Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Off Topic

Ekstremno sjedenje, pa što?

I špic-papci i još koješta. Ne pitajte, čitajte

Ekstremno sjedenje? Da, zvuči kao pisanje ove kolumne. Ali nije. Nisu ni Paraolimpijske igre. Sjedeća odbojka igra se već 40 godina, ne govorim o tome. Sjedenje na čavlima? Dobra ideja, ali neki drugi put, kad se budem bavio Fear Factorom, što znači vjerojatno nikad.

Riječ je o ekstremnom sportu, kao što samo ime kaže. A sjedenja ima manje nego što bi se čovjek složio da je dovoljno da se sport uopće tako zove. Ali jest sport i zove se tako nekako — zapravo, ime mu je Hockern a.k.a. Sporthocker. Zamislite li skejtera koji izvodi trikove na bongosima, nakon kojih sjedne na vrh ‘bubnja-stolca’ i odradi ‘sjedeći’ dio, zamislili ste “esktremno sjedenje”. Aha, sad je pod navodnicima, iako, iskreno, ne treba biti. Tako ga kolokvijalno zovu, pa i prodaju, oni koji su ga stvorili.

Zbunjujuće?

Sporthocker je zbunio mnoge kada se 2011. pojavio kao vijest o novom “bizarnom ekstremnom sportu”, koji je toliko bizaran da postaje glup. Ali to je samo prosudba temeljena na lošem prvom dojmu. Jer, Sporthocker je sve samo ne glup. Blesav — to možda da, ali u isto vrijeme itekako kompleksan i zahtjevan spoj parkoura i skejtanja bez kotača, fascinantnih atletskih pothvata i trikova čija se inventivnost boduje na natjecanjima. I sve to sa Sporthockerom, napravom po kojoj je sport i dobio ime.

Meksičke špičoke postale su dirljivo pretjerani modni trend nakon što su se sela, imanja, obitelji, scene i ekipe krenule natjecati u tome tko će teže ući u automobil

Sporthocker je ‘stolac’ potreban za sjedenje, skejt koji to nije jer nema kotača, tek komad plastike obrubljen gumom, koji su 2010. u trgovine odaslala braća Michael i Stephen Landschutz, inovatori i entuzijasti urbanih sportova. Godinu dana kasnije, mediji su im dali vjetar u leđa, napominjući kako je sjedenje postalo ekstremni sport, a sve to u nadi da se tinejdžerima gladnima destrukcije vlastitih kostiju, ligamenata i kože na zubima urbane topografije ponudi nova ulična zabava.

Ali, Sporthocker nikada nije postao novi skejt, surferska daska ili pogo-štap, čak niti yo-yo. Desetak godina kasnije, ekstremno sjedenje ostaje samo temom ove kolumne, ne i novim fenomenom kakvi su se momci nadali da će postati nakon što su ih 2014. nominirali za najbolji njemački novi sportski proizvod. Mislim, reklamirali su se na konvencijama žonglera i u noćnim klubovima. Teško da će postati novi reket. A govorili su da će na Olimpijske igre. Ozbiljno su planirali. Valjda ima vremena i za to…

Natjecanja u plesu s meksičkim ‘špičokama’ također malo tko shvaća previše ozbiljno, osim onih koji se natječu — i koji ozbiljno investiraju u svoje 1,5 metara duge cipele. One ozbiljno posramljuju svaki postojeći trend nošenja klaunovske obuće kod žena.

Ponovit ću još jednom: meksičke kaubojke imaju špic katkad i do 1,5 metra, a nakon što su postale modni-hit kod šminkera željnih pažnje, razvile su se i u otežavajuću okolnost natjecateljskog plesa. Ta plesna natjecanja ponekad nalazite na listama najbizarnijih sportova na svijetu. Niti jedna organizacija za sportsko-plesna natjecanja zasad ne priznaje Mexican pointy boots dancing kao sportsku aktivnost, ali ekipa koja svoje čizme izrađuje kod posebnih majstora dodatno ih pimpa oslikavanjem, lampicama i ukrasima nalik kao božićno drvce, da bi onda na podiju čagali kao Till Eulenspiegel na acidu ili barem kao da su izašli iz mora u perajama — e pa oni just don’t give a fuck što itko misli o njihovom “sportu”. A mi takav stav ovdje itekako slavimo.

Botas picudas mexicanas — meksičke špičoke — postale su dirljivo pretjerani modni trend kod meksičkih muškaraca nakon što su se sela, imanja, obitelji, scene i ekipe krenule natjecati u tome tko će biti više flashy i teže ući u automobil. Preko emigracije i glazbene scene tribal guarachero (basom nabijeni ‘plemenski’ electro house) trend je osvojio plesne subkulture u SAD-u kao neka vrsta kaubojskog, rančerskog rockabilly šika natopljenog u klupski dance. Noćni klubovi počeli su organizirati plesna natjecanja u ludim čizmama i sve se razvilo u velike grupne turnire i lov na financijsku nagradu. Najveća svota za pobjednika, uglavnom, iznosi 500 dolara. Prije tri godine, trend nastao u selima oko meksičkog grada Matehuala došao je do pariških modnih pisti, a Comme des Garçons proizveo je svoj Guarachero Boot, špic-papak koji se prodaje za 515 dolara.

I dok se jedni bore da ples u komičnim špičokama postane punokrvno sportsko natjecanje, imamo sportska natjecanja koja još manje zvuče kao takva. Ali jesu. Spašavanje života? Sport? Aha.

Sportski ‘ogranak’ spasilačke službe koju su proslavili Pamela Anderson i The Hoff podrazumijeva natjecanja u interijeru i eksterijeru, na bazenima i plažama, s ciljem motiviranja spasilaca na bolji rad i poboljšanje tehnika. Zamislite borilačke vještine i okrenite ih naglavačke — dok su vještine iznikle iz borbe namijenje spašavanju života praktikanta i nanošenja ozljeda suprotnoj strani, spasilac svoje vještine trenira kako bi dominirao u samo jednom: spašavanju tuđeg života.

Međunarodni olimpijski odbor ima “sportske spasilačke aktivnosti” na svojoj listi priznatih sportova, a postoji i tijelo koje nadgleda te aktivnosti na svjetskoj razini — ILS (International Life Saving Federation). Natjecanja su česta u SAD-u, Britaniji, Australiji i Novom Zelandu, a lista pojedinačnih natjecanja pod krovom lifesaving competitiona je ogromna. Samo na bazenima radi se sve i svašta — utrkuju se na 100 i 200 metara s ronjenjem ispod podvodnih prepreka; freestyle na 25 metara s izvlačenjem lutke iz vode i plivanjem s lutkom do cilja; bacanje pomoćnog užeta utopljenicima i povlačenje istih do cilja… U moru i oceanima, plivaju na 400 metara, izvlače žive ljude iz vode, trče po plaži, sprintaju na 90 metara i utrkuju se na dva kilometra… Svake dvije godine, ILS organizira svjetska natjecanja, koja nazivaju Rescue Series. Zadnje je održano 2018. u Adelaideu.

Sličnu stvar rade i američki vatrogasci, koji su 1991. pokrenuli Firefighter Combat Challenge, studiju o zdravlju i spremnosti vatrogasaca koja se kroz desetljeća pretvorila u poligonski sport, međunarodnu turneju i televizijski sportski program. Vatrogasci prolaze pet zadataka i pobjeđuju s najboljim vremenom, a natječu se u svemu: od penjanja uz ljestve preko prskanja vodom i mlaćenja čekićem po “simulatoru nasilnog ulaza” do povlačenja lutke-žrtve trčeći 30 metara unatraške, demonstrirajući ključne vještine spašavanja ljudi od požara i sličnih nedaća. Ne, nema spašavanja životinja s drveća.

Puno zabavnija natjecanja u spašavanju života svakako su jurnjava kola hitnih pomoći na putu do pacijenta i natrag do bolnice, sa skupljanjem zastavica po crvenim križevima označenom putu i slučajnom zamjenom boca kisika s nitro-plinom za turbo-pogon. Cilj je doći prvi, sa živim bolesnikom. Šalim se, to ne postoji. Iako, dao bi se po toj premisi snimiti dobar film. Recimo, Brzi i žestoki 12 — Smrtonosna pomoć.

Ali dotada možemo gledati kako pecaju lutke iz bazena.

loading...