotovo hermetički zatvorenom sustavu u kojem se glasa automatizmom i u kojemu lojalnost po važnosti višestruko nadmašuje sposobnost ili bilo kakvu novu ideju.

Šimića je kao kandidata mogla oživjeti jedino politička volja te nedvosmisleno izražena podrška ili partijski nalog Andreja Plenkovića.

Treći put je sredina između priklanjanja tiraniji i podrške promjenama, između mafije i naroda, nepoštenja i poštenja, vazalstva i samostalnosti, kukavičluka i hrabrosti

Kada sam prije koji tjedan o tome pisao, prijatelji s jačim želucem za praćenje dnevno-političke scene upozorili su me da premijer, međutim, nema kontrolu nad vlastitom strankom i da lokalni moćnici neće imati problema s time da se suprotstave njegovu nalogu. Danas Boris Rašeta na N1 kaže da je Plenković u tom slučaju doživio „kardinalan, ozbiljan fijasko“ te da su „dubinski igrači poput Zdravka Mamića i stara struktura HDZ-a obrisali pod s premijerom i njegovom idejom“, povinovavši se drugom centru moći.

I okej, možda stvarno jest tako, ali imam problem s vjerovanjem u to da je Plenković doista želio promjene. Njegov javni istup na temu izbora u HNS-u nije baš bio neuvijen i nedvosmislen; sve i da jest, čak i ja – koji, naglasit ću još jednom jer možda je samo do mene, više ne pratim domaću politiku na dnevnoj bazi – sam primijetio da ova vlast prečesto ostavlja dojam kako jedno misli, drugo govori, a ne radi najčešće ni jedno ni drugo. Neki riječki novinari bliski Miškoviću iznijeli su pak tezu po kojoj je on odustao od ‘svog’ kandidata – hadezeovca Marijana Kustića, relativno opskurnog i u političkom i u nogometnom miljeu – zato što je dobio mig od visoke politike da će ipak stati iza Šukera, odnosno Mamića.

Nije li moguće da je onaj Plenkovićev istup bio tek radi zadovoljavanja forme, odnosno bacanja kosti javnosti koja se praktično plebiscitarno izjasnila protiv aktualnih vladara hrvatskog nogometa, dok u stvarnosti nije učinjeno ništa u tom smjeru? A to što je premijer zbog toga u očima javnosti ispao slabić nije mu valjda ni prvi ni posljednji put, i to će prvom ‘hibridnom’ prilikom biti bačeno posve u drugi plan, a uskoro i zaboravljeno. Previše ova zemlja ima problema da bi se glavni mediji i političari predugo zadržavali na nogometu; upravo to je i jedan od razloga zašto je HNS oduvijek bio močvarno stanište s krokodilima koji u njemu rade što hoće, a nitko se ne usudi ući i razbucati ih.

Jednom kad je postalo jasno da Šimić neće imati potrebni vjetar u leđa, preostalo je vidjeti kako će se postaviti Rijeka, odnosno Damir Mišković.

I tako, skupštine županijskih močvara izglasale su podršku aktualnim krokodilima uglavnom bez da su i čule što koji kandidat nudi: Šukeru je valjda bilo ispod časti potucati se po provincijama i žicati glasove koje ionako ima, a Šimić nije niti dobio stvarnu šansu. Očekivano, mada posve bizarno, nalijepljena mu je etiketa „Hajdukova kandidata“ samo zato jer su ga Hajduk i njegova županijska baza podržali. To je posebno rezoniralo sa sentimentom koji se na Kvarneru promovira kroz ‘Miškovićev’ Novi list, a koji zazire od svega ‘hajdučkog’.

Time je, po već postojećem i beskrajno kopiranom obrascu iz drugih sfera domaćeg društvenog života, stvorena iluzija o sukobu dvaju velikih interesnih blokova. A s njom i prostor za doktrinu ‘Trećeg puta’ na koji će Rijeku, u potrazi za svojim mjestom pod suncem, povesti voljeni vođa.

Pretpostavljam da će me, na koji god način pokušao predstaviti poantu ovog teksta, neki koji ga čitaju optužiti za moraliziranje jer naprosto ne žele vidjeti dalje od klubaštva. Ali koliko god je pokušali relativizirati, stvar je zapravo vrlo jednostavna.

Sustav po kojem je ustrojen hrvatski nogomet do srži je truo, pokvaren i nedemokratičan; njime drmaju ljudi koji su duboko umočeni u kriminal, muljaže, uhljebništvo i nadasve nesposobnost. Ljudi koji osim zadovoljavanja partikularnih interesa koje im jamči ostajanje na vlasti sve ove godine nisu bili u stanju zacrtati, a kamoli početi ostvarivati ikakvu ozbiljniju viziju budućnosti i napretka na dobrobit svih. Utoliko se, s više ili manje oštrim klasifikacijama od ovdje odabranih, slažu valjda svi oni koji su se u raznim anketama u ogromnom postotku izjasnili protiv njih. Slaže se tim, eto, i navijačka skupina Armada koja je u svom priopćenju poručila da ‘mafija’ nije dobrodošla na Rujevicu.

Jedina realistična alternativa tome koja se pojavila su četvorica bivših Vatrenih na čelu s Dariom Šimićem; jedina koja je, pod uvjetom da po aktualnim HNS-ovim pravilima skupi dovoljno podrške po županijama, uopće mogla postati izbornom opcijom.

S jedne strane, dakle, imamo one za koje znamo kakvi su i koji su usko vezani uz jednu političku opciju. S druge one koji su – ako ste ih slušali – nudili razračunavanje s dosadašnjom praksom i sasvim drugačiju viziju domaćeg nogometa. Nije ih bilo izvedivo povezati s nekom drugom političkom opcijom, pa ih se povezalo s Hajdukom. Koji je već dugo u otvorenom ratu s HNS-om i podržao bi svakog kandidata koji nudi stvarne promjene.

Reći za Šimića – dinamovca od malih nogu, iako to uopće ne bi trebalo biti važno – da je „Hajdukov“ samo zato što, poput Hajduka, ne zazire od otvorenog sukoba sa Šukerom i Mamićem, zapravo je beskrajno tužno.

Tražiti, zatim, ‘treći put’ između njega i Šukera doima se izvan svake pameti, ali samo naizgled. Jer to upravo i jest ono što Miškovićeva Rijeka čitavo vrijeme radi: treći put je sredina između otvorenog priklanjanja tiraniji i podrške promjenama, između mafije i naroda, između nepoštenja i poštenja, između bespogovornog vazalstva i samostalnosti, između kukavičluka i hrabrosti.

To je put koji već dugo promoviraju Miškoviću skloni novinari i navijači, a zapravo samo još jedna varijacija na temu „Nisam za Mamića, ali…“ – teza po kojoj Rijeka nije dovoljno snažna da se otvoreno suprotstavi tiraninu, pa stoga mora kalkulirati i čuvati svoj utjecaj unutar sustava (tim više što ga rivalski Hajduk nema), premda to ponekad znači ustupke stvarnim vladarima nogometa. I Armada će tako jedan dan poručiti „odjebi mafiju“, a drugi konstatirati da se ne želi miješati u klupsku politiku i da „pozdravlja put našeg kluba koji će biti predvodnik treće opcije“.

Samo što je treća opcija u konačnici isto što i prva.

Što je jasno potvrđeno nakon što je Mišković rekao kako neće podržati nijednog od dvojice kandidata. Znao je on to jako dobro, kao što znaju i navijači – i ako će biti dovoljno iskreni da to sebi priznaju, zazivanjem ‘treće opcije’ kad postoje samo dvije ustvari su potvrdili da im aktualni sustav, u kojem uživaju počasno mjesto prvog vazala, ustvari više odgovara od nekakvih nesigurnih promjena u smjeru veće demokracije i transparentnosti.

Jer politika u koju se Armada ne miješa je, kako je to otprilike rekao Otto von Bismarck, „umjetnost mogućeg, ostvarljivog – umjetnost sljedeće najbolje opcije“.

U realpolitičko umijeće mogućeg svakako spada i očito namješteni foto-sešn s Mamićem, kojim je vladar svom vazalu zapravo ponudio priliku za samopromociju i prikupljanje podrške članova kluba uoči najavljenog vlasničkog preuzimanja. Premda su mediji koji o tome znaju više od Telesporta u više navrata pisali o tome kako Mišković dočekuje Novu godinu s Mamićima, pa činjenica da katkad zajedno izađu na večeru doista ne bi trebala izazivati zgražanje, ona je došla u naizgled nezgodnom, a zapravo idealnom trenutku.

Potaknut Armadinim apelom za „odjebavanjem mafije“ mogao je najprije preko ‘svojih’ novinara proširiti panične glasine o tome kako razmišlja o povlačenju iz nogometa i iz kluba, što je i Kek popratio komentarom da bi onda otišao i on, a sve kako bi se Mišković na presici koja je uslijedila predstavio kao pobornik fantomskog ‘trećeg puta’ – sam protiv svih i nikoga istovremeno – uz set kafanskih paušalnih lupetanja o tome kako preusmjeriti dio javnog novca u nogomet, a koji je – svima je to jasno – potpuno neostvariv u postojećoj klimi i pod aktualnom HNS-oligarhijom. Navijači su to popušili, jer Mišković nosi autoritet neimara najjače Rijeke u povijesti te budućeg i formalnog gazde.

I tako su, barem zasad, zadovoljeni više-manje svi osim onih koji zaista žele promjene u hrvatskom nogometu. Sve je dobro. Vozi, Miško.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.