Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Žungul, kralj podija

Kako je Hajdukov dezerter postao malonogometni vladar disco ere u Americi

Gol je sama esencija nogometa; njegov destilat, ujedno i emotivni vrhunac. S godinama i stečenim znanjem naučimo cijeniti i vrednovati važnost mnogočega drugog što se na terenu (i izvan njega) događa — a ponekad se čak dogodi i to da Ballon d’Or dobije netko tko vrlo rijetko zabija — ali za gol nam baš nikakvo predznanje ni razumijevanje nije potrebno. To je trenutak primitivne ekstaze koji predstavlja nešto doista iskonski, upisano u kolektivnu podsvijest ljudske vrste.

Korijeni nogometa kao igre i svih njegovih suvremenih inačica mogu se naći u drevnim paganskim ritualima. Primjerice, Percy M. Young u A History of British Football piše kako je “mračnim bogovima plodnosti služeno ceremonijama igranja loptom”; ljudi su tjerali improviziranu loptu kroz polje prema posvećenom orijentiru poput drveta ili potoka, pri čemu je ona simbolizirala sunce koje će donijeti bogatu žetvu. Jurili bi za loptom natječući se tko će prvi s njom stići do cilja — goal, naravno, na engleskom izvorno znači cilj, svrha — i uputiti završni udarac kojim će početi općenarodno slavlje, jer će to značiti da je ritual ispunjen; ‘strijelca’ bi veličali kao heroja koji je na simboličan način spasio selo.

Strijelci su oduvijek slavljeni, idolizirani, podizani na pijedestal; postignu li pogodak, svi dotadašnji promašaji i pogreške u trenu su im oprošteni. I zacijelo u njihovim proslavama golova — barem onim još uvijek spontanima i nekoreografiranima, kakvih je danas sve manje — postoji isti obrazac neobuzdane, divlje radosti kakav je postojao i među njihovim praprecima. Golovi i dalje donose bogatu žetvu — bodova, trofeja, novca — ali i herojski status njihovim strijelcima. Najveći golgeteri su stoga ovisni o njima, o tom osjećaju orgazmičke ekstaze i herojstva. Oni su njihova droga.

Vjerujem da je tako bilo i sa Slavišom Žungulom. I na vrhuncu svoje karijere bio je party animal i odavao se mnogim porocima, ali golovi su bili njegova najveća ovisnost.

Kako zabijam golove ne mogu vam reći, to se događa u snu. Dolazi od Boga. Ali zašto je lako — neću izgubiti. Fizički me boli biti poražen.”
Sports Illustrated, 1981.

Da se razumijemo, ništa ja ne znam o Žungulu mimo onoga što sam pročitao i čuo od drugih. Nisam dovoljno star da bih ga se sjećao kao igrača, nikad nisam s njim stupio u kontakt (iako sam pokušavao), a i dosta toga što sam čuo dolazi od ljudi kojima ne bih vjerovao ni da mi kažu što su taj dan ručali. Neke stvari iz njegova života možda niti ne želim razjasniti, jer moja fascinacija njegovim likom i djelom isključivo je fanovska i sviđa mi se što ga obavija veo misterije.

Žungul je te sezone bio najbolji Hajdukov strijelac. Bio je i najbolji strijelac Arrowsa — u istoj sezoni u dvije momčadi, na dva kontinenta. U dva različita sporta

Pritom mi je zanimljivije ono što je postigao nakon što je ‘pobjegao’ u Ameriku, a o čemu se u nas malo zna i rijetko priča — još rjeđe nego o njegovim danima u Hajduku. I sada, 40 godina nakon što je otišao, njegovo je ime još uvijek gotovo tabu u nekim ‘višim’ domaćim krugovima. Najprije je to bilo zato što je tretiran kao dezerter — kako iz kluba, tako i od služenja vojske — a kasnije vjerojatno i zato što je Slaviša Srbin in Požarevca rođen kao Ivanović, iako je odrastao u Kaštelima, gdje se njegova majka preudala nakon smrti njegova biološkog oca i kao malom djetetu mu promijenila prezime u poočimovo.

Među navijačima je Žungul bio i do danas ostao ikona, kralj. Šest sezona zaredom bio je najbolji klupski strijelac te sudjelovao u osvajanju triju prvenstvenih titula i pet nacionalnih kupova, sve do svoje 24. godine. A bio je zvijezda čija je karizma nadilazila čak i ta postignuća.

No, u Americi je Žungul postigao još mnogo, mnogo više.

U listopadu 1978. na Stari plac je stigao londonski Arsenal i zaigrao bunker. Hajduk je pobijedio 2-1, ali Tomislav Ivić je, kažu izvještaji iz onog vremena, bio bijesan na svoje igrače jer su primili gol — šut iz daljine Liama Bradyja — bojeći se da će on biti presudan za prolaz. Kao i obično, bio je u pravu: Topnici su u uzvratu zabili za 1-0 sedam minuta prije kraja i Hajduk je, kao i više puta prije i poslije toga, eliminiran zbog pravila gola u gostima.

Žungulu je dotad već bilo pomalo dosta svega. On i Ivić nikad se nisu slagali. Ispunjavao je svoju ulogu u trenerovu visoko sistematiziranom nogometu — koliko je samo puta trčao gore-dolje po terenu da bi eventualno natrčao na povratnu loptu i zabio je u mrežu — ali ona mu se nije sviđala. I tada je u Splitu postojao mahom kafanski kružok onih koji nisu odobravali Ivićeve progresivne ideje, podsmjehivali se njegovim konceptima presinga koje je donio iz Ajaxa i tvrdili da Hajduk igrao previše “industrijski” i defenzivno; Žungul, kojega su koju godinu ranije prozvali “jugoslavenskim Gerdom Müllerom” i koji također nije bio stranac na mjestima gdje su se takvi okupljali, priklonio im se.

On je bio rođeni predator i želio je doista biti poput Müllera. Želio je zabijati više. “Golova nikad nije dosta”, rekao je u jednom kasnijem intervjuu za magazin Tempo, u kojem je priznao kako se “obavezno s nekim bolje stojećim momkom u Splitu” kladio na “sve ili ništa”, ulažući kompletnu svoju premiju za pobjedu na to da će zabiti gol. Ako ga ne bi zabio, izgubio bi premiju; ako bi, dobivao bi duplo. Očito je ovisnost već i tada bila uzela maha.

No, još važniji je bio Žungulov sukob s upravom. Prema onovremenim verzijama, koje je Hajduk plasirao u medije koristeći svoj utjecaj kako bi sa sebe sprao krivnju za odlazak mlade zvijezde, nju oblatio, a pritom i zataškao sumnjive i ilegalne prakse kojima se tada služio da bi nagradio i zadržao svoje igrače koji su formalno bili amateri — jednako kao i drugi klubovi, samo uspješnije od velike većine njih — glavni razlog za njegov odlazak bilo je izbjegavanje služenja vojnog roka. Dezerterstvo je u ono vrijeme bilo vrlo ozbiljna stvar i oni koji bi njoj pribjegli bili su žigosani kao izdajice svoje domovine, koliko god slavni bili. Za ilustraciju, Žungula je te godine France Football uvrstio među šest najboljih napadača na svijetu.

S druge strane, u intervjuu Poletu 1986. on je odbacio tu verziju, ispričavši kako se sve svodilo na to da ga je Hajduk u tom trenutku već gotovo dvije godine zavlačio s dodjelom trosobnog stana u Splitu. “Vukli su me za nos”, rekao je. “Da sam ga dobio, vjerojatno nikad ne bih otišao iz Hajduka. E sad, budući da sam mislio svojom glavom i da sam o nekim stvarima imao sasvim svoje mišljenje, koje se nije sviđalo predsjedniku kluba Kiriginu, valjalo me zajebati.” Na kraju je on zajebao njih.

Bilo kako bilo, 3. prosinca 1978. Hajduk je igrao svoju posljednju prvenstvenu utakmicu prije zimske pauze. U Split je došlo tada vrlo jako FK Sarajevo predvođeno Safetom Sušićem, ali Hajduk ga je razbio s 5-0. Žungul je zabio dva komada. Navijači su ga gromoglasnim ovacijama ispratili sa Starog placa.

Nisu to mogli znati, ali tada su ga posljednji put vidjeli.

Nije to ni on mogao znati kad je otprilike na današnji dan prije točno 40 godina prelijetao Atlantik, ali tada je i on posljednji put vidio njih.

Otpočeo je putovanje koje će ga učiniti rodonačelnikom jednog čitavog sporta u SAD-u. Postat će njegova legenda koja nikad neće biti nadmašena, a kasnije usput umiroviti i jednu zvijezdama nabijenu nogometnu ligu kao njen najbolji igrač i strijelac. Prozvat će ga “The Lord of All Indoors”, “The Nureyev of Soccer”, “Steve Jungle” i “Disco Steve”. Na tom će putu zabiti nadrealno puno golova, više nego što je uopće itko, pa i on sam, mogao zamisliti.

Dezerter će postati Kralj.

Žungul se, kako se to tada govorilo, “zabavljao” sa starletom Moni Kovačić, koja je putovala u New York i on je želio ići s njom. Imao je ponudu Dragana ‘Dona’ Popovića, trenera koji je u 1960-ima odigrao jednu sezonu za Hajduk prije nego što je otišao za Ameriku, da se pridruži momčadi New York Arrows u novostvorenoj Major Indoor Soccer League. No, budući da je bio pod ugovorom i da nije bio odslužio vojni rok, jedini način da ga dobiju bila je prevara. Verzije se najviše razlikuju oko tih okolnosti, ali jasno je da je bio ponuđen novac — kako klubu, tako i čelnicima direktno u džep — kako bi potpisali Žungulu dopuštenje da preko Bare igra egzibicijske malonogometne utakmice. Novac koji nikad nisu vidjeli.

Međutim, ono što je njihovu zvijezdu čekalo nisu bile revije nego čitava nova profesionalna liga. Nedugo nakon što je stigao, samo tri tjedna poslije njegove posljednje utakmice za Hajduk, Žungul je istrčao pred gledatelje u Nassau Veterans Memorial Coliseumu na Long Islandu, areni u kojoj je tada igrala još NHL momčad Islandersa, kao član novoosnovanih New York Arrowsa. Bila je to njihova prva domaća utakmica u tek pokrenutoj ligi i publika još nije bila najbolje upoznata s pravilima sporta — što uopće nije bilo čudno, jer je isto vrijedilo i za same igrače.

Naime, Popović, koji je dotad trenirao Rochester Lancers u ligi ‘velikog’ nogometa (NASL), doveo je sa sobom u Arrowse gotovo čitav njihov roster. Osim enormnog jaza u razini talenta, Žungul je nad njima imao još jednu ključnu prednost: za razliku od velike većine njih, on je bezbroj puta igrao mali nogomet, bruseći svoje vještine još kao dječak na prašnjavim terenima po Kaštelima. Igra je po mnogočemu — po veličini i obliku terena, po mantinelama oko njega i po tipičnim rezultatima — više podsjećala na hokej nego na nogomet. Bio je to, piše J. D. Reed u priči za Sports Illustrated 1981., “ljudski fliper, igra sirena, bljeskajućih svjetala, disco glazbe, galopirajućih igrača i lopte koja se nasumično odbijala od zidova i po podu”.

Dok su se ostali pokušavali snaći, Žungul je zabijao. Već je u toj prvoj utakmici stavio četiri komada i jasno svima dao do znanja s kime imaju posla. Publika je ludjela, vrištala i skakala, a on joj je mangupski namigivao nakon golova i driblinga kojima je suparničke igrače zabijao licem u zid. Činilo se da sve radi s takvom lakoćom kao da igra s djecom i da može zabiti koliko god poželi.

Te je sezone odveo momčad do inauguralne titule u MISL-u, a ponovio je to još tri godine zaredom; kako je ligi rasla popularnost i posjećenost, Arrowsi su dominirali, a on je redovito osvajao nagrade za MVP-ja i najboljeg strijelca. U sezoni 1980./81. zabio je 108 golova u 40 utakmica — 58 golova više od prvog sljedećeg nesretnika u ligi. Iduće je zabio 103. Čak i za njegovu opsesiju, tu neutaživu glad za golovima, to su bile potpuno sumanute, nadrealne brojke.

Ali Žungul nije bio sretan. Mislio je da će samo neko vrijeme igrati mali nogomet, a onda prijeći na veliki teren.

Inside is good game”, rekao je reporterima nakon što je svladao osnove jezika. “Faster, with more shots, more goals. Is good game. Is O.K. But outdoors, outdoors is game I love to play.”

Međutim, nakon što su u Hajduku shvatili da ih je Žungul izigrao, da se neće vratiti i da neće dobiti novac koji im je obećan, intervenirali su preko Fudbalskog saveza Jugoslavije i ishodili FIFA-inu zabranu igraču da potpiše za bilo koji nogometni klub na svijetu. Ostati u MISL-u, ligi koja nije bila pod FIFA-inim okriljem niti se igrala po njenim pravilima, ostao je njegov jedini izbor. Tako je postao tragični lik — dobio je ono što je najviše htio, golove, ali ne na način na koji ih je htio. Niti u sportu koji je volio. Očito predobar za MISL, a bez šanse da se pokaže na velikom terenu.

U međuvremenu, napravio je što je mogao da se uklopi u novo okruženje. Promijenio je ime u Steve Zungul, zabavljao je publiku plesnim pokretima koje je pokupio u Studiju 54, čuvenom noćnom klubu koji je svoj vrhunac imao u danima disco groznice i u koji je redovito izlazio. Dok su njegovi suigrači iz Arrowsa živjeli mirnim obiteljskim životom u predgrađu, on se smjestio na Manhattanovu Upper East Sideu, gdje je visio po top restoranima i klubovima, družeći se sa zvijezdama Broadwaya, Hollywooda i glazbene scene. Svi su znali Disco Stevea koji je vozio Rolls Royce, nosio kaubojski šešir i čizme, naveliko trošio, partijao i zavodio žene. Bio je kralj podija — kako u diskoteci, tako i u dvorani. Bio je i čest gost trač-rubrika; u jednom intervjuu priznao je da mu je velika simpatija Olivia Newton-John i da ju je upoznao na tulumu, ali se sramio pričati s njom.

Sav taj glamurozni život nije ga ipak mogao odvratiti od namjere da se vrati ‘pravom’ nogometu. Tjerao je svoj slučaj sve do Vrhovnog suda i konačno je uspio dobiti dopuštenje da nastavi karijeru izvan dvorane. U siječnju 1983. tražio je od Arrowsa povišicu, a oni si to nisu mogli priuštiti pa su ga trejdali u kalifornijski Golden Bay Earthquakes, član NASL-a.

Ono što je napravio zatim bilo je nevjerojatno.

Premda su četiri godine izbivanja i nesportskog života ostavile posljedice na tijelo i vještine, Steve je odmah prve sezone dospio u All-Star momčad europskim i južnoameričkim zvijezdama krcate lige, a onda je to ponovio i 1984., kad je usto osvojio i nagradu za MVP-ja, kao i najboljeg strijelca, postigavši 20 golova i 10 asistencija u 24 utakmice. Želio ga je glasoviti New York Cosmos i Žungul se veselio mogućnosti povratka u Veliku jabuku, ali vlasnik Earthquakesa Carl Berg javno je proglasio: “Nema šanse. Steve je ovdje pod ugovorom do 1987. i neću ga prodati sve da mi ponude i kompaniju Warner Communications.”

Međutim, NASL je bio kula karata i srušio se na kraju te sezone 1984. Zungul je ostao upisan u povijest kao njegov posljednji MVP i najbolji strijelac. Poslije toga je još igrao mali nogomet u MISL-u za San Diego Sockers i Tacoma Stars, osvojivši još četiri titule i bezbrojne individualne nagrade. Umirovio se 1990. kao najbolji strijelac i asistent u povijesti lige. Njegov rekord od 1.123 poena (golovi + asistencije) je za gotovo 300 viši nego što je bilo tko drugi uspio ostvariti.

“Pokajao sam se zbog navijača i zbog karijere, odnosno zbog onoga što sam mogao dati našem nogometu i onoga koliko bih mogao pružiti u Europi. A s druge strane, uopće mi nije žao jer sam stekao neprocjenjivo životno iskustvo”
Polet, 1986.

Hajduk je bez njega osvojio naslov te 1978./79., a Žungul je te sezone bio najbolji klupski strijelac s 12 golova, iako na proljeće nije igrao. Bizarni kuriozitet koji nikad neće biti nadmašen je u tome da je iste te sezone bio i najbolji strijelac Arrowsa — dakle, u istoj sezoni u dvije momčadi, na dva kontinenta. U dva različita sporta.

Nije doživio da istrči na Poljud. Nije ga bilo u možda najvećoj natjecateljskoj utakmici koju je njegov klub ikad igrao, onom uzvratu četvrtfinala Kupa prvaka protiv HSV-a 1980., kad je Hajduk još jednom ispao zbog golova u gostima.

Žungul je, na neki način, sve te svoje golove zabio u gostima nakon što je napustio Split.

Danas živi u kalifornijskom Escondido Valleyu, poznatom i kao “Skrivena dolina”. Ne daje intervjue i ne pokazuje interes za prisjećanje na slavne dane, u Splitu ili u Americi. Ako i navrati u stari kraj, po svoj prilici mi to nećemo znati. Vjerojatno je i bolje tako, da barem jedna Hajdukova legenda ostane netaknuta.

“Golgeter mora biti varalica, lopov, klaun, mađioničar. I morate dobro razmišljati o o onome što radite. Kad utakmica završi, ne treba vam umorno biti tijelo, nego mozak.”
Sports Ilustrated, 1981.