Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Vrijeme zmajeva

O strašnom svijetu koji dolazi (ili je već tu)

Kad bi na svojim prikazima svijeta trebali predočiti geografska područja za koja se znalo ili pretpostavljalo da postoje, ali o njima gotovo ništa drugo nije bilo poznato, srednjovjekovni bi kartografi na njima nacrtali strašna i(li) mitološka bića poput zmajeva, lavova, zmijurina ili ljudi s psećim glavama.

Izraz hic sunt dracones — “ovdje su zmajevi” — vremenom je postao raširen kao fraza za nepoznato, neistraženo i zastrašujuće, jer zmajevi su od davnina simbol naših strahova, smrtnosti, mračnih podsvjesnih stremljenja i zemaljskih ograničenja. Zmajevi predstavljaju nešto puno jače i veće od nas, nešto s čime se obični čovjek ne može nositi.

Danas nam nije puno toga ostalo nepoznato na ovom planetu. Suvremeni zmajevi mogu biti izvan njega — kao što vidimo, primjerice, u velikoj većini ekraniziranih zamišljanja izvanzemaljaca koji dolaze u kontakt sa Zemljanima. A u vrijeme globalne pošasti koja, poput ničega drugog u živućem pamćenju, zaustavlja tijek nekih od civilizacijskih stečevina i mijenja naš način života, oni se odjednom pojavljuju i u neposrednoj budućnosti. Do prije mjesec dana takvo je što bilo samo u domeni teorije ili fikcije, odnosno distopijskih scenarija kojima obiluje imaginarij naše popularne kulture, ali otkako je čovječanstvo snašla pandemija koronavirusa, zmajevi su nam ponovno bliže.

I naravno da je svakome jasno kako će posljedice, napose ekonomske, biti ekstenzivne te ugroziti široki spektar ljudskih aktivnosti; i naravno da se malo tko — bio činovnik, poduzetnik, umjetnik ili, recimo, sportski novinar — može osjećati sigurnim u svoju materijalnu budućnost. Međutim, dok su stručnjaci i analitičari u gotovo svim sferama vrlo oprezni i ustručavaju se bilo kakvih konkretnih prognoza u situaciji kakva nema presedana u suvremenoj povijesti, nogometni kroničari — a tu prvenstveno mislim na one u domaćim medijima — čini se, znaju nešto više.

“Stari svijet umire, a novi svijet se u mukama rađa; sada je vrijeme čudovišta”

Pa tako doslovno svaki dan imamo prilike čitati katastrofična proročanstva o tome kako “više ništa neće biti isto” i poruke da zaboravimo sve na što smo naviknuti, jer post-korona (nogometni) svijet koji dolazi bit će u svakom pogledu znatno siromašniji. A za nas, dakako, i kudikamo strašniji.

Mnogo sam puta iznosio stav o mulju koji je domaći sportsko-novinarski milje, ali kritizirati ga zbog ovih predviđanja značilo bi promašiti poantu. Bilo bi to i donekle neukusno, jer ne samo da nemam — niti u ovom trenutku mogu imati — dovoljno argumenata da bih im kontrirao, nego je i posve razumljivo da su ljudi zabrinuti i uplašeni u najmanju ruku kao i svi ostali, oni koji se bave sasvim drugim poslovima, pa možda i više od njih. Čini mi se da je svo to plašenje ‘zmajevima’ u znatno manjoj mjeri rezultat realnog razumijevanja ekonomskih činjenica i nogometnog ekosustava nego što je projekcija strahova koji ionako postoje, samo su bili zakopani u primozgu ili u podsvijesti.

Pitanje je već i same profesije: upitno je kako i koliko dugo u ovom ‘starom svijetu’ mogu preživjeti novine koje gotovo nitko ne kupuje i internetski portali koji od svojih korisnika/posjetitelja nemaju nikakvih prihoda. Posebno je upitna svrha sportskih novinara u svijetu bez sporta. S druge strane, upitno je kome trebaju profesionalni klubovi koji ne samo da gotovo nikoga ne mogu primamiti na svoje utakmice i u svoje članstvo, nego imaju grdnih poteškoća osigurati financiranje iz ma kojeg drugog izvora — bilo da se radilo o javnom, sponzorskom ili televizijskom novcu — barem u onoj mjeri koja im je potrebna da bi nastavili živjeti na razini na koju su naviknuti.

Spojite li te dvije stvari, ta dva straha u jedan, dobijete zmajeve.

“Stari svijet umire, a novi svijet se u mukama rađa; sada je vrijeme čudovišta.”

Ovu pojednostavljenu, pop verziju citata Antonija Gramscija proširio je Slavoj Žižek. U vjernije prevedenom originalu ona glasi: “Kriza se sastoji upravo u činjenici da staro umire, a novo se ne može roditi; u ovom međuvlađu pojavljuje se mnoštvo različitih morbidnih simptoma”.

Teško je oteti se dojmu da su posljednja dva ili tri desetljeća, što se nogometnog biznisa tiče, svojevrsni interregnum. ‘Stari’ nogomet polako odumire, a ‘novi’ se ne može roditi; u tom razdoblju, između ostalog, imamo trendove ekscesivnog ‘tovljenja’ najbogatijih te one siromašnije koji s većim ili manjim uspjehom preživljavaju od ostataka i mrvica s njihova banketnog stola. Neki od ovih potonjih su žicari zamaskirani u fina odijela, drugi su ulični mešetari, treći obični prosjaci; svima je zajedničko to da pokušavaju živjeti iznad svojih realnih mogućnosti. Onih četvrtih, koji se pokrivaju onoliko koliko su dugački, u nas je najmanje.

Kriza je ogoljela demone i za onim glavnim stolom. Odjednom je većem broju ljudi jasno kako je Premier liga utemeljena na najvulgarnijoj esenciji tačerizma: onoj da ne postoji društvo, a da je naš svijet vječno tržišno natjecanje u kojem je svatko za sebe, svi protiv svih i čovjek čovjeku vuk. Iz Engleske s nevjericom pogledavaju u Njemačku, gdje još postoji svijest o zajednici i solidarnosti, pa su igrači bez puno pompe pristali na manja primanja, a bogatiji klubovi pokrenuli krizni fond za ostale ligaške rivale.

Međutim, dok je javnost bila fokusirana na ocrnjivanje nogometaša koji ne žele prihvatiti smanjenje plaća, Liverpoolov Jordan Henderson okupio je kapetane premierligaških klubova kako bi pokrenuo fond koji će izravno pomoći nacionalnom zdravstvenom sustavu (NHS) u borbi protiv koronavirusa.

Igrači su najlakša meta kao “bogataši koji su izgubili dodir sa stvarnošću”, ali stvar uopće nije tako jednostavna — u ovom tekstu sumirani su najvažniji argumenti zašto oni ne bi trebali prihvatiti takva smanjenja; ili, ako bi, pod kojim uvjetima, odnosno što bi klubovi onda trebali ponuditi zauzvrat. I to ne samo zbog “sebičnih” profesionalnih, pa ni pravnih razloga. Smanjenje plaća ide u prilog samo klubovima — igrači ne dijele ni njihov profit, pa zašto bi onda gubitke? — a predloženo smanjenje od 570 milijuna funti u Premier ligi značilo bi i manjak od 200 milijuna državi u porezima, pa je onda iz perspektive društvene koristi svrsishodnije novac uložiti direktno u zdravstveni sustav, što igrači upravo i rade.

Ali to je elitni nogomet. Neće, dakako, ni on proći neokrznut, ali će se — barem ne bude li uskoro neke još veće pošasti — vrlo brzo vratiti na svoje, jer naprosto je civilizacijski prevažan. Ako išta, ova kriza će samo pospješiti njegovo odvajanje od nižih razina. Gubici na razini industrije — ne samo oni izravni, nego i oni koji će doći po Zakonu spojenih posuda, a ti se neće moći procijeniti još dugo nakon što se nogomet nastavi — ubrzat će potragu za novcem koji bi to što brže nadoknadio. Neke će se ranije manje prihvatljive alternative, poput pan-europske Superlige u nekom obliku, odjednom učiniti atraktivnijima, a pseudoegalitarna stremljenja i koncesije onima s manjih tržišta, kao trenutno u UEFA-inoj Ligi prvaka, manje bitnima.

Pitanje je što će biti sa svima ispod te elitne razine. Pitanje je to koje nije od jučer ili od danas, nego već jako dugo postoji.

Možda najupečatljivija stvar s ovom pauzom od nogometa je ta što vrlo jasno pokazuje koliko smo svi skupa pomaknuli fokus prema njegovu ekonomskom aspektu; koliko je novac postao daleko najvažniji — važniji od ljepote igre, njene kompleksnosti, multikulturalnosti, strasti, simbolike… Ne pričamo više gotovo ni o čemu drugome nego o novcu, odnosno nedostatku istog.

Nadalje, sve to nam daje naslutiti koliko je taj nogomet nestabilan, fragilan, ranjiv. I koliko onda zapravo još uvijek nije “veliki biznis”, kako mu znamo tepati. Nismo bez njega ni mjesec dana, a već se nagađa o tome hoće li opstati klubovi i sustavi znatno bogatiji i veći od naših. A posebno je tužno vidjeti domaću nogometnu scenu i to kako gotovo ništa što se na njoj događa u tom kontekstu nema bilo kakvu stvarnu važnost za sam opstanak, nego je on samo i isključivo pitanje vanjskog tržišta na koje hoćemo ili nećemo moći plasirati svoje proizvode, uglavnom neobrađene ili tek grubo obrađene sirovine.

Od toga živimo. Kao da smo nekakav OPG, a ne nacija koja je u tom nogometu druga na svijetu. Bez toga, umiremo.

Tužno je kad gazda jednog domaćeg kluba priča o tome kako je “sanjao” da igrača koji je odigrao dvije solidne utakmice prodaje za pet milijuna eura, kao i kad mediji kažu kako je drugi klub “izgubio” više od 100 milijuna kuna jer je za toliko pala vrijednost njegovih igrača na Transfermarktu; izgubili su, dakle, novac, koji nikad nisu ni imali. Ali su ga zamišljali, sanjali i na njemu temeljili svoje poslovne planove.

I sve bi, kao, bilo OK da nije tih zmajeva. Ali oni su, evo, tu. I već ih možemo vidjeti kako se pomaljaju među oblacima. Oduvijek su bili tu, samo smo mi birali ne vidjeti ih. I ako nas spali vatra iz njihovih ždrijela, bit će to zato jer smo gradili kuće od karata, a još su nas tri praščića iz bajke učili da se domovi grade od cigle i da na njima treba dugo i naporno raditi.

Kako i što konkretno? Kako prebrisati zmajeve sa zemljovida i na njihovo mjesto staviti nešto manje zastrašujuće i realnije? Kao i kad je riječ, primjerice, o budućnosti novinarstva, jedan tekst ne može dati odgovor na to pitanje. Ali početak je shvaćanje da je današnji sustav dugoročno vrlo teško održiv.

Ekonomske razlike su prevelike i rastu iz godine u godinu, kao i ovisnost malih o velikima; već dugo se uspostavlja novi klasni, piramidalni sistem koji bi mogao prebrisati svu dosadašnju tradiciju. Uskoro će, recimo, velikima biti isplativije kupiti čitav manji klub (umjesto da protiv njega moraju igrati u Ligi prvaka, recimo) i u njemu razvijati igrače za sebe i za prodaju, nego da ih hvataju po raspršenom tržištu i troše novac na vlastite akademije; Red Bull i City Group već rade korake u tom smjeru. Mali ulažu novac koji nemaju — nego ga sanjaju — kako bi održali korak s onima nešto većima, ulažući sav svoj bitak, sav svoj opstanak, na jednu ili dvije vrtnje kola koje predstavlja prijelazni rok.

To je današnji nogomet. A nogomet, kako najjasnije uviđamo u ovakvoj krizi, nije izoliran sustav.