Thrashin’ se znao napamet. Kada je Josh Brolin ‘uskrsnuo’ s Planet Terrorom i potom postao holivudski go-to glumac, bilo je to poput slavlja uspjeha starog prijatelja, čovjeka koji je s načelno debilnom pričom o zabranjenoj ljubavi skejterske ‘mafije’ još 1986. zarazio polovinu planeta koktelom zakovica, rocka, rampe i adrenalinske romantike downhill avanture. Red Hot Chili Peppers nastupaju u filmu, dok su bili nitko i ništa. Skok preko ivice (Gleaming the Cube, 1989.) stavio je i Christiana Slatera na kotače, prije nego što je propao od koke i puno prije svog ‘uskrsnuća’ u novom mileniju. Ne baš Brolinovih dimenzija, jer ipak nije toliko dobar glumac, ali onda kada je trebalo dodatno je zasolio tinejdžersku opsesiju skejtanjem na samom ulasku u 1990-e.

Skateboarding je dogurao i do Ljetnih Olimpijskih igara u Tokiju 2020. Skejterska zajednica slavi ovo veliko priznanje kao suptilni pajser za otvaranje mnogih nova vrata

Da je netko Brolinu i Slateru tada govorio da će ovo što oni tako masno & slasno eksploatiraju za potrebe žvakanja kokica jednom završiti na Olimpijskim igrama… Pa ne znam kako bi reagirali, ali teško je vjerovati da bi njihovim likovima, uglavnom luzerima kojima je asfalt prostor za bijeg od okoline u koju se ne mogu i ne žele uklopiti, takva budućnost mogla biti na bilo kojoj vrsti radara.

Isto je tako teško povjerovati to da se nitko od izuma kotača pa do Drugog svjetskog rata nije dosjetio skateboardinga. Tri i pol tisuće godina prođe dok si rekao “triipoltisućegodina”, a da se baš nitko nije odlučio minimajzati, štajaznam, splav na veličinu dvije sandale pa staviti okruglo kamenje ispod njega…

Ali da, službena povijest skateboardinga kaže da je skateboarding prvo trebao asfalt da bi se pojavio na njemu.

Priča kreće od kraja 1940-ih. Kako skejtanja nije bilo, nije bilo ni boardova, pa je kućna uradi-sam produkcija radila punom parom: rezali su drvene kutije i lijepili dijelove koturaljki dok se konačno 1950-ih u Kaliforniji nisu pojavili poduzetnici koji su udovoljili novoj potražnji. A nju su stvorili surferi, kojima je skateboarding — tj. ‘surfanje’ dasaka na kopnu, tzv. sidewalk surfing — bio dobar trening za balans i egzibicije, ali i razbibriga u danima malih valova. Prve daske s kotačima prodavale su trgovine surferske opreme, tako da je povijest skejtanja apsolutno neodvojiva od rasta popularnosti surfinga.

Primjerice, trgovina Billa Richarda relativno je brzo udovoljila potrebama sidewalk surfinga — Bill se dosjetio nazvati Chicago Roller Skate Company i zamoliti da izrade posebne kotače koji se daju pričvrstiti na dno drvene daske. Surferi su jahali asfaltne valove bosonogi, imitirajući surferske manevre na suhom.

Vrhunac popularnosti “surferskog skejtanja” dogodio se 1963., kada su se održavala i prva natjecanja (u disciplinama spust slalom i freestyle), a heroji nove discipline postali su Torger Johnson, Woody Woodward, Danny Brer… Bavili su se, što tada nisam imao pojma, freestyleom poput mene — s tim da sam ja bio klinac koji je pokušavao zadržati kosti u komadu, a oni majstori stila koji je tada više sličio plesu i akrobatskom klizanju na dasci nego ekstremnom freestyleu kakvog danas poznajemo, nalik plesnom parkouru s daskom i kotačima pod nogama.

I tako je bilo sve do 1970-ih, kada skejtanje dobija samostalni život. Frank Nasworthy pokrenuo je kompaniju Cadillac Wheels, prvi brend dasaka s poliuretanskim kotačima — sve dotad koristila se glina. Do sredine desetjeća, rastuća zajednica mogla se pretplatiti na magazin Skateboarder, stvoriti scenu i tržište, igru čitatelja, sportaša, avanturista i oglašivača, pa je teren za Hollywoodom poguranu prihvaćenost skejtanja u mainstreamu tijekom 1980-ih bio spreman. Brolin i Slater su bili na prvoj crti. Onda su došle 1990-e i skejtanje je postalo dijelom indie kulture, u koju je skateboarding ušao već dobrano isprofiliran kao urbani sport, ali i rekreacija, prijevoz i industrija zabave u isto vrijeme.

Jedan Tony Hawk doslovno je američka kulturna ikona. Naravno, to je donijelo novi set problema, jer kako je svaki drugi klinac odjednom zamislio da je Hawk pa krenuo guliti nogostupe i zabijati se u prolaznike i vozila, policija je u pojedinim državama SAD-a jednostavno zabranila upotrebu skatebaorda u javnosti, a optužbe za vandalizam i narušavanje privatnosti posjeda stavile su skejtanje na poziciju rubno legalne subkulture.

U isto vrijeme, razvijao se sport.

ESPN je 1995. održao prve Extreme Games na Rhode Islandu, čime su skejteri dobili prvo veliko službeno natjecanje, ne bi li danas odmjeravali snage i na Svjetskom prvenstvu u skateboardingu, kojim dominiraju Amerikanci i Brazilci te pokoji Japanac. The Kimberly Diamond Cup, natjecanje u Južnoj Africi, posebno je primamljivo jer dijeli sve zajedno pola milijuna dolara za najbolje, od čega prvo mjesto u novčanik stavlja 100.000 dolara. Godine 2015. natjecatelji iz 50 zemalja pokušali su doći do te love. To je pošlo za rukom (nogom?) Japanki Aori Nishimura u ženskoj i Amerikancu Nyjahu Hustonu u muškoj kategoriji. Huston je najbolje plaćeni skejter današnjice i apsolutni šampion u Street League Skateboarding (SLS). Liga dijeli 200.000 dolara nagrade, a osnovao ju je Rob Dyrdek, skejter masama poznatiji kao voditelj MTV-jeve hit-emisije Ridiculousness.

Zahvaljujući trendu ‘pomlađivanja’ Olimpijskih igara, skateboarding je pored svih tih velikih globalnih natjecanja dogurao i do Ljetnih Olimpijskih igara u Tokiju 2020. Kako će to izgledati i proći, vidjet ćemo nagodinu, ali zasad skejterska zajednica — pri čemu mislimo na profiće, ne nužno na klince koji cugaju kraj kvartovskih rampi i brundaju kako se njihov hobi ‘prodao’ — slavi ovo veliko priznanje kao suptilni pajser za otvaranje mnogih nova vrata.

Još 2015. počela je utrka za ulaz na Olimpijske igre, a iako su prvo razmišljali koji od novoprijavljenih sportova izabrati — skateboarding, bejzbol/softball, karate, surfanje i sportsko penjanje — odlučili su jednostavno pustiti svih pet. Bejzbol i softball uvršteni su pod jednu, zajedničku disciplinu, a skateboarding je dobio novi život pod nadležnošću World Skatea, tijela za kontrolu života profesionalnih sportova kao što su hokej, roller derby i klizanje u svim svojim inkarnacijama.

Medalje će se dodjeljivati muškarcima i ženama u disciplinama street i park. Ulična disciplina podrazumijeva teren koji simulira tipični urbani prostor, određeno vrijeme i slobodan izbor načina prolaska rutom koja sadrži stepenice, klupe, zidove… Ocjenjivat će se težina trikova, brzina, izvedba, originalnost… Korijeni natjecanja u parku dolaze iz Los Angelesa i uporabe praznih zaobljenih bazena u Venice Beachu, a desetljećima kasnije olimpijska verzija donosi ogromne konkavne površine koje će skejteri osvajati onako kako žele — što teži i originalniji trikovi, to veće ocjene i bliži miris medalje.

Očekuje se 80 natjecatelja; 40 muškaraca i 40 žena, po 20 u dvije kategorije. Tri najbolje plasirana natjecatelja s 2020 World Skateboarding Championship automatski se kvalificiraju za Olimpijske igre.

S obzirom da će se muška i ženska natjecanja održavati u isto vrijeme, mnogi to vide kao priliku za guranje ženskog skejtanja iz sjene drito pod reflektore, savršenu šansu za mnoge talentirane djevojke da se predstave svijetu na način na koji to do sada nisu mogle. Pa upecaju nove sponzore i bolju plaću, a tko zna, možda i filmsku ulogu.

Tokijski Ariake Urban Sports Park bit će dom za obje discipline, a iako je izgrađen samo za Olimpijske igre, plan je da ostane otvoren za korištenje i kad cirkus ode iz grada. Olimpijski park u Londonu, nastao 2012., uskoro bi također mogao dobiti svoj skate park, jer sad kada su skejteri od nekadašnjih ‘kriminalaca’ postali olimpijski sportaši, red je da nove generacije imaju gdje trenirati za ozbiljne spektakle. A da ne moraju nositi sprej u džepu pa po zidu pisati “SKATEBOARDING IS NOT A CRIME”.