Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Off Topic

Hrvati, legende Off Topic sportova

Nastupali su pod drugim zastavama i osvajali svijet

Koliko je samo priča ostalo zarobljeno u lavini povijesti. Na karijere aktualnih hrvatskih sportaša čija imena upadaju o ovaj mali tekstualni geto pomaknutih, drugačijih i manje razvikanih često možete naići čak i u mainstream medijima. Nisu toliko prisutni, naravno, kao rezultati najpoznatijih igara s loptom, ali na suvremene Off Topic sportaše — kao što su, recimo, surfer Andrej Gudac ili skejter Antonio Peković, možete naletjeti tu i tamo; kotrljaju se na kotačima i valovima kao dio kurentnog sportskog krvotoka.

Ali legende hrvatske sportske Off Topic prošlosti puno je teže upoznati u svakodnevnom prošetavanju sportskim temama. Neke je pojela povijest, a neki iskoče u feljtonima, TV kalendaru i obljetničkim zanimljivostima. No, činjenica jest da su Hrvati, makar i pod tuđim bojama, ostavili traga u razvoju mnogih sportova koji su prošetali ovom kolumnom.

Uzmimo za prvi primjer mačevanje. Sport koji ne može biti manje masovan i popularan u Hrvatskoj — odražavaju to, između ostalog, i brojke čitanja upravo mačevalačke kolumne — ali kad god treba ispasti pametan pa odgovoriti na pitanje “Tko je bio prvi hrvatski olimpijac?”, eto nam mačevanja.

Milan Neralić bio je prvi Hrvat koji je nastupio na Olimpijskim igrama i prvi koji je osvojio medalju, broncu 1900. Kakva je to točno Hrvatska postojala te okrugle godine? Ona koju je pokušala progutati Austro-Ugarska, naravno, a kako su se hrvatski olimpijci sve do 1992. i Zimskih olimpijskih igara u Albertvilleu natjecali pod austrijskom, talijanskom i jugoslavenskim zastavama, tako je i Neralić, ponos hrvatske duge oštrice, bio predstavnik Habsburške monarhije.

Matijevićeva dva najveća pothvata bila su zadržavanje zrakoplova konopcem tijekom pokušaja leta i povlačenje dvaju trgovačkih brodova golim rukama u njujorškoj luci

Ušao je u povijest kao autor poteza poznatog kao “leteći ispad”, ubadanje protivnika iz leta/skoka. Velik je to pothvat za mladića rođenog u Slunju, koji je na Olimpijskim igrama u Parizu osvojio broncu u mačevanju sabljom. Priča kaže da je fajt bio opak — među 29 natjecatelja, većinom profesionalnih učitelja mačevanja, Neralić se izborio za finale, gdje je u sedam krugova pobijedio četiri i izgubio tri puta pa zaradio broncu. Zlato i srebro su otišli u Italiju.

Talijani su nam ‘oteli’ Petra Ivanova i još petoricu Hrvata, uglavnom Zadrana, koji su također osvojili broncu, također na Olimpijskim igrama i također u Parizu, samo 24 godine nakon Neralića i pod zastavom Kraljevine Italije. Petar je postao Pietro, a zajedno s braćom Katalinić (Šimun, Frane i Ante), Viktorom Ljubićem, Brunom Sorićem i trojicom Talijana ušao je u povijest kao osvajač trećeg mjesta u veslačkom osmercu.

Ova su imena u neku ruku opskurna kvizaška zamka koja zvoni u ušima samo pravim poznavateljima povijesti ne toliko opskurnog, ali opet ni pretjerano megapopularnog veslačkog sporta. Ali dok ste za veslanje svi barem čuli — koliko vas zna što znači “hazenaš” i “hazenašica”? Pripadnici Hrvatske akademske zajednice? Hrvatski zen? Političko-filozofski pokret? Teroristička sekta? Ne.

Hazena je sport — ljubitelji rukometa znaju i kakav — a one koji ga igraju narodski zovu “hazenaši”, baš kao što hazenu zovu “narodni rukomet”. Ova mješavina klasičnog (teren 40×20 metara; hazena se igra na 45×30 m) i velikog rukometa na travnjaku (teren cca 100×60 m) nastala je početkom 20. stoljeća u Pragu. Bila je to pretežno ženska igra s loptom iz koje se i razvio moderni rukomet, sa sedam igračica u jednom timu koje su loptu dobacivale rukom.

Češki sport potpuno je opsjeo Hrvatsku u doba Kraljevine Jugoslavije, postavši jedan od najpopularnijih sportova. Nakon izvoza u Rusiju i Sloveniju, Kraljevina SHS je bila sljedeća na meti, s čak 40 klubova, među kojima su upravo hrvatski klubovi vladali hazenaškom scenom, baš kao i pojedinačni igrači. Nakon prve javne utakmice odigrane 1920. u Osijeku (Osijek — Vukovar 1:4), HAŠK je prvi klub koji je krenuo na teren 1922., kada je odigrao i prvu međunarodnu utakmicu u Zagrebu, protiv kluba Židenice iz Brna. Dakle, pobijedili smo Čehe u njihovoj igri. HAŠK je dvije godine kasnije osvojio titulu prvaka. Iste te 1922. osnovana je i hazenaška sekcija zagrebačke Concordije, a hazena se širila i po drugim dijelovima Hrvatske, najviše po slavonskoj ravnici.

Žene su posebno razvaljivale: na Svjetskom prvenstvu u hazeni za žene, održanom 1934. u Londonu u sklopu 4. Svjetskih ženskih igara, hrvatske su hazenašice pod jugoslavenskom zastavom postale svjetske prvakinje. Bio je to prvi svjetski naslov jugoslovenskog sporta… Zagrebačke igračice kao što su Melita Lovrenčić, Ivka Tonković i Ema Gršeti postale su svjetske zvijezde, a čak sedam Concordijinih igračica nosilo je zlato oko vrata.

Hrvati su u hazeni bili toliko jaki da su 1936. utjecali na promjenu pravila ovog sporta, kada je pozicija golmana pred golom modificirana sukladno tzv. “jugoslovenskom modelu”, a iste godine održane su i Olimpijske igre u Berlinu, gdje se igrao veliki rukomet, to jest rukomet na travi. S rukometnom ekipom u Berlinu se našao i Tibor Lovrenčić, tada srednjoškolac iz Zagreba, kasnije zatočenik logora Jasenovac kao mladi član komunističke organizacije, a onda još koje desetljeće kasnije i svjedok na suđenju Dinku Šakiću.

Prije tri godine je Društvo za povijest sporta i tjelovježbe iz Zagreba objavilo knjigu Melita i Tibor Lovrenčić — posljednji pioniri hrvatskog sporta autora Eduarda Hemara. Brat i sestra, spomenuti Melita i Tibor, nazivaju se najstarijim hrvatskim sportašima i posljednjim pionirima hrvatskog sporta između dvaju svjetskih ratova, upravo hazene i rukometa. Hazenašica Melita Lovrenčić, koja je udajom postala Schmidlin, bila je akademska slikarica, igračica hazene od 1930. do 1937., obrambena heroina koja je s Concordijom pet puta osvojila prvenstvo Kraljevine SHS.

I ona i brat doživjeli su svoju stotu, sudjelovali u promociji knjige i ponosno isticali sportske uspjehe drugih članova svoje obitelji: primjerice, njihov djed Vilim Lovrenčić jedan je od pionira zagrebačkog planinarstva, otac Miroslav bio je pionir hrvatskih automobilističkih utrka početkom 20. stoljeća, a usto je 1911. bio prvak Hrvatske i Slavonije u sanjkanju. Kakav Off Topic superjunak!

Ali nema većeg od Marijana Matijevića. Točnije, nema jačeg od njega.

Mnogi su se zapitali kako to, kako to? ovaj macan nije spomenut prošloj kolumni, ali taj fenomen sačuvan je upravo za ovaj paket spomenica, s jedinstvenom pričom koja zaslužuje i posebno mjesto na listi domaćih Off Topic legendi. Prevelika je i preluda čitava saga da bi se utopila u tuđe mišiće.

Matijević je formalno bio austrougarski snagator kojeg su, uz njegovo glasno zgražanje, znali zvati “najjačim Austrijancem”. Ali rođen je u Dubokom Dolu kod Gračaca i zapravo je ponos hrvatske sportske povijesti, ikona globalnog ugleda s ličkim pedigreom. Baš kao i druge ikone koje sam čuvao za ovu povijesnu špajzu, Matijević je veliko ime o kojem previše ljudi premalo zna.

“Lički Samson” je poseban specimen: živio je od 1878. do 1951., početkom 20. stoljeća osvajao prvenstva u hrvanju, kada je već boravio u Njemačkoj. Pridružio se cirkusu s 22 godine, a osim hrvačkih mečeva (osvojio je Svjetsko prvenstvo u hrvanju u Istanbulu 1904. i zaradio odlikovanje turskog sultana Abdula Hamida V.) i raznih borilačkih egzibicionističkih spektakala, karijeru je izgradio kao strongman, oduševljavajući publiku pothvatima snage od Azije do SAD-a: razbijao je kamenje od 150 kg na prsima, savijao željezne šipke, dizao bačve od 50 litara zubima… U ustima je nosio 430 kg, a na svom tijelu 1.130 kg.

Lička snaga impresionirala je svijet — njegova dva najveća pothvata bila su zadržavanje zrakoplova konopcem tijekom pokušaja leta i povlačenje dvaju trgovačkih brodova golim rukama u njujorškoj luci. Nosio je titulu “najsnažniji čovjek na svijetu” — nije bio jedini u toj eri, ali njegovi su pothvati bili dovoljno povijesni da je zaslužio počasno mjesto u povijesti hrvatskog sporta.

Puno prije nego što ste mogli otputovati u Tajland ili Bocvanu pa se povezati s lokalcima oko Šukera i Cro Copa, Matijević je bio najveći globalni hrvatski sportski celebrity u prvoj polovici 20. stoljeća, čovjek o kojem su napisane tisuće članaka na engleskom, njemačkom, francuskom, kineskom, japanskom…

Bio je i ostao jedan od mnogih naših neiskorištenih brendova, o kojem nije snimljen čak niti pošteni dokumentarac — a osim što je bio ‘svemirac’, družio se s drugim ‘svemircem’ Nikolom Teslom, tako da je tužno da ga se nisu dohvatili barem Ancient Aliens, ako već ne ESPN.