Nogomet narodu

Zahodska demokracija

O slobodi govora, mržnji i gluposti

Glupost je možda temeljno ljudsko pravo; ispoljavanje gluposti na baš svakoj platformi koja se glupanu nađe pod rukom već nije.

Nakon što je u listopadu ove godine prešao iz Jutarnjeg lista u 24sata, Miljenko Jergović dao je Branimiru Pofuku jedan od onih intevjua koji se običavaju nazvati “životnim”. To u najmanju ruku znači da su opsežni i pokrivaju duži period subjektova života ili karijere; a ako su odrađeni kako treba, što ovdje jest bio slučaj, onda umjesto plošnosti uobičajene za domaće medije uspijevaju ponuditi i zaista vrijedan sadržaj, odnosno dublji uvid u osobnost i stavove intevjuiranog. Između ostalog, u tom je intevjuu jedan od najznačajnijih živućih hrvatskih pisaca iznio zanimljivo zapažanje, takoreći fenomen.

“Nitko više flomasterom ne piše duge ‘statuse’ i ‘komentare’ po vratima javnih zahoda”, rekao je Jergović. “Samo pokoje klempavo U, poneki kukasti križ, možda naziv jednoga od dva hrvatska nogometna kluba, pokoji grafiterski potpis koji je nemoguće dešifrirati, i ništa više? Gdje je svo ono narativno bogatstvo, gdje su svi oni spektakularni prostakluci, gdje je sva ona sveprožimajuća mržnja, koja je, otkako znamo za sebe, pa sve do kraja devedesetih, ukrašavala unutrašnu stranu vrata iz naših zavičajnih muških zahoda?”, retorički pita i zatim nudi odgovor: “Preselili su se na internet, najprije na forume, pa na društvene mreže i u komentare ispod objava na web portalima”.

Jergović je u nastavku izjavio da uživa u brisanju i blokiranju komentara i ljudi na vlastitoj Facebook stranici, vrlo jasno objasnivši zašto to ne smatra cenzurom i zašto to ne bi bila cenzura ni kad bi se na službenim stranicama web portala na društvenim mrežama također provodila “ista higijena”.

Administratori naše Facebook stranice su tijekom godine uklonili jako puno komentara i podijelili jako puno banova. I nije to pitanje samo govora mržnje

“Prvo, većina komentatora nije potpisana pravim imenom. Sloboda govora postoji samo za stvarne ljude, nema slobode govora za lažna imena. Drugo, hejterski ispadi i manijaštvo u mišljenju nisu obuhvaćeni slobodom govora. Treće i najvažnije: svaki medij, novine, radio, televizija, web portal, zasnovani su na uređenim i odabranim sadžajima. Uređivanje novina nije cenzura naprosto zato što bi se urednici trebali razlikovati od poštara. Oni su, naime, dužni dostaviti svu poštu koju zaduže. Urednik web portala odgovoran je i za zadnju mrzilačku poruku koju ne obriše iza svog ‘komentatora’.”

Samo desetak dana kasnije — baš u vrijeme kad se pridružio i Telesportu kao kolumnist — na istu se problematiku osvrnuo i Boris Dežulović, komentirajući u Novostima jednu, mora se priznati, prilično apsurdnu akciju u hrvatskom medijskom prostoru. Možda to niste primijetili, ali 23. listopada ove godine su Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske organizirali akciju kojom je na dva sata, od 11 do 13h tog dana, pod hashtagovima #ZajednoBezMrznje i #NovinarstvoJeJavnoDobro onemogućeno objavljivanje komentara ispod tekstova objavljenih na internetskim portalima. Dežulović je postavio pitanje koje se doima očiglednim: žele li vlasnici i urednici medija ukloniti govor mržnje sa svojih stranica, zašto to naprosto ne naprave trajno, a ne samo na dva sata?

“Za govor mržnje u anonimnim ili neanonimnim komentarima na portalima odgovorni su samo i isključivo vlasnici i urednici tih portala”, koji ih “ne samo omogućuju, dopuštaju i objavljuju, već i ih i ustrajno potiču”. Ako se složimo oko toga kako digitalnom interaktivnošću simuliraju “takozvanu medijsku demokraciju”, zaključuje u kolumni, “onda ili a) to nisu mediji, nego društvene mreže, ili b) to nisu anonimni komentari, nego medijski sadržaj”.

Okej, ako vas nisam dosad već izgubio, sad možemo polako prijeći na poantu ovog teksta. A ona je nešto što je meni kao uredniku obilježilo ovu 2020. godinu — naravno, osim korone i onog sportskog mrtvila koje nas je zadesilo s početkom proljeća, kao i potresa od kojih ni u virtualnom svijetu, kao ni u realnosti, nismo mogli pobjeći.

Zapravo se radi o dvije naoko različite, ali u stvarnosti usko vezane stvari.

Prvo, na Telesportu smo vrlo često suočeni s pitanjem zašto je ispod nekih tekstova na našem portalu onemogućeno komentiranje. Ponekad se ono proteže i na pritužbe zbog brisanja komentara i podijeljenih banova s naše Facebook stranice. Takvi su upiti dosad u pravilu ostajali bez odgovora, pa bih za kraj ove grozne godine — ne znam, stvarno, koji me vrag na to tjera, ali hajde — ponudio objašnjenje.

Administratori naše Facebook stranice su tijekom godine uklonili jako puno komentara posjetitelja i podijelili jako puno banova. Razlog tomu je taj što se smatramo odgovornima i dužnima uklanjati sadržaje koji predstavljaju govor mržnje ili su izrazito uvredljivi prema protagonistima tekstova, autoru, uredniku, drugom Facebook-komentatoru ili bilo kome trećem ili desetom. Osim toga, nije neka tajna da postoje, nazovimo ih tako, “online ćelije” trudbenika koje za sitan novac nude svoje komentatorske usluge klijentima od političkih stranaka do nogometnih moćnika, a koje osim bombardiranja komentarima u ponudi imaju i masovno prijavljivanje Facebooku zbog navodne povrede ovih ili onih pravila, čime vam ciljaju ograničiti reach. I sami smo prije nešto više od mjesec dana bili žrtva jedne takve.

Neki od ljudi iza tih — često lažnih — profila kojima je onemogućeno komentiranje na Facebooku naprosto su se prebacili na komentare ispod tekstova na samom portalu i ondje pokušali nastaviti svoj džihad; iz tog razloga smo u pojedinim slučajevima ‘gasili’ mogućnost komentiranja na sajtu, a često to i preventivno onemogućavali jer već je bilo jasno koji tip tema će privlačiti takav tip ‘komentatora’.

I nije to pitanje samo govora mržnje. Telesport se od svog početka trudio oko sebe okupljati zahtjevniju publiku: prvenstveno ljude koje zanima o sportu pročitati nešto dublje i opsežnije od onoga što im drugi domaći mediji mogu ponuditi, pa i po cijenu sporijeg širenja dosega. Radije ćemo u startu imati 10 ‘pravih’ fanova nego 20 pratitelja od kojih s 19 ne bismo imali o čemu pričati dulje od minute. To znači da cijenimo svoju publiku, kao i njeno mišljenje; jasno je da se neće baš svi i baš uvijek složiti sa svakim iznesenim stavom, ali često se događa da netko u komentarima ponudi kvalitetnu kritiku, ispravak, nadopunu ili drugačiji kut gledanja. To je vrijedan dio kulture dijaloga koju se isplati njegovati.

Međutim, rast popularnosti došao je kao posljedica dobrog rada te sa sobom donio i neke neželjene posljedice. Ako netko ustrajno ostavlja komentare koji su u području koje Telesport pokriva otprilike ekvivalent ravnozemljaštvu, onda taj svojom glupošću zagađuje virtualni prostor namijenjen kvalitetnoj i civiliziranoj razmjeni mišljenja te time odvraća druge, pametnije i pristojnije, da u njoj sudjeluju. Dakle, i to je zapravo pitanje “higijene” koju je spomenuo Jergović; dapače, dobivali smo kritike i zbog toga što je nismo dovoljno dosljedno provodili.

“Jedino što bih mijenjao je da agresivnije uklanjate smeće iz komentara (neovisno o zakonu koji se kani u to uplesti)”, napisao je, primjerice, isto baš krajem listopada na našoj Facebook stranici Ozren Harlović. “Jedan ste od rijetkih sajtova kojima se među komentarima zaista može naći kvalitetnih analiza i korisnih dopuna članka. Čitam to sa zanimanjem i onda naletim na nekog ‘šta je novinarćiću plaćeš za jugoSrboslaviom’ i smuči mi se.”

Je li to cenzura? Naravno da nije.

Ne postoji nikakva zakonska, profesionalna, etička ili bilo kakva druga obveza objavljivanja komentara ispod tekstova. Dapače, postoji — doduše, ne još dovoljno jasno formalizirana — obveza vlasnika i urednika da uklanjaju govor mržnje sa svojih stranica, što se proteže i na službene stranice na društvenim mrežama, kao i konkretna potreba ovog medija da održava prostor lišen mržnje, medijskog žutila i gluposti; prostor u kojem će se pristojni ljudi osjećati ugodno.

Ništa glupane ne sprječava da i dalje na vlastitom profilu — što je u virtualnom svijetu otprilike ekvivalent njihovu glasu i utjecaju u stvarnosti — iznose koje god stavove žele zastupati; mogu ih pokušati plasirati i drugdje po internetu i na društvenim mrežama, ali suludo je i malo bezobrazno očekivati — ne, zahtijevati — da im kao platforma za to služi nešto što se od njihovih stavova razilazi već na temeljnoj ili samoj civilizacijskoj razini.

To nije demokracija, nego svinjarija. Zar biste od tiskanih novina očekivali da objavljuju svaki sadržaj koji im je upućen, neovisno o njegovoj kvaliteti? Zar smo poštari, a ne urednici? Ako biste ušli u klub u kojem se sluša isključivo rock, tupili svima prisutnima kako je to sranje od muzike i zahtijevali da vam se pusti Žena od sultana, biste li mogli očekivali išta drugo doli da vas netko, u najmanju ruku, pristojno zamoli da napustite objekt?

Ali ne; na internetu, a posebice na društvenim mrežama, pregršt je ljudi koji će vas — već i na vašem privatnom profilu — najprije osloviti s, recimo, “pičko novinarska”, a onda se pjeniti jer ste mu obrisali komentar, pozivajući se na slobodu govora. U zahodskoj demokraciji, onoj koja je prešla iz WC-a na internet, smatra se samorazumljivijim pravo da svoj govnjivi trag ostave bilo gdje, a oni koji počiste za njima su gušitelji demokracije.

Druga gore spomenuta stavka je u neku ruku inverzija prve.

Kad se dogodi da autor u tekstu iznese ili barem natukne stav suprotan od njihovog, posebno ako je riječ o nečemu što nije usko vezano uz sport, onda se čuvari zahodske demokracije — nerijetko čak isti oni koji se žale da im uskraćujete prostor slobode mišljenja — propnu na stražnje noge i stanu vam docirati, tipa “zašto uopće pišete o tome”, “zašto tako ne pišete o onome drugome”, “ide vam unfollow” i tako dalje, i tako bliže. Kao što im je teško shvatiti koncept odgovornosti za izrečeno — pa makar se radilo i o tuđim riječima, ali na vašoj platformi — kao temelj slobode govora, tako im je, čini se, potpuno strano i to da bi jedan sportski medij ili autor stao iza nečega u što vjeruje i za što misli da vrijedi podržati i promovirati, čak i ako će time naljutiti ili alijenirati dio čitatelja.

Ovo se događa zato što većina drugih sportskih medija u nas ili nema stavove o ičemu mimo sporta samog, ili ih neće iznositi ukoliko im to nije ujedno i oportuno. Radije će se ravnati po komentarima i po njima, umjesto po svojim temeljnim vrijednostima, oblikovati i uređivačku politiku, povlađujući većini. Ili glasnijoj manjini koja se predstavlja kao većina.

Čuvari zahodske demokracije naviknuti su i na to da imaju pravo zahtijevati o čemu i na koji način će slušati i čitati.

Sumanuti tonovi i diskurz koji podsjeća na nogometno-klubaški tribalizam u suštini nisu nekakva novotarija suvremenog hipermedijskog doba. Međutim, u 2020., godini po mnogočemu specifičnoj, došlo je do svojevrsnog procvata ranije marginalnih i alternativnih pogleda na svijet u javnom prostoru. Između ostalih, ravnozemljaši, antivakseri, teoretičari zavjera i drugi doživjeli su nekontrolirano širenje svojih ideja.

Ova nam je godina otkrila i to da je među nama neobično velik broj ne samo nogometnih izbornika, nego i infektologa, epidemiologa, stručnjaka za međurasne odnose, geopolitičara… Svi oni znaju znanje i traže svoju publiku.

Već ionako odavno živimo u svijetu u kojemu gotovo nitko nikoga ne sluša; teško je naći raspoloživo uho kad svi primarno zahtijevaju biti saslušani, a društvene mreže su svojim pravilima, algoritmima i interesima oglašivača — čuli ste, vjerojatno, za onu: If you’re not paying for the product, then you are the product — najprije okupile ljude u tabore ili balončiće prema interesima i nazorima koje dijele, onda de facto stvorile nevidljive pregrade između njih i onih koji misle drugačije, smanjivši im vidljivost i ograničivši interakciju. Velik dio nas danas stoga živi u iluziji da su naši vlastiti stavovi ujedno i većinski, što na biološkoj razini potiče lučenje dopamina, a na psihološkoj učvršćuje lažno utemeljeno samopouzdanje i svijest o vlastitoj vrijednosti.

Kad se ti balončići sudare na terenu nečega naoko neutralnog i benignog kao što je sport, onda se lako može dogoditi ono što bi Amerikanci opisali kao the shit has hit the fan. Umjesto na za to predviđenom mjestu, sranje završi posvuda.

Dragi posjetitelji, možda ćete nam jednom uspjeti sve izasrat i mi ćemo počistiti za vama. Drugi put za to nećete dobiti priliku, pa serite doma ili ondje gdje se već guše u smradu, pa vaš proljev i neće učiniti neku razliku.

Hvala na pažnji i sretna vam Nova godina. Nakon ovako užasne stare, hajdemo svi zajedno razmisliti o tome što je stvarno bitno i možda, umjesto bacanja virtualnih ‘petardi’, usmjeriti barem dio te neiživljene energije u solidarnost i pomoć pogođenima, onima kojima su ovakve teme sada stvarno zadnja briga u životu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.