Time je hrvatski nogomet sinoć napravio još jedan korak natrag, u autodestrukciju. Dublje u atmosferu nepovjerenja, dalje u produbljivanje animoziteta i mržnje, još jednu razinu više u lakrdiju. Učinci ovakvog finala — a nije to izoliran slučaj, sjetimo se za početak samo obaju polufinala — za domaći nogomet u cjelini mogu biti jedino negativni.

Ako vam je Dinamo na srcu, doista mislim da morate biti nepopravljivi cinik zaslijepljen u ovom kontekstu besmislenim klubaštvom kako vam ništa ne bi pomutilo radost zbog ovako osvojenog trofeja. Imate li u sebi nešto časti, morate osjećati barem malo srama. Ne zato jer ga Dinamo možda nije zaslužio. Sudeći samo po kvaliteti prikazanog, zaslužio ga je barem podjednako koliko i Hajduk; sama je utakmica najveći dio vremena bila u egalu, nitko nije imao kontrolu i obje su momčadi imale svoje šanse, a jedini je gol pao nakon bizarne pogreške. Problem je u tome što Dinamo nije niti imao prilike da pobjedu izbori isključivo sportski. Kao što je i Hajduk ostao bez prilike da na sportski način prihvati poraz, nego je ostao okovan negativnim emocijama koje sada mogu poslužiti kao izlika, ali mu također neće donijeti ništa dobroga.

Kako to s opasnim supstancama već biva, najugroženiji su oni koji njima najviše rukuju. A za Hajduk je ova utakmica na mikrorazini bila sve ono što klub prolazi ne samo ove sezone, već i općenito na svom putu, svojoj “dugoj cesti” prema onome što želi biti. Također su u toj jednoj točki vremena ocrtani i potencirani svi izvori frustracija kojima je hajdučka populacija zahvaćena u ovim dugim godinama bez trofeja, a koji joj je sinoć opet izmaknuo.

Ti izvori frustracija zapravo su verzije odgovora na uopćeno pitanje — zašto Hajduk gubi? I mislim da ih treba ugrubo podijeliti u tri zasebne skupine među kojima može, ali i ne mora biti puno preklapanja. Možemo ih također, još grublje, prozvati Teorijom udruženog zločinačkog pothvata, Fatalističkom teorijom i Oporbenom teorijom.

Prva je teorija vrlo vjerojatno najraširenija te kao takva najčešće banalizirana i zlorabljena u krugovima onih koji odbijaju prihvatiti da nije kmečanje sve što nije blejanje i da onaj koji odbija biti dio stada ne želi nužno biti čobanin. U hrvatskom nogometu Hajduk je izopćenik; ne samo simbolički, nego i formalno — bez ikakvog stvarnog utjecaja u strukturama, nemilice medijski šamaran, podbadan i ismijavan, što stvara podlogu za učenje kako postoji namjera njegova sabotiranja u čemu, između ostalih, sudjeluju i suci. I ponekad se teško oteti dojmu da doista jest tako, jer sudačke se pogreške Hajduku gotovo u pravilu događaju u ključnim utakmicama.

No, Hajduk je u finalu kupa nedvojbeno i blatantno pokraden.

Duga cesta nema kraja. Za Hajduk je svaki dan nova bitka i uvijek će biti tako

Nisam fan teorija zavjere i rasprave o suđenju smatram najnižom razinom diskurza u nogometu. I premda imamo više nego opravdane razloge sumnjati u čestitost sudačke organizacije, koja niti nakon pravomoćnih presuda nije učinila ništa da pokuša vratiti povjerenje javnosti, zaista vjerujem da problem nije toliko u korumpiranosti ili udruženosti u zločinački pothvat koliko o potpuno krivo postavljenim prioritetima. Pisali smo već o tome: hrvatski su suci odgajani da prije svega zaštite sami sebe i zbog toga pod pritiskom u pravilu biraju odluke za koje vjeruju da će manje utjecati na ishod. Ove smo sezone viđali takve odluke koje su Hajduku išle ponekad u korist, a ponekad (češće) na štetu; u finalu kupa vidjeli smo najmanje dvije takve koje upravo savršeno ilustriraju pravu prirodu problema.

Tako su u situaciji kad Dino Perić s leđa ruši Saida Ahmeda Saida sudac i njegov pomoćnik suočeni s izborom sviranja prekršaja, koji automatski za sobom povlači crveni karton Periću u ranoj fazi utakmice, ili zaleđa. Da je pitanje samo zaleđe ili ne, možda pitanja ne bi ni bilo, jer suci su loše postavljeni i, u najmanju ruku, ne mogu biti sigurni je li Said koji centimetar iza ili nije. A kad nisi siguran, naputak je koji zna svaki sudac, onda pusti prednost napadaču. No, Said bi možda zabio gol, a možda i ne bi; s druge strane, perspektiva isključenja nakon samo 21 minutu igre puno je teži uteg i sudac odlučuje onako kako misli da će manje utjecati na ishod — onako kako je njemu lakše, a ne onako kako je ispravno. Kod nedosuđenog penala za Hajduk, odnosno prekršaja Petra Stojanovića na Ádámu Gyurcsu, možemo vjerovati da sudac nije bio siguran u intenzitet kontakta, ali puno teže da kontakt uopće nije vidio; žuti karton Mađaru samo govori o tome da je sudac radije vjerovao vlastitom instinktu za samoočuvanje nego vlastitim očima.

Sudac možda nije korumpiran ili pristran, ali je svakako kukavica u paničnom strahu od isticanja, pogotovo ako je s druge strane Dinamo. Jer ako medalje pobjednicima dijeli čovjek koji je sudjelovao u izvlačenju stotina milijuna kuna iz njihova kluba — a to niti ne pokušava osporiti, nego se samo sudi oko toga je li to bilo posve legalno ili ne — onda to šalje više nego jasnu poruku kome se ne valja zamjeriti želite li napredovati u karijeri.

Sva ta priča o suđenju zapravo se svodi na priču o ravnoteži moći u hrvatskom nogometu i situacijama poput sinoćnje s Damirom Vrbanovićem, kojima se vladajući pod egidom “Ne može nam niko ništa” svima ostalima cere u lice. Tek kada se ta ravnoteža promijeni — ali ne na način da sjaše Kurta kako bi uzjahao Murta, nego tako da klubovi doista budu jednakopravni i da nijedan od njih nema savez pod kontrolom — onda ćemo moći pričati o eventualnim pozitivnim promjenama. Jedino preostalo rješenje dotad nije VAR, nego uvođenje stranih sudaca barem za derbije i završnicu kupa, jer domaći su naprosto potrošili sve kredite.

Međutim, priča o suđenju nije dovoljna za utaživanje navijačkih frustracija. Jer daleko od toga da je Hajduk jedini oštećivan; primjerice, lani je Rijeka — premda neusporedivo bolje prilagođena i prihvaćena u establišmentu — osvojila dvostruku krunu igrajući praktično čitave sezone i protiv suparnika i protiv sudaca.

Tu na scenu stupa Fatalistička teorija, kao mješavina pseudoreligijske ezoterije i uvjerenosti u ‘ispravnost’ borbe za ideale koja graniči s dogmatičnoću. Po njoj, Hajduk nekako sudbinski ispašta zbog svojih doista mnogih bivših grijeha i sudbina će ga nagraditi tek kad ih dovoljno okaje. Kao što pobornike Teorije udruženog zločinačkog pothvata najviše živcira kad im netko nabaci onu “za sve vam je kriv Mamić”, tako one koji sebe najviše nalaze u ovoj skupini neopisivo smeta onaj dio koji obično slijedi nakon takve izjave: “zašto prvo ne počistite u vlastitom dvorištu”. S pravom, jer čišćenje u vlastitom dvorištu je ono čime se Hajduk već godinama ponajviše bavi.

Dva su problema s takvim stavom. Jedan je taj što nitko ne može znati kolika je količina nesreće i patnje potrebna da bi se postigla ta karmička ravnoteža i zato se Hajdukovi neuspjesi — svaka stativa, svaka obrambena pogreška, svaka ozljeda, težak ždrijeb u Europi ili sudačka svinjarija poput one sinoćnje — dovijeka mogu pravdati ovom teorijom. No, svačijem strpljenju dođe kraj i što dulje traje ovaj hod kroz dolinu suza, to je manje onih koji su spremni na bezuvjetni leap of faith. Drugi je problem taj što teorija podrazumijeva da će Hajduk, već zbog prirode svog puta, prije ili kasnije na terenu pokazati da je bolji od drugih i osvajati trofeje. Ona, dakle, implicira nekakvu moralnu superiornost; jednako kao što razloge za neuspjeh prebacuje na područje ezoterije, tako i dolazak onoga što je u hajdučkoj mitologiji ekvivalent raja na zemlji konceptualizira kroz gospel o kozmičkoj pravdi — pri čemu je, naravno, hajdučki puk onaj odabrani kojeg obnašatelj dužnosti Mojsija izvodi iz egipatskog ropstva preko pustinje u obećanu zemlju.

Romantična je to i primamljiva priča, ali je i samo to — priča.

A onda, za nevjernike, heretike i shizmatike — svejedno jesu li to zbog osobnih uvjerenja, interesa ili kojeg trećeg razloga — preostaje još teorija koju možemo nazvati Oporbenom. Njeni su pobornici svi oni koji se ne slažu s aktualnim smjerom kojim Hajduk ide i iz njega crpe svoje frustracije te koriste svaku priliku da ih izliju pred svakoga tko želi slušati. I one koji ne žele. Njihov su javni glas ljudi koji su danas daleko od kluba, a nekoć su mu bili blizu; legende koje smatraju da je “sramota što se Hajduk bori za treće mjesto”, što ne igraju “naša dica”, što odlučuju furešti i “padobranci”, a ne “naš čovik koji razumi mentalitet” i tako dalje. I premda i ovi mogu u nekoj mjeri prihvaćati i neku od prethodni dviju teorija, po njima se u konačnici sve svodi na model upravljanja, Naš Hajduk i Nadzorni odbor kao glavne krivce za trofejnu sušu. U bijesu i nemoći zbog nedostatka uspjeha, ali i nedostatka utjecaja na klupsku politiku, skloni su okriviti ‘model’ i za to što se Savvas Gentsoglou spetljao s loptom, i što se ozlijedio Karlo Letica, i što je neki idiot udario Márka Futácsa, i što juniori nisu osvojili prvenstvo, i što sudac nije svirao penal. Kad dolazi novi predsjednik, sportski direktor ili trener, nije dobro; kad netko od njih odlazi, opet nije dobro. Kad Hajduk nekoga pobijedi, onda nakratko zašute, samo da bi opet izašli iz svih rupa pri prvom sljedećem neuspjehu.

I uopće ne sumnjam da svi iz prethodne dvije skupine žive za dan kad će si dati oduška i svim tim ‘tribalo-bi’ stručnjacima i laprdalima nabiti na nos neki Hajdukov uspjeh, jer oni ih svih ovih godina živciraju daleko više od ikoga izvan hajdučke populacije, i da će onda ti oporbenjaci pokunjeno i posramljeno zašutjeti.

Samo, znate što? To se nikad neće dogoditi.

Nikakav trofej neće u potpunosti preobratiti te, nazovimo ih tako, ‘ideološke’ suparnike i donijeti jedinstvo. Osvajanje kupa donijelo bi hajdukovcima puno veselja i malo mira, ali ono ne bi ništa suštinski promijenilo. I dalje bi jedni vjerovali da Hajduku na putu prvenstveno stoje suci i HNS-oligarhija, za druge bi to bilo pitanje kismeta, za treće modela. Hajduk s osvojenim kupom ne bi bio ništa bolji ili lošiji nego što je bio dan ranije i zapravo ništa značajno dalje na svojoj dugoj cesti.

Trofeji mogu biti mjerilo uspjeha, ali oni su nagrada koja dolazi kao produkt procesa. Prvenstveno kao rezultat rada, a tek onda sreće i vanjskih faktora. Hajduk sada nije bolji od Dinama — mada mu je sinoć, recimo, bio sasvim ravnoparavan, ako ne i bolji — da bi taj trofej ‘realno’ zaslužio; on mu je mogao biti nagrada za dosadašnje patnje i strpljenje, ali i duda-varalica, jer i momčad i klub u cjelini čeka još jako puno posla ako žele jednog dana i ‘realno’ biti najbolji u zemlji. Pa da onda trofej bude normalna stvar, a ne anomalija ili splet okolnosti.

Duboko vjerujem da je čovjek u najvećoj mjeri gospodar svoje sudbine; isto tako vjerujem da je glavni razlog zašto Hajduk gubi naprosto taj što (još) nije dovoljno dobar da bi pobjeđivao. I to može postati jedino radom, uz sve objektivne zapreke kao što su suđenje i opozicija u vlastitim redovima. A o pritiscima i frustracijama zbog izostanka trofeja dovoljno je nako poraza rekao trener Željko Kopić ovom kratkom rečenicom: “Hajduk je veliki klub i to tako treba biti”.

Duga cesta nema kraja; putovanje njom jedino može postati više ili manje udobno nego što je bilo. Za Hajduk je svaki dan nova bitka i uvijek će biti tako. Osobno, ne bih ni htio da je ikako drugačije.