Bila je ta jedna situacija u utakmici s Brazilom, situacija koja me se dojmila više od povremeno impresivnih sekvenci hrvatskog presinga, Neymarova fantastičnog gola ili Domagoja Vide na Willianovu ringišpilu i kasnije ridikulozne izjave izbornika Zlatka Dalića da je to Vidi bio test za čuvanje Lea Messija. Hrvatska je povukla kontru, lopta je došla do kapetana Luke Modrića, a Andrej Kramarić se izvukao na krilo, spreman da napadne upražnjeni halfspace. Međutim, lopta nije došla do njega. Modrić je najprije malo oklijevao, a onda pokušao nešto prema sredini.
“Modrić ne želi dodati Kramariću”, komentirao je Marko Šapit.
Naravno, prethodno utvrđeni stavovi i razmišljanja oblikuju našu percepciju stvarnosti. Skloni smo potvrdu za ono što vjerujemo tražiti i nalaziti u detaljima koji s time imaju malo ili nimalo veze. I sasvim je moguće da sam taj konkretni detalj percipirao krivo. Ali ono što sam u tom trenutku vidio bio je Mamićev igrač koji ne želi dodati onome koji to nije. Čisto nogometno gledano, Modrić i Kramarić su dvojica hrvatskih nogometaša čiji stil igre me najviše pali i čijem igračkom umijeću se najviše divim; u tom trenutku, međutim, vidio sam ih kao mamićevca i anti-mamićevca.
Osjećaj navijačke privrženosti subjektivna je i intimna stvar — osobito kad se radi o navijanju za reprezentaciju, koje može (ali i ne mora) uključivati domoljublje. Sa svakim SP-om ili Eurom je nogometna euforija sve manja i manja, a sve veći broj onih koji “više ne mogu” ili se čak priklanjaju onoj “sve izgubili dabogda” — ma koliko mnogi mediji šutjeli o tome i zauzvrat se posvećivali onim ‘prigodnim’ navijačima koji domaći nogomet prate samo tijekom velikih natjecanja. Neki od nas još su davno prestali podržavati ovakvu Hrvatsku; drugi, usprskos svemu, još uvijek navijaju za nju; treći se u sebi bore i hrvaju s kontradiktornim emocijama kod svake utakmice, svakog postignutog ili primljenog gola. Uz sve ostale postojeće linije podjele u hrvatskom društvu, glupo je da se još i oko toga prepucavamo, predbacujemo jedni drugima i uvjeravamo treba li ili ne treba navijati za ovakvu reprezentaciju.
Zajedništva u Hrvatskoj naprosto više nema ni oko čega i ljudi se jedino u reakcijama na prirodne katastrofe mogu okupiti oko zajedničkog cilja; stoga nije nimalo čudno da ga nema ni oko nogometa, pa ni u samoj nogometnoj reprezentaciji. I premda ni sam ne vjerujem da bi se nedostatak zajedništva očitovao na tako banalnom primjeru kao što je hoće li jedan igrač dodati drugome u izglednoj prilici, sve insajderske informacije koje dolaze iza blindiranih vrata kojima HNS čuva Vatrene od izvanjskog svijeta govore u prilog tome da nisu ni pretjerano daleko od toga.
Nedavno sam za The Guardianovu medijsku mrežu, čiji je i Telesport član, trebao odabrati jednog igrača čiji ću portret napisati. Odabrao sam Kramarića, jer za mene on simbolizira otuđenost koju svi u većoj ili manjoj mjeri proživljavamo. A možda i otpor.
Čitav Mamićev slučaj pokazuje da ni okrivljenici, a zapravo ni društvo u kojem živimo, ne pridaje nikakvu važnost konceptu moralne odgovornosti
Želim vjerovati da je Krama svojedobno odbio Mamića, i to u više navrata, zato što je u njemu i njegovoj obitelji bilo dovoljno čestitosti i poštenja da odbije pakt s Đavlom i uzda se u vlastite snage. Zbog toga mu je razvojni put dramatično otežan, ali svejedno je uspio na račun svog ogromnog talenta i radne etike. Danas je drugačiji, na terenu i izvan njega; dok su Modrić i Dejan Lovren usprkos svim svojim uspjesima na klupskoj razini izvgrnuti javnom ruglu i ogorčenju u Hrvatskoj, Kramarića svi poštuju neovisno o vlastitim navijačkim preferencijama i tome podržavaju li još uvijek Vatrene ili ne. On na neki način predstavlja ono što bi Hrvatska mogla i trebala biti, ne samo u nogometu.
Jasno, i vijest o jučerašnjoj presudi je u taboru Vatrenih dočekana s različitim reakcijama. Za vjerovati je da je kod jednih izazvala razočaranje, možda i šok, sasvim sigurno i strah kako će se ona odraziti na njih. Krama ju je mogao dočekati mirne duše, možda je tek poželio pokazati srednji prst onima koji su ga marginalizirali jer je odbijao potpisati komad papira ili ga nagovarali da potpiše “za svoje dobro”.
Međutim, krivnja je u Hrvatskoj vrlo fluidan pojam. Ako ste, primjerice, nogometni navijač, onda možete biti krivi za nešto čim se dogodi, ponekad i prije nego što se dogodi. Ako ste pripadnik povlaštene kaste kao što su to braća Mamić i Damir Vrbanović, onda niste krivi ni kad vas osude, pa ni kad ste očigledno u bijegu od pravde. A za mnoge, poglavito one unutar iste kaste, nećete nužno biti krivi ni kad ili ako presuda postane pravomoćna, jer i tad će se okolnosti relativizirati i skrivati iza tehnikalija i nedorečenih paragrafa. U tom kontekstu presuda Mamiću i kompaniji ne znači previše ni za hrvatski nogomet ni za atmosferu u reprezentaciji.
Gotovo čitav sudski slučaj vrtio se oko toga je li neki papir potpisan prije ili kasnije i jesu li nogometaši lagali na sudu ili ne. No, to je stvar prava, što jest bitno ako želimo da oni koji su počinili zločin za njega dobiju odgovarajuću kaznu, ali u suštini zapravo ne čini nikakvu veliku razliku.
Nepobitno je dokazano, i Mamićeva obrana to nije ni pokušala niti ikako mogla osporiti, da je on imao ugovore s igračima kao građanin ili preko svog sina kao agenta; da je istovremeno u svojstvu Dinamova dužnosnika u ugovore pojedinih igrača stavljao takve dodatke da im klub isplaćuje ogromne postotke novca od izlaznih transfera, što je očit sukob interesa; da su igrači potom veliku većinu tog novca isplaćivali njemu ili njegovoj obitelji. I ne samo to, nego da su godinama i Mamić i svi u Dinamu lagali kad su opovrgavali da se to događa, tvrdeći da sav novac ostaje u klubu. A zapravo su se jedna obitelj i njeni suradnici nemilice bogatili na račun kluba u koji su se zaklinjali.
Sav spor i svo pitanje oko krivnje svelo se na to je li to što su Mamići zajedno s nogometašima godinama radili legalno prema hrvatskim zakonima ili nije. A to je apsurdno i nadasve tužno, jer pokazuje da ni okrivljenici, a zapravo ni društvo u kojem živimo, ne pridaje nikakvu važnost konceptu moralne odgovornosti. U nekoj drugoj, normalnijoj zemlji već bi i mnogo manje stvari od onih neupitnih bile sasvim dovoljne da se takvi ljudi odstrane s javnih funkcija i budu prisiljeni odstupiti kako ne bi dalje rušili ugled institucija koje predstavljaju. U Hrvatskoj, međutim, ne postoji ugled GNK-a i HNS-a koji se može dalje srušiti.
No, u nekoj normalnijoj zemlji do toga ne bi niti došlo, jer kalkulant i lažov poput Mamića ne bi mogao godinama održavati svoju mrežu utjecaja preko politike, pravnog sustava, policije, medija i tko zna čega sve još. U nekoj normalnijoj zemlji ne bi bila moguća nakaradna skupština koja mu je omogućila da uništi identitet kluba i otuđi članove od njega, kao ni pojednako nakaradni sustav izbora i vlasti u nogometnom savezu koji mu je omogućio da uništi i identitet nogometne reprezentacije i otuđi navijače od nje. Ne bi bilo moguće ni to da se igrači od svojih ranih profesionalnih dana pa do puta na Svjetsko prvenstvo dijele na ‘Mamićeve’ i one koji to nisu; to jesu li i kada potpisali nekakav papir ne bi bio jedan od možda presudnih faktora u njihovoj karijeri, kao ni faktor u nečijoj intimnoj odluci hoće li ili ne za njih navijati.
Zbog svega toga je sasvim sporedno je li Mamić pred zakonom kriv ili nije i kakvu će pravomoćnu presudu dobiti. Kriv je za ono što je napravio Dinamu, hrvatskom nogometu i hrvatskoj reprezentaciji, a krivi su i svi oni koji su mu to godinama omogućavali.
A to nikakva kazna neće moći kompenzirati.