Off Topic

Brejkeri idu na Olimpijske igre

Došlo je, izgleda, i do toga...

Borba zvuči bolje od hrvanja u blatu. Sportski fajt stoljeća: pole dance vs breakdance — tko li će prvi dokazati da je ozbiljan kandidat za sport dostojan Olimpijskih igara? Susret tijela i šipke vs susret tijela i tla, oba u ratu s gravitacijom i u velikom natjecanju za još veće priznanje. Bilo bi izvjesnije da već ne znamo odgovor, ali nema veze. Breakdance je zasad pobjednik. Pole dance nastavlja bitku.

Ali hej, i to je velika stvar! Jako! Breakdance kao olimpijski sport? Kako se to dogodilo? Da mi je netko sredinom 1980-ih rekao da će se to dogoditi… vjerojatno ne bih rekao ništa, jer mi je kao klincu hip hop značio svakako više od sporta. Kada sam ribao gramofonski iglu s (Hey You) The Rock Steady Crew, objavljenu na “savitljivom vinilu” (ako me sjećanje služi, nabavio sam je s njemačkim magazinom Bravo), odmah sam se bacio na učenje “vjetrenjače”, kako bih impresionirao uzvanike svakog dječjeg rođendana na kojem je bilo dovoljno mjesta za okretati se bez razbijanja vaza i televizora nogama. Do the robot? Ne hvala, idemo odmah glumiti žiroskop!

Skejtanje mi je brzo zamijenilo brejkanje kao nova učinkovita metoda za potencijalnu destrukciju ligamenata i kostiju, ali tada stvarno nitko — niti oni koji su se time ozbiljno bavili, niti mi koji smo se preseravali pred curicama u dnevnim sobama — nije mogao sanjati da će se oboje, i skejtanje i brejkanje, tri desetljeća kasnije naći na Olimpijadi. Pole dance u toj je priči bio daleko najveći autsajder pa ne čudi da je njegovo putovanje do mainstreama bilo duže i teže.

Ali istina je zapravo vrlo jednostavna — i pole dance i breakdance su “atletski plesovi”, a razlog zašto se jedan noktima bori za status, a drugi dobiva unisono “da” s oduševljenjem i bez podsmijeha, jest u osnovi tipična predrasuda zasnovana na razmišljanju onime što je između nogu, a ne u glavi. Kad čujemo za pole dance, odmah čujemo topot kiše novčanica, stare hitove Guccija Manea i udarce umjetnih guzica o tlo stiptiz klubova Atlante. Kad čujemo breakdance, čujemo Rock Steady Crew i udarce tijela o karton na asfaltu. Potonje je svakako manje ‘rubno’, iako oba plesa dolaze iz vrlo definiranih (sub)kultura pa je njihovo pozicioniranje u svijetu mainstream sporta jednako začudno. Onako, na prvu.

Na svjetsko prvenstvo uputili su se i hrvatski brejkeri Tin Trupeljak i Anja Miličić

Netko je u Olimpijskom odboru, međutim, posljednjih nekoliko godina proveo niz studija i analiza pa zaključio da se, citiram, Olimpijske igre moraju učiniti “urbanijima”, “spolno jednakijima” i “više fokusiranima na mlade”. Eto otkud toliko noviteta, među kojima je i breakdance. Međunarodni olimpijski odbor odlučio je da će se novi olimpijski sport zvati jednostavno — breaking. Kao film iz 1984., koji koristi apostrof umjesto “g”. Jer je više cool od Olimpijskog odbora.

Igre mladih već su u Buenos Airesu 2018. prigrlile breaking, kao neku vrstu testa za ‘pravu stvar’. Pojavilo se 86 plesača iz 34 države pred publikom od 2.500 uglavnom mladih ljudi. U kategoriji žena (b-girls) pobijedila je Japanka Ramu Kawai a.k.a. Ram, a zlatnu medalju za muškarce (b-boys) odnio je ruski brejker Bumblebee. Na Igrama u Tokiju 2020. gledat ćemo penjanje, surfanje i skateboarding, a Pariz želi isti komplet 2024. Plus brejkanje, kojim se u Francuskoj bavi više od milijun ljudi, što je najveće brejkersko tržište nakon SAD-a. Oduševljeni su akrobatskim sposobnostima plesača, inovacijom, dramskom strukturom ‘okršaja’ i činjenicom da će ovaj oblik natjecanja pružiti nešto posve novo — pa odmah tako i pomladiti cijelu priču.

Iako se čeka stopostotna odluka u korist breakinga, World DanceSport Federation već mjesecima slavi kao da je breakdance postao olimpijskim hitom. Jer razloga za slavlje svakako ima. Borili su se godinama da barem nekakav oblik plesa postane dijelom najvećeg svjetskog sportskog okupljanja; dvoranski ples je bio najglasniji u fajtu za status, ali WDSF nije uspio s tim adutom pa mu se jednostavno dogodio breaking.

Natjecanje je u samom srcu brejkanja, plesa koji je nastao kao manje smrtonosni ekvivalent okršaja njujorških bandi 1970-ih, jedan od kanala kojim su mladi u Harlemu i Bronxu ventilirali svoju agresiju i ekspresiju. Tada se zvao B-boying, ali gdje su tu onda žene? Pa je nekako brzo postalo općeprihvaćeno da se takva forma akrobatskog uličnog plesa nazove breaking. To što ga ja ponekad u ovom tekstu zovem breakdance jest zato što je to naziv koji su raširili mediji — a ja jesam medij; i što ćete sad?

Olimpijske igre brejkerima dođu kao šlag na tortu truda posvećenog natjecateljskom životu, ali nije da se natjecateljski korijeni nisu odavno raširili iz kvartova i gradova pa dobili nekoliko svojih međunarodnih natjecanja gdje se ozbiljno odmjeravaju stilovi i tehnike sa svih komadića planeta. Od Battle of the Year preko R-16 Korea do World BBoy Series.

I brojni hrvatski brejkeri, kojih danas navodno ima nekoliko stotina, putuju od natjecanja do natjecanja, sljedeći stope starijih generacija. Poput legendarnog, tragično preminulog Gorana Kolareka (1979.-2004.), poznatog i kao Flor Killah. Kolarek je sredinom 1990-ih dvaput nastupao na Battle of the Year, osvojio sva moguća državna natjecanja i gradio moderni hrvatski hip hop kao dio njegove prve razvikane generacije, okupljene oko tradicijskog svetog trojstva hip hop kulture, grafita, repanja & brejkanja.

Nedavno je odjeknula vijest da će se na kinesko svjetsko prvenstvo u breakingu (koje se održava taman negdje u vrijeme dok budete čitali ova slova) uputiti i hrvatski brejkeri. Kao što su Tin Trupeljak i Anja Miličić, ‘svježi’ 20-godišnjaci, upravo onaj komad populacije koji želi zahvatiti olimpijsko “osvježavanje”.

Financijski se uglavnom moraju brinuti sami o sebi, kao i svi drugi junaci u pionirskim pothvatima, pa tako putovanje hrvatskih natjecatelja u Kinu samo dijelom pokriva Hrvatski sportski plesni savez, na čijem nišanu breakdance tek treba zauzeti značajnije mjesto, s obzirom da ima pune ruke posla baveći se tradicijskim formama natjecanja koja egzistiraju u svijetu podjele na latinoameričke plesove (samba, cha-cha-cha, rumba, paso doble i jive) i standardne (engleski i bečki valcer, tango, brzi i spori foxtrot). Nema tu previše prostora ni za šipku ni za brejkanje, ni za jamajčanski dancehall ni za twerkanje.

Twerkanje? Kladim se da će, kada 2032. Odbor bude razmatrao odluku o uvrštavanju twerkinga u program novih Olimpijskih igara, biti onih koji će se pozivati na predivnu tradiciju hrvanja u blatu, pole dancinga, breakinga i skateboardinga, zgroženi što se rituali parenja mladih guzatih sisavaca uopće smatraju sportom, zapravo bilo čime većim od najvećeg razloga za postojanje Instagrama.

Ali kako lijepo kažu naši stari: haters gonna hate.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.