Pariz ga nema baš nikako, kao ni Amsterdam ili Bruxelles, a zapravo ni Varšava. Berlin ga ima kad Hertha ispadne u 2. Bundesligu, možda će ga imati i jednog dana kad Union – ako ikad – uđe u 1. To su, međutim, iznimke – nastale spletom različitih povijesnih i ekonomskih okolnosti te uvjetovane specifičnostima nacionalnih nogometnih kultura; gotovo sve druge europske (i ne samo europske) prijestolnice mogu se pohvaliti gradskim nogometnim derbijem.
Nogomet, odnosno osjećaj pripadnosti koji se veže uz nogometne klubove, gotovo posvuda predstavlja važno vezivno tkivo zajednice, često i najbezbolniji način integracije doseljenika u novi urbani organizam. No, kad su u pitanju veliki gradovi i identitet njihovih stanovnika, onda često postoji određeni dualitet, odnosno linija podjele – jer identitet se najlakše formira i najjače osjeća u odnosu prema ‘onome drugom’.
Navijač lisabonskog Sportinga, primjerice, jako je ponosan na to što navija za Sporting, a ne za Benficu – u pravilu će smatrati da ga to na neki način definira kao osobu. U nekom, najčešće imaginarnom i u realnosti sasvim labavom sustavu vrijednosti koji veže uz svoju navijačku pripadnost, u nogometnoj i društvenoj mitologiji obojenoj klupskim bojama tražit će potvrdu svog odnosa prema gradu, nogometu i prema društvu oko sebe; isto vrijedi i za stanovnike Rima, Istanbula, Atene, Madrida, Beča, Praga, Beograda, Sarajeva… Pritom će svaki od njih u većoj ili manjoj mjeri, želio to priznati ili ne, podržavati određene stereotipe i predrasude prema onome tko preferira boje drugog gradskog kluba. Pa čak i ako je među takvima i član njegove uže obitelji.
Drugačije je to od lokalnih/regionalnih derbija ili onih na osi provincija-prijestolnica. Samo je po sebi razumljivo da stanovnik Marseillea navija za Olympique, onaj iz Rotterdama za Feyenoord ili Splićanin za Hajduk – njihov je identitet tradicionalno, između ostaloga, određen odnosom prema ‘onom drugom’ iz glavnog grada, dok sugrađani u puno većoj mjeri imaju luksuz izbora. U redu, možda je ljubav prema klubu kod većine navijača naslijeđena (pa tako, recimo, i mnogi iz prve generacije rođene u Zagrebu, a čiji su roditelji Dalmatinci, navijaju za Hajduk), ali identitetska razmeđa između tabora dvaju gradskih klubova u pravilu je fluidnija i podložna mijenama.
Zagreb nema gradski derbi.
I premda po tome, kako primjećujemo već i letimičnim pogledom na neke od drugih zemalja, nije usamljen među prijestolnicama, ipak je njegov slučaj dosta specifičniji od drugih. Ponajprije zato što u Zagrebu živi ili njemu neposredno gravitira barem četvrtina stanovništva Hrvatske, a onda i zato što zaista ne oskudijeva zamišljenim linijama podjele: drugim riječima, mnogo je toga što bi nekoga moglo odvratiti od navijanja za Dinamo i osjećanja tog kluba ‘svojim’. Čini se posve neprirodnim da u tolikom gradu ne postoji alternativa s koliko-toliko masovnom privlačnošću.
Da, u gradu postoje i drugi nogometni klubovi, ali NK Zagreb ispao je sve do treće lige, a još prije toga napustili su ga čak i White Angelsi, kojih je ionako bila tek šačica; za Rudeš malotko navija i u samom Rudešu, a za Lokomotivu vjerojatno čak ni rodbina igrača. Pa ni igrači sami. Poneki kvartovski klubovi imaju određenu podršku lokalnih entuzijasta, s vremena na vrijeme i organiziranu skupinu navijača koja broji par desetaka adolescenata kojima je to dobra zajebancija, ali to je sve.
Apsurdno, najpopularnija nogometna alternativa u Zagrebu je danas NK Zagreb 041, koji igra u najnižoj ligi i vjerojatno se nikad neće susresti s Dinamom. No, već i sam opstanak takvog kluba, koji je krenuo kao inicijativa malobrojnih otuđenih White Angelsa, upućuje na to da potreba za nečim drugačijim postoji. Na svojoj, puno drugačijoj razini dokazuje to na neki način i ozbiljni uspjeh Futsal Dinama. U oba slučaja radi se o izvorno otpadničkim projektima koji su nastali nedavno i izvan samog sistema te se još uvijek nisu posve inkorporirali u njegove strukture, a vjerojatno niti neće. Na profesionalnoj razini velikog nogometa alternative praktično nema.
Zagreb je svojevremeno imao gradski derbi, i ne samo jedan.
Još tamo u doba divovskih gmazova i Austro-Ugarske, u početnom valu popularizacije nogometa, utakmice između dvaju najpopularnijih gradskih klubova – HAŠK-a i Concordije – počele su privlačiti poveći broj gledatelja. Arhivska građa kaže da je zagrebačka nogometna javnost u godinama prije 1. Svjetskog rata bila oštro podijeljena u dva tabora: akademski HAŠK je bio utjecajniji, a Concordia (počela kao srednjoškolski klub, ali kasnije počela privlačiti i radnike) fanatičnija. Jaz i rivalstvo između crvenih i zelenih prelazili su sportske granice, o čemu svjedoče izvještaji o čestim neredima na terenu i u gledalištu, ponekad i prekidima susreta. Onda se pojavio i Građanski (1911.) i ubrzo počeo privlačiti još veći broj navijača, pogotovo u međuratnim derbijima s HAŠK-om i Concordijom.
Teško se sjetiti kad se sustav vrijednosti i uopće ideja što bi Dinamo trebao biti podudarao kod ‘običnog’ dinamovca s jedne, i kod klupskog vodstva s druge strane
Zagreb je zapravo kolijevka jugoslavenskog nogometa – tu je sve do kraja 1920-ih bilo sjedište jugoslavenskog saveza, bilo je i najviše klubova, a sva tri najpopularnija osvajala su naslove prvaka države.
Ta su rivalstva eutanizirana kad su komunisti 1945. raspustili dotadašnje klubove, a novoosnovanom Dinamu namijenili ulogu perjanice republičkog nogometa. U desetljećima koja su uslijedila klubovi su bili posve ovisni o javnim sredstvima, a time i vezama s partijskim establišmentom. Naravno, to se odnosilo i na Hajduk, usprkos njegovu pomalo ‘specijalnom’ statusu izborenom ulogom u Narodnooslobodilačkoj borbi – ili baš zbog njega – i na bilo koji drugi veći klub. Svaka uspješna sportska organizacija morala je moći računati na svoj dio utjecaja među strukturama, inače bi brzo propala.
Velika većina sredstava i utjecaja u Zagrebu se slijevala u Dinamo, koji je postao ‘glavni’ republički klub, na sličan način kako je to u Sovjetskom Savezu postao, recimo, Dinamo Kijev. Ako se željelo imati momčad koja se može nositi s onima iz prijestolnice, onda se moralo u njega uložiti što više resursa. Gradskim i republičkim strukturama nije bilo u interesu previše podržavati konkurenciju u vlastitom ‘dvorištu’, kad je prava konkurencija bila u glavnom gradu. A njoj se u socijalizmu bilo prilično teško, gotovo nemoguće razviti ‘organski’. Nije ništa čudno da ni Dinamov kijevski imenjak danas nema praktično nikakvu konkurenciju u svom gradu.
U Zagrebu su 1950-ih Lokomotiva, a 1960-ih Trešnjevka na poneku sezonu izvirile u prvoligaško društvo, ali dugoročno nisu mogle opstati ondje. NK Zagreb je, međutim, do 1970-ih stekao brojne simpatije Zagrepčana; godine 1973. postavio je rekord u posjećenosti neke nogometne utakmice u Hrvatskoj, kad je njegov kvalifikacijski ogled protiv Osijeka za ulazak u Prvu ligu na Maksimiru gledalo preko 64.000 ljudi. Usprkos svom ‘yo-yo’ statusu između liga, Zagreb je dugo vremena bio prilično popularan klub – kažu, jednako zbog svog autsajderskog statusa kao i zbog atraktivne igre koju je njegovao – i u HNL je ušao s potencijalom da postane pravi rival Dinamu.
I premda su ‘Pjesnici’ dugo vremena bili relativno uspješni, pa su tako čak uzeli i jedan naslov prvaka, to se nije dogodilo. S jedne strane tome je sigurno kumovao Dinamov novoutvrđeni status ‘državnog’ kluba u doba Tuđmanove i Canjugine Croatije, kao i to da politička podrška– uključujući ulaganje javnih sredstava – nije presušila niti nakon toga, ali NK Zagreb je i sam kriv jer nije pronašao vlastiti put do ostvarivanja potencijala. Niz sumnjivih likova koji se izvrtio Kranjčevićevom dopustio je da ‘izumru’ generacije koje su ranijih desetljeća simpatizirale klub, a novima nije ponudio ništa u smislu identiteta i alternative sada ‘režimskom’ Dinamu. A onda je došao Dražen Medić i do kraja uništio NK Zagreb.
U dugotrajnim i iscrpljujućim bitkama s vodstvom kluba, punim pogrešnih koraka koji su samo stvarali nove podjele, okopnjela je i Dinamova navijačka masa. Ona je danas ogromnom većinom pasivna i otuđena: i dalje voli ili barem simpatizira taj klub, ali bez volje i snage da se za njega snažnije intimno veže. Jer za ogromnu većinu ljudi Dinamo je oduvijek bio nešto posve drugo od „glavnog republičkog“ ili „državnog“ kluba, ili ovoga što sad predstavlja. Nitko normalan nije za Dinamo počeo navijati zbog Canjuge ili Mamića, ali jest zbog osjećaja pripadnosti i identiteta zasnovanog na ‘plavoj’ mitologiji – gospodski i nacionalni štih, šmekerski nogomet, fanatični Bad Blue Boysi…
Stvar je, međutim, u tome da se teško sjetiti kad se sustav vrijednosti i uopće ideja što bi Dinamo trebao biti podudarao kod ‘običnog’ dinamovca s jedne, i kod klupskog vodstva s druge strane. I u tome je zapravo onaj dualitet u identitetu velikog grada – Croatia protiv Dinama, GNK protiv Svetinje; Zagreb zapravo ima derbi, samo što se on ne igra na terenu.
