Prije 30 godina objavljen je album Arsena Dedića znakovitog naziva Kino Sloboda. Jedna od pjesama na njemu je i Tko stoji iza mene – kratka je to stvar, s jednostavnom melodijskom progresijom i neupečatljivom, za ondašnju produkciju tipičnom glazbenom podlogom; stvar kakve je Arsen katkad znao snimiti više da bi nešto poručio i skinuo sa srca nego što je u njih upregnuo puno od svog neupitnog skladateljskog genija.

„Iza jednih je nacija / A iza drugih žene / Jer snaga je u plemenu“, pjeva Dedić. „Iza jednih je mafija / Kad najgore je samima / Iza njih njihovi, iza naših naši / To u istom času raduje i plaši.“ I onda, u zaključku, pita se i odmah odgovara:

„A tko stoji iza mene / I tko će takvom pomoći? / Kad se okrenem nikog / Osim duge sjene / Na cesti poslije ponoći.“

Te su mi stihove prije nekoliko godina, kad smo se prvi put upoznali i sjeli na čašicu razgovora, citirali momci iz vodstva udruge Naš Hajduk. Tema je bila u domaćim medijima učestalo izjednačavanje NH s Torcidom, Torcide s huliganstvom te zaokružena priča o tome kako „ulica vlada klubom“ i „reketari ga“, a iza svega stoje određene političke snage, po potrebi lijeve ili desne, koje manipuliraju čitavim projektom u svrhu ostvarivanja svojih ciljeva. Govorili su mi o tome koliko ih užasava ta besmislena i prijezira vrijedna pseudopolitička retorika.

„Mi idemo svojim putem, a oni se tu i tamo očešu o nas“, rekao je Ivan Rilov, današnji tajnik udruge. „Najveća mi je uvreda kad kažu da smo nečiji ‘igrači’. Nismo ničiji. Hajdukovi smo.“

I osobno su me zaista nebrojeno puta proglasili „igračem“, „plaćenikom“ i „glasnogovornikom“. Postoji povelik broj ljudi koji će i Telesport nazvati „glasilom zadrugara“ i drugim sličnim – ponekad dovitljivim, ponekad samo idiotskim – izrazima, ignorirajući pritom 95 posto druge i nevezane tematike kojom se ovdje bavimo; ili će nam, u najboljem slučaju, priznati sve ono drugo, ali tek kao smokvin list u službi promocije jedne temeljne ideje i stava.

Treba to donekle i razumjeti; živimo u zemlji devalviranih vrijednosti i atrofirane svijesti o integritetu i društvenoj odgovornosti pojedinca. Kad pogledate kakve su nam politička i medijska scena, možda nije toliko teško shvatiti kako je nekome nepojmljivo da iza nekoga ne stoji nitko „osim duge sjene na cesti poslije ponoći“.

Narodni model je jedini koji odgovara onome što Hajduk jest i što bi trebao biti. Pred nama je priča u kojoj je svatko od nas, imenom i prezimenom, odgovoran

I premda sam tijekom godina učinio najbolje što sam mogao da se držim podalje od štetnog miljea domaćih ljudi iz branše, pa osobno poznajem i prijateljujem s daleko više stranih nego hrvatskih nogometnih novinara, nešto sam uspio i tu pohvatati. Ne, ‘plaćeništvo’ doista nije mit – postoje oni koje netko, a znate i tko, drži u šaci i po čijem nalogu izražavaju određene stavove – ali u najvećem broju slučajeva ljudi su idioti za vlastiti račun.

Ne znam čini li to situaciju boljom ili gorom, ali uvjeren sam da oni koji pišu gadosti i nebuloze mahom u njih i sami vjeruju. Iako možda ne baš jako duboko – jer znate kako se kaže, samo budale ne mijenjaju mišljenje. Nitko ne želi biti budala i radije će neko vrijeme biti idiot, dok je to oportuno za naciju ili mafiju u čijoj se sjeni mogu sakriti. Cinizam je, uostalom, već dulje vrijeme najbrže rastuća neslužbena religija u ovoj zemlji.

Dopustite stoga da i ja mogu biti idiot za vlastiti račun.

I to ne samo da ne profitiram od nekoga koga ću možda zateći u svojoj sjeni kad se okrenem, nego i doslovno: da svoj bankovni račun olakšam donacijom za otkup Hajdukovih dionica u sklopu akcije Za sva vrimena. Eto, toliko da znate kad mi sljedeći put budete slali anonimne poruke, uvrede i zahtjeve da se Telesport ili ja sam ogradimo od nečega: ne da me (Naš) Hajduk ne plaća, nego ja plaćam njemu – a to je, složit ćete se, malo zajebaniji level.

A onima koje smeta novinarska „neobjektivnost“ preporučio bih da čitaju statistiku, jer jedino je ona objektivna. Licemjerno je skrivati se i izdavati se za nešto što nisi, jer svi mi imamo svoje sklonosti i favorite.

Pred nama je, kako se kaže u videu, priča u kojoj je svatko od nas, imenom i prezimenom, odgovoran. I zato želim da je posve jasno kako se svojom voljom svrstavam u te ‘nas’ i imam to potrebu reći, sviđalo se nekome ili ne.

Godinama prije nisam nosio člansku iskaznicu valjda ničega osim knjižnice i kluba u koji sam često išao na koncerte. Nije mi padalo na pamet da bih se učlanio u bilo kakav nogometni klub, a danas sam ne samo član, nego samim time – jer, za one koji ne znaju, udruga Naš Hajduk okuplja sve članove Hajduka – i suvlasnik. Jer doista vjerujem da time radim nešto bitno.

Pritom ne vjerujem u nekakvu „moralnu nadmoć“ Hajdukova ‘narodnog’ modela. Naprosto je krivo i neprihvatljivo da jedna skupina ljudi govori drugoj kako bi trebala živjeti i organizirati se – kako u životu općenito, tako i u navijačkom životu i klupskim afinitetima. Live and Let Live (ili Live and Let Die, ako vam je tako draže) dokle god svojim djelovanjem ne ugrožavate druge. Ne vjerujem da je ‘narodni model’ najbolji; samo da je najbolji za Hajduk. Zapravo da je jedini koji odgovara onome što Hajduk jest i što bi trebao biti.

Hajduk je zadnjih godina često bio i predmet podsmjeha jer je odbijao biti dio lakrdije i zanemarivati ono što drugi – pa i oni koji ga prozivaju – prešutno i kukavički odobravaju. Puno je onih koji nas žele uvjeriti da je makijavelizam jedini put do uspjeha, a odbijanje plivanja u bari s krokodilima znak slabosti, a ne vrlina. ‘Zajednica’ je postala gotovo prljava riječ, a pomisao da bi se nečime – pa bio to i nogometni klub – moglo upravljati odgovorno i u interesu svih, da navijač ne mora biti samo pasivni promatrač, nego može biti i aktivni sudionik u fazama tog procesa… Sve to spada u domenu bajki o kojima pričaju cinici i nihilisti kad pričaju o Hajduku. Jer ovdje je standard varanje, laganje i obmana.

Međutim, vjera u nešto je jača motivacija od nihilizma, a – ako hoćete – ljubav od mržnje. Ili, kako je to u jednoj drugoj pjesmi otpjevao Arsen:

„Sam ćeš znati čemu služi tvoje srce / nježnost, znanje, zanos tvoj. / Sve će pasti pred tim zidom“.