Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Živjeti s Cristianom

O vječnoj mladosti, starenju i mudrosti pop pjesama

I jednog dana ćemo umrijeti i naš pepeo će letjeti iz aviona nad morem. Ali zasad smo mladi; lezimo na sunce i brojmo svaku prekrasnu stvar koju možemo vidjeti.

Tako u prijevodu kaže tekst pjesme In The Aeroplane Over The Sea s istoimenog, zaista u punom smislu tog pojma kultnog albuma grupe Neutral Milk Hotel. Mladost i njena prolaznost, ruku pod ruku sa ljudskom smrtnošću, oduvijek je jedan od glavnih motiva sve glazbe na ovom svijetu – gotovo od prvotnog predcivilizacijskog rondanja, preko klasike do narodnjaka. Tema je među najprisutnijima i u svim drugim oblicima umjetnosti.

U nogometu, koji ponekad i u određenom kontekstu također možemo smatrati umjetničkom formom, nikad to, čini mi se, nije toliko bila tema kao u posljednjih par godina kad se govori o Cristianu Ronaldu i kad on sam govori o sebi.

Ovih je dana Ronaldo osvojio Ballon d’Or France Footballa, svoj peti u karijeri, a osvojio je i onu FIFA-inu nagradu kreativno nazvanu The Best, koja se u međuvremenu ‘odcijepila’ od Zlatne lopte i ponovno uspostavila kao samostalno priznanje. I lani je uzeo obje te nagrade. Dio s individualnim trofejima, plaketama, rekordima i ordenjem koje je tijekom karijere nakupio dulji je od bilo kojeg drugog ‘poglavlja’ na Wikipedijinoj stranici o njemu. Toliko ih je da Ronaldo zacijelo ima barem jednu posebnu sobu u svojoj madridskoj palači samo za držanje svog tog drloga prije nego što ga jednom, nakon kraja igračke karijere, u šleperima da prevesti u neki muzej.

Oh, wait.

Da, on već ima muzej posvećen sebi. I spomenik u natprirodnoj veličini, posebno natprirodnoj na jednom dijelu tijela. I aerodrom koji nosi njegovo ime. I galaksiju CR7, udaljenu 12,9 milijardi svjetlosnih godina od Zemlje za koju astronomi vjeruju da sadrži prve zvijezde formirane nakon Velikog praska, a čije je ime nadahnuto Ronaldom.

Tričarija kao što je visokobudžetni autorizirani dokumentarac o njegovu životu možda pored svega toga ne bi bila ni vrijedna spomena, kad se ne bi radilo o upravo nevjerojatnom ostvarenju. Pritom ne mislim da umjetničku, već upravo dokumentarističku kvalitetu filma Ronaldo redatelja Anthonyja Wonkea.

Prije dvije godine našao sam se igrom slučaja u neposrednoj blizini londonskog Leicester Squarea na večer svečane premijere. Bio je ondje, na crvenom tepihu, i sam Cristiano; nisam ga vidio niti sam to pokušavao, ali vidio sam curice kako vrište i plaču kao na onim arhivskim snimkama američke turneje Beatlesa, ljude kako se naguravaju ne bi li uhvatili pogled, kao i šačicu provokatora koji su neumorno vikali „Messi, Messi!“.

I nekako sam nakon svih tih nadrealnih prizora poželio pogledati film. Naravno, kasnije i u miru svog doma.

Ronaldo je postao hodajuća metafora za starenje

„Recite mi, tko je najbolji na svijetu“, u jednoj sceni pita Ronaldo uzvanike na večeri. „Ti si, Cristiano!“, spremno odgovara Jorge Mendes, kojeg nogometaš od milja zove „Ronaldom među agentima“. Njegov klijent se zadovoljno smiješi. Nitko ne spominje Lea Messija, jer to bi bilo kao kad ogledalo u bajci iznenada počne spominjati Snjeguljicu. Kasnije vidimo protagonista filma kako se psihički priprema za dodjelu Zlatne lopte, koju opisuje kao „klimaks dugogodišnjeg rada“ i strahovito je nervozan uoči dodjele jer „onaj drugi mogao bi sve uništiti“.

Već na tom jednom detalju vidimo njegovu opsesiju – i to je možda još preblaga riječ – individualnom izvrsnošću, koja ne ostavlja ni najmanje sumnje da mu je Zlatna lopta najvažnija nagrada u karijeri, važnija od bilo kojeg momčadskog trofeja. Ona se ogleda i u njegovu odnosu prema jedinom pravom rivalu, jedinom nogometašu koji uz njega ima prominentnu ulogu u filmu i koji je, kako je to u Guardianu napisao Daniel Taylor, portretiran „pomalo kao Ivan Drago, što vjerojatno ne zaslužuje“.

Vidimo, međutim, i to da je jedina stvar kojom je Ronaldo opsjednut više od vlastite veličine zapravo konstantno traženje njene potvrde od drugih. Kako od cijelog svijeta, tako i od vlastitog sinčića, koji se u filmu jako puno pojavljuje kao svojevrsni mini-me svog oca. „Oduvijek je moj san bio imati sina… Nasljednika“, kaže Cristiano koji se, dojam je, neprestano ogleda u malom Cristianinhu, identitet čije majke je uspio zadržati tajnim, pa čak i njemu. „Ne treba majku, samo mene – imati oca je dovoljno“, kaže nogometaš. Kad u jednoj sceni dječak ostane impresioniran pojavom visokog i snažnog košarkaša, Ronaldo na trenutak djeluje tužno i usplahireno, a onda mu kaže: „Velik tip… Ali tata je jači!“

Krivo bi bilo reći da je Ronaldo san za psihijatra, ali samo zato jer se – u ovom filmu očito i svojevoljno – predstavlja kao nemoguće plošna osoba, iz koje neriješeni problemi iz djetinjstva, nesigurnost i kompleksi vrište iz sveg glasa i bodu u oči. Nije to bilo ni neko veliko razotkrivanje, poput onog Michaela Jacksona u filmu Living With Michael Jackson Martina Bashira, iako gledanje ostavlja podjednako nelagodan dojam. Nema se tu što otkrivati, jer ništa nije ni zakopano; poput lika u kakvoj latinoameričkoj sapunici on svu svoju osobnost nesmiljeno pokazuje već u nekoliko kadrova i replika. Kako na terenu, gdje djeluje kao uragan karikiranih emocija, tako i izvan njega – jer ako nije mogao ili smatrao shodnim išta od toga zadržati u sebi za film koji je trebao biti klasični vanity project i ništa više, sumnjam da to može i želi i kad se isključe kamere.

Dojam je, uostalom, da se one u njegovu životu nikad ne isključuju. Cijeli svijet je njegovo ogledalce i ako nema nijednog u blizini, on će ga sam stvoriti postavljanjem još jedne fotke u namještenoj pozi na svoj Instagram.

U povijesti je bilo nogometaša s usporedivim čudesnim talentom i predispozicijama za uspjeh. Bilo je, iako ne puno, i onih talentiranijih. Bilo je igrača – primjerice, brazilski Ronaldo ili Ronaldinho – koji su na svom vrhuncu odigrali par sezona na možda usporedivoj razini, ali nijedan se trajanjem nije približio portugalskoj superzvijezdi. Osim, naravno, Messija, s kojim je Cristiano podijelio zadnjih 10 Zlatnih lopti.

No, nitko od njih nije bio tako posvećen brizi o svom tijelu i karijeri kao što je on. On izvan trening-obveza živi spartanski, radi 3.000 čučnjeva dnevno i samoinicijativno liježe u ledene kupke usred noći nakon napornih utakmica i putovanja ne bi li pospješio regeneraciju mišićnog tkiva. Oduvijek se drži striktnog programa prehrane, spavanja i vježbanja.

Sve to zbog jedne želje. Kako pjeva R Kelly u I Believe I Can Fly – što je, ako ste uopće sumnjali, Ronaldova najdraža pjesma: „If I can see it, then I can do it / If I just believe it, there’s nothing to it“. On je uvijek samo želio biti najbolji.

Ne jedan od najboljih. Ne jedan od dvojice najboljih. Najbolji. Oduvijek je vjerovao da to i jest ili će neminovno postati.

Cristiano Ronaldo već je dobrano zagazio u četvrto desetljeće života – u veljači će navršiti 33 – i njegovi fizički kapaciteti polako kopne, zbog čega je bio prinuđen prilagoditi svoju ulogu na terenu. Time je napravio najteži korak u svojoj dosadašnjoj karijeri, priznavši sebi da više ne može sve što je mogao koju godinu ranije i da neminovno dolazi vrijeme kada više neće biti Najbolji. Pa čak ni po vlastitom mišljenju.

Tjelesno se Ronaldo koliko god je to bilo moguće približio idealu sofisticiranog stroja. Maksimalno je ulagao u sebe, isprogramirao sve u svojem životu tako da bi njegovo tijelo uvijek bilo na optimumu svojih mogućnosti. No, stvar sa strojevima je ta da se, koliko god opsesivno i pedantno ih održavali, ipak troše i s vremenom ne mogu više toliko dobro raditi kao kada su bili novi. Ljudsko tijelo, pa bilo i ono luksuzno, high-end limited edition CR7, ima svoj rok trajanja.

Tako se kontinuirano nastojanje ovog nogometnog supermana da uvijek bude u naponu snage kako bi davao svoj maksimum pretvorilo u utrku protiv vremena, koje je sada njegov glavni suparnik. Od prijašnjeg, Messija (za kojega u filmu kaže: „S vremenom sam ga počeo shvaćati ne više toliko kao rivala, nego kao osobu“, i to zvuči kao kompliment), ponekad je gubio, a ponekad ga pobjeđivao. S ovime se može lavovski boriti, ustrajati u toj bitci daleko dulje od običnih ljudi – najavio je da planira igrati do iza svoje 40. – ali je unaprijed osuđen na poraz. Baš kao i svi mi, obični ljudi.

Ronaldo je postao hodajuća metafora za starenje.

Riječ je to od koje nogometaš koji je svojevremeno izjavio kako ga neki ljudi mrze jer je „mlad, zgodan i bogat“ sigurno najviše zazire. Grozi se budućnosti bez igranja, bez pobjeda, trofeja, izbora za najbolje i velikog dijela slave i pažnje koju sad uživa, jer to je život za koji se kao klinac pripremio i jedini koji zna još barem otkako je kao mladi krkančić s lošim engleskim i još lošijim zubima počeo bacati Old Trafford u trans, pa sve do suvremenog Ronalda-manekena čije nas gaće i pripadajući im torzo gledaju s jumbo plakata.

Zato sve više razmišlja o svom nasljeđu. Nakon muzeja, spomenika, aerodroma, galaksije, filmske biografije i javnog izlaganja sina-nasljednika i njegovih nogometnih vještina, kao logična kulminacija došla je njegova nedavna izjava, nakon što je opet osvojio Ballon d’Or, da sebe smatra najboljim u povijesti.

Svi mi dođemo u godine kad ponekad razmišljamo o tome što smo u životu postigli i što ćemo iza sebe ostaviti. Projiciramo svoje nade i snove na svoje dijete, kompenzirajući melankoliju za vlastitom minulom mladosti; punim plućima udišemo taj novi život i gubimo se u njemu, pokušavajući njegovim očima gledati svijet oko sebe koji kroz njih ponovno izgleda čudesno.

No, usudio bih se reći da to kako se nosimo sa starenjem – sazrijevanjem, ako hoćete – ovisi upravo o našem shvaćanju mladosti. I po te odgovore, naravno, možemo posegnuti za mudrošću pop pjesama.

Forever Young, jednu od dvije najpopularnije pjesme s tim nazivom, napisao je tada 32-godišnji Bob Dylan* 1973. kao uspavanku za svog sina Jesseja. „May you grow up to be righteous, may you grow up to be true / May you always know the truth and see the lights surrounding you / May you always be courageous, stand upright and be strong / And may you stay / Forever young“, između ostalog mu poručuje.

*Cijenim starog Roberta, ali teško mi je slušati njegovo meketanje. Ova verzija Joan Baez puno mi je ljepša od originala

Ostati mlad nije moguće fizički niti izvantjelesno posredstvom nasljednika. Nije čak ni nasljeđem isključivo iz mladosti, jer onaj koji živi od stare slave neumitno se pretvara u vlastitu sjenu. Vječno mladi nisu ni slavni s kompleksom Petra Pana, poput Michaela Jacksona. Moguće je jedino ako čitav život ostajemo snažni i vjerni sebi. Johan Cruyff će, primjerice, ostati forever young u pamćenju svijeta; Pele ili Diego Maradona, naravno, nisu i neće. Premda će ih svatko realan postaviti iznad Cruyffa u panteonu najvećih igrača ikad.

Za očekivati je da će Ronaldo – koji i sad na pitanje što će raditi nakon karijere odgovara da će „nastaviti razvijati svoje brendove“ – poći putem njih dvojice.

Zamišljam ga kao regularnu zvijezdu nogometnih gala-večeri, s face liftingom i injekcijama botoksa (ili što će se već u budućnosti koristiti za to), još uvijek nabrijanog na dokazivanje i traženje potvrde o vlastitoj veličini. Razočarat će ga to što će ljudi, ma što se dogodilo do kraja njihovih karijera, i dalje Messija smatrati većim i boljim. Razočarat će ga i sin, ako u međuvremenu obojica ne odustanu od suludog plana da od njega i doslovno naprave ‘nasljednika’. Razočarat će ga vjerojatno i nogomet koji će se igrati, jer gotovo svi velikani uvjereni su da je u njihovo vrijeme bilo bolje. Razočarat će ga i stvarni život, jer nije spreman na njega.

Jednom kad se kamere doista ugase i ne bude nikoga da ga slika raskrečenih nogu prije slobodnjaka ili samo u gaćama među divovskim filodendronima, Cristiano Ronaldo morat će konačno naučiti živjeti sam sa sobom.