Zorbing kao takav postoji, naravno, i on je nešto posve drugo od gore opisanog: pravi pravcati sport, iako je diskutabilno u kojoj mjeri — riječ je o vožnji u velikoj prozirnoj lopti, sport u kojem ljudsko tijelo postaje loptom nakon što ga se u loptu zabije poput pileta u jaje. Sve to s ciljem spuštanja po laganoj nizbrdici, po mogućnosti prirodnoj, travnatoj površini, komadu reljefa koji može biti zamijenjen umjetnim nizbrdicama, drvenim ili metalnim rampama.

S obzirom da pojedine vrste lopti — (z)orbovi — mogu plutati na vodi, razvio se i dosta popularni vodeni zorbing, gdje natjecatelj, dobro odijeljen od utjecaja okoline, trpi kotrljanje i plutanje u vodootpornom “balonu”.

Tijekom zorbing footballa možete se zabijati u suparničke igrače bez opasnosti da ćete ozlijediti sebe ili njih. Štoviše, zabijanje je poželjno

Zorbing tako nema veze s Grčkom, ali ima s grčem u želucu i trudom da se njegov sadržaj zadrži na mjestu tijekom prakticiranja dotične aktivnosti. Oksfordski rječnik bilježi ga i pod alternativnim imenima sphereing i orbing te definira kao sport “u kojem je osoba osigurana unutar kapsule u velikoj prozirnoj lopti koja se rotira po tlu ili niz padinu”.

Ponekad se naziva i ekstremnim sportom — recimo, prilično je ekstremno bilo ubiti turista koji se upustio u zorbing na vrhu ruske planine, a kada su genijalci mislili da će na vjetru, ledu i snijegu lopta zadržati željenu putanju. Nije. Pa se muškarac stropoštao niz planinu i stradao, što je zabilježeno i na YouTube videu koji pokazuje što sve može poći po krivu kada se zorba (je li to pravi glagol?) bez puno pameti. Smrtnih slučajeva nema puno, ali ih ipak ima, od planinskih tragedija do utapanja uslijed pada u jezero u vodopropusnom zorbu, što je bio slučaj u Češkoj.

Uz tragičare, zorbing ima i svoje heroje, kao što su Južnoafrikanac Steve Camp koji se na Novom Zelandu kotrljao 570 metara i tako izveo najduži spust; Keith Kolver bio je najbrži, kotrljajući se 52 km/h na novozelandskom terenu, 2006. godine. Britanski igrač kriketa Freddie Flintoff oborio je 2012. brzinski zorbing rekord na 100 metara za kojih mu je trebalo 26,59 sekundi, a u Hongu Kongu je 2013. izveden i najmnogoljudniji zorbing, s čak 237 natjecatelja u spustu na 50 metara.

TV voditeljica Lindsay Russell je 2016. u posebno izrađenoj zorbing lopti krenula na prekooceanski put, u avanturi tijekom koje je, zahvaljujući posebnom dizajnu lopte za hodanje po površini mora, uistinu izgledala kao hrčak u ljudskom tijelu. Inače, 2014. je izrađen i najveći (z)orb na svijetu, kada je Nissan u promotivne svrhe u zorb mjehur strpao čitav automobil težak jednu tonu pa ga takvog zarolao niz brdo.

Većina rekorda i stuntova odrađena je na Novom Zelandu u gradu Rotorua kraj istoimenog jezera, iz razloga što je njegova moderna, ‘službena’ d.o.o. verzija nastala upravo u zemlji kiwija i ragbija. Na Novom Zelandu je zorbing i danas najpopularniji, iako je pustio čvrsto korijenje i u mnogim drugim zemljama poput Kanade, Švedske, Engleske, Japana…

Iako su prvi zapisi o konceptu zorbinga nastali još tijekom 1970-ih u Rusiji, komercijalizirali su ga na Novom Zelandu, gdje je kompanija ZORB Ltd. krenula proizvoditi lopte pa izgradila i prve terene te ga 1994. službeno upakirala u sport.

Svim oblicima zorbinga zajedničko je korištenje hamster balla, divovske verzije lopte za hrčke, šuplje sfere u kojoj se glodavci mogu valjati po vašoj sobi bez opasnosti da zbrišu. S obzirom da se verzije za hrčke proizvode od 1970-ih godina, nije čudo da se tada počelo eksperimentirati s verzijama za krupne sisavce.

Tijekom 1980-ih eksperimentiranja su se razmnožila, a Gladiators, popularna sportska TV franšiza iz 1990-ih, zabavljala je gledatelje svojevrsnom metalnom verzijom zorbinga nazvanom Atlaspheres, u kojoj su se natjecatelji morali kotrljati po studiju, ometajući jedni druge da stignu do cilja.

Zorbing football je u osnovi isto što i bubble football, tj. bubble soccer, samo što se koristi modificirani zorb, napuhani prsten torzičnog oblika, umjesto mjehura koji pokriva cijelo tijelo. U svakom slučaju, sport koji izgleda kao da nogometna lopta s nogama igra nogomet s loptom.

Pratite? Uglavnom, da pojednostavim, zorbing se pored varijanti spuštanja niz padine (prirodne i umjetne, drvene i metalne) razgranao na Water zorbing (zorbing na vodi) i Zorbing football, doslovno nogometnu utakmicu tijekom koje se možete zabijati u suparničke igrače bez opasnosti da ćete ozlijediti sebe ili njih.

Štoviše, zabijanje je poželjno, tj. kako kaže jedno od glavnih pravila u igri, utakmica vam daje opciju da zastranite u alternativni scenarij, njih tri ponuđena: bubble bowling, kuglanje u kojoj su neki igrači čunjevi, a drugi kugle; bubble sumo, sumo hrvanje u mjehuru i bulldog, gdje jedan igrač pokušava oboriti druge tijekom osvajanja teritorija, a svaki srušeni na pod odmah postaje novi buldog, pas u lovu na ostale, poput instant širenja “zorbi virusa”.

Ovu varijaciju nogometa stvorili su Norvežani Henrick Elvestad i Johan Golden 2006., a od tada pa do danas je ‘zorbomet’ prošao put od odbijanja investitora koji su mu prognozirali propast preko samostalnih investicija u razvoj Britanca Leeja Mosleyja do ulaska na američko tržište 2014. i formiranja prvih liga.

Globalnu popularizaciju doživio je kada se pojavio u showu Jimmyja Fallona. U SAD-u ga zovu uglavnom bubbleball kako bi ga jasnije razlikovali od zorbinga koji je individualni sport bez otkrivenih ekstremiteta igrača. Pravila su ionako mješavina nasilja iz američkog footballa i običnog nogometa. Deset je igrača (pet na pet), igra se 3 x 15 minuta, a početni udarac izvodi se u vaterpolskom stilu, s igračima na liniji koji iščekuju sučev znak.

Na Novom Zelandu, domu zorbinga, bubble soccer zovu jednostavno zoccer. U Londonu je 2018. održan i prvi World Cup u zocceru, a u Hrvatskoj, zorbing i bubble football žive na zagrebačkom Velesajmu i na nekoliko drugih lokacija koje ćete lako otkriti jednostavnim guglanjem ako vas zanima. Organizirali su se i turniri.

Tko kaže da zaostajemo za trendovima?