Kad se reklamiraju, kažu da su “Formula 1 budućnosti”. Onako, bez pardona. Utrke dronova zovu se još i FPV (first person view) utrke — dakle, podrazumijevaju leteće multikoptere s video naočalama i POV kamerom koja pomaže da, spojeni kroz vizualni input, mentalno zujite zrakom zajedno sa svojom letjelicom. Ona zajedno s baterijama, po većini pravila, ne smije težiti više od jednog kilograma, a preporučljivo je da bude otporna na udarce i padove. Dakle, letjelica koja je lagana za let i manevre, a opet dovoljno čvrsta da preživi negativne posljedice utrkivanja: sudare i lomove. S obzirom na brzine koje postiže dron za utrke, a one znaju iznositi i do 290 km/h, od izravnog udara u prepreku malo ga što može spasiti. Najpoznatiji trkaći model je DRL Racer X, težak 798 grama, s najvećom brzinom od 288 km/h.

Utrke se uglavnom organiziraju na otvorenim poljima, ali posljednjih nekoliko godina i u velikim sportskim arenama. Osim što treba biti najbrži, potrebno je pokazati i veliku vještinu manevriranja oko prepreka na izgrađenom poligonu. Posebni izazovi su utrke u podzemnim garažama, gdje manevriranje na niskim visinama predstavlja sasvim drugačiju igru od otvorenog prostora na kojem dronovi za utrke mogu uzletjeti i do šest kilometara u zrak. Povijest ovog sporta nije previše detaljna, ali kaže da su utrke dronovima nastale 2013. u Australiji, u doba kada svako dijete nije imalo Phantoma kod kuće, kada su FPV dronovi letjeli nebom iznad Melbournea i Brisbanea pokušavajući nadmašiti jedni druge postignutom brzinom.

Sve je više utrka. Sve je više majstora koji s naočalama i upravljačem obaraju rekorde. “To je kao video igra u stvarnom životu”, kaže drone racer Adam Negron

Jesu li utrke dronova suvremena inačica igranja sa zmajevima i energijom vjetra? Možda, u neku ruku. To naravno ne znači da su dronovi izgurali zmajeve s neba — naprotiv, razvoj suvremene kite sports scene odvija se paralelno s razvojem drone sports kategorije.

Kite flying, upravljanje letećim ‘zmajevima’, postao je natjecateljski sport u kojem se, po uzoru na umjetničko klizanje, ocjenjuju najbolje ‘figure’ na nebu, kao i to kako je zmaj pod kontrolom čovjeka iskoristio vjetar za najbolje baletne interpretacije glazbe. Ogromna se sportska priča razvila oko ovog koncepta: natjecatelji mogu nastupiti solo, u paru ili kao tim, ponekad s čak osam natjecatelja. Organizacija STACK (Sport Team and Competitive Kiting) nadgleda ovaj sport na međunarodnoj razini (pravila su standardizirana 1996.), a svake dvije godine održava se Svjetsko prvenstvo kojim godinama dominira četveročlani muški britanski tim The Scratch Bunnies. Od 2012. do 2014. Britanci su osvojili tri natjecanja zaredom kao prvi kojima je to uspjelo.

To što je kite flying svoj najveći vjetar u leđa i svoje prve velike heroje dobilo u novom mileniju ne znači zmajari nisu imali dovoljno vremena — s obzirom na svoju tisućljetnu povijest (i ne, ne mislim na Igru prijestolja, nego na kinesku tradiciju papirnatih zmajeva) — razviti mnoge druge sportove povezane s riječi kite. Zasad uz kite flying i surfanje na raspolaganju imamo kite ice skating (klizanje uz pomoć vjetra), kite buggy (power kite i lagano vozilo + plus vjetar = jurnjava od 110 km/h), kite landboarding (leteće skejtanje, pobjeda gravitacije zmajem) i kiteboarding (u osnovi kitesurfing, dakle surfanje sa zmajem). Više zmajeva nego na polici s knjigama poštenog FER-ovca.

Dronovi su novija tehnologija pa još čekamo da ih netko nabilda tako da podižu ljude od tla, a da nije “drone-helikopter” koji su u Dubaiju patentirali kao leteći taksi. Stoga je priča zvana drone racing gotovo potpuno fokusirana na utrke i manevre.

A s obzirom na to da je riječ o novijoj tehnologiji, tako su i utrke dronovima još uvijek u svojim ranim danima rasta, pa malo tko može živjeti od pilotiranja pred publikom. Donedavno se činilo da na vidiku nema nikoga vrijednog spomena, a onda se pojavio 27-godišnji Jordan ‘Jet’ Temkin iz Colorada. Jordan je 2016. osvojio DRL pa dobio 100.000 dolara i titulu prvog pro drone racera na svijetu — prvog čovjeka koji živi od utrkivanja dronova.

“Sve je počelo kao strast”, objasnio je u razgovoru za ESPN, dodavši da se utrkama počeo baviti kako bi se opustio od napornih poslova kojima je donedavno zarađivao za život: razvijao je fotografije, slagao sendviče i bio knjižničar u isto vrijeme. Nakon što je za utrke dronova saznao s YouTubea, napredovao je do toga da si je sam složio custom-made dron za utrke i krenuo osvajati prvenstva — iako neka natjecanja danas zabranjuju korištenje personaliziranih letjelica, kako bi se donekle izjednačile šanse, tj. više se fokusiralo na vještinu pilotiranja, a ne na vještinu inženjeringa. Temkin vježba svaki dan, a kaže da je pilotiranje s naočalama zamijenilo sportove s kojima se nekada bavio, poput skijanja po snježnim planinama. Živi s dvojicom cimera koji su mu najveća konkurencija, također uspješni drone raceri Zach ‘A_Nub’ Thayer i Travis ‘Moke’ McIntyre.

“Tu i tamo me prepoznaju”, kaže Temkin, ukazujući na to koliko raste popularnost njegovog sporta, “Bio sam u pubu s prijateljima i netko mi je prišao pa rekao — vidio sam te na TV-u, ti si onaj tip što se utrkuje s dronovima. Iznenadilo me, nisam navikao na takve stvari.”

Ali je zato svijet itekako spreman za njega i njemu slične. ESPN, koji je počeo ozbiljno pratiti utrke dronovima, piše da je riječ o “sportu budućnosti” čiji komercijalni potencijal pokazuje lukrativna sadašnjost — na kladionicama u Las Vegasu, gdje se svake godine okrene šest milijardi dolara na sportskom klađenju, utrke dronovima su najbrže rastući fenomen na sceni oklada. Sve je više utrka. Sve je više majstora koji s naočalama i upravljačem obaraju rekorde brzine i vještine.

“To je kao video igra u stvarnom životu”, kaže drone racer Adam Negron, koji je iskustvo s dronovima pekao radeći za američku vojnu industriju.

Razvilo se i nekoliko organizacija, liga i turnira. Najveća je svakako DRL — Drone Racing League, koja je 2018. u Saudijskoj Arabiji organizirala veliki turnir pred 3.000 gledatelja. To koliko su utrke dronova blizu okorjelog sportskog mainstreama govori i podatak da su snimku natjecanja u gradu Džedi vrtjele televizije u 90 zemalja svijeta, uključujući i ESPN.

Ni Hrvatska nije ostala postrance.

U nas je počelo još 2016. utrkom u Prelogu, gdje je pobijedio Goran Krajinović Zed, a Croatia Cup su prije dvije godine organizirali i u Sisku, uz tehničku potporu Drone Racing Team Croatia, ekipe koja čini jezgru domaće FPV scene.

Nije da po svijetu nisu počeli izmišljati kako proširiti priču pa po uzoru na kite sports razviti i drone sports u nekoliko manje-više bizarnih smjerova. Takav je i Hole In Drone. Zasad, Hole In Drone nitko ne igra, osim možda onoga tko ga je izmislio, a riječ je o Dougu Yurcheyu aka Trayu Caladanu, “izumitelju” sportova kao što su beamer, nogomet budućnosti u kojem lopte zamjenjuju laseri (ne pitajte) ili soccerball, košmarna mješavina nogometa, vaterpola, košarke i graničara.

Yurchey koristi internet kako bi pokušao mase zaraziti sa svojom novom jedinstvenom idejom: Hole in Drone zamišljen je kao kao golf s dronovima. Natjecatelji upravljaju letjelicom koja nosi devet loptica i pokušavaju ih iz zraka spustiti u rupu. Umjesto FPV tehnike, ovo je old school spika: nema kamera i naočala za prijenos POV pogleda na teren pa se, što ovaj drone sport čini puno opasnijim od utrkivanja, natjecateljima preporučuje da igraju sjedeći na krovovima.

Razina rizika ipak nije na onoj spomenute Formule 1, s kojom se drone raceri marketinški provokativno vole uspoređivati, ali svejedno čovjek se zapita — dron-golf s pilotima koji sjede na crijepovima? Ma što bi tu moglo poći po zlu?