Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Off Topic

Iza ugla opi*di me kugla

O kuglanju, radničkoj klasi, hrvatskom Batmanu i Cat Woman te Jesusu

Koliko ste dobrih filmova o kuglanju pogledali dosad?

Dobro, The Big Lebowski još mogu priznati, ali Bowling For Columbine ne. Dalje? Nije da nema ničega, ali koliko je vas čulo za, a kamoli gledalo Dreamer iz 1979. ili kuglački horor Gutterball iz 2008.? Braća Farrelly su 1996. režirala komediju Kingpin, ali daleko je to od statusa koji imaju njihovi klasici Glup i gluplji ili Svi su ludi za Mary.

Howard Stern je organizirao kuglačka bikini natjecanja za porno glumice i snimao ih za svoju televiziju, šarfajući objektive na sve vrste većih i manjih ‘kugli’ u prostoriji, ali to je otprilike to. Barem kada govorimo o tome kako Zapad modelira kuglanje u zabavni igrano-filmski i popkulturni fenomen. Osim toga, rijetko govorimo o klasičnim ‘sportskim’ filmovima; kuglanje je često tek usputna podloga za pričanje nekih drugih priča, kao scenografija ili zgodan rekvizit za rascopati nečiju lubanju.

Stoga nas ne treba čuditi što je prvi film koji je kuglanje pretvorio u napetu, suvremenu sportsko-filmsku avanturu došao iz Južne Koreje. Azijska kinematografija uvijek je znala kako se pošteno poigrati sa sportom. Battlefield Baseball i Shaolin Soccer (kod nas prikazivan kao Kung Fu Nogomet) najbizarniji su filmovi o bejzbolu i nogometu ikad snimljeni, a iako ne smijemo zaboraviti Mickeya Rourkea kao kečera i divovsku borilačku lignju u Calamari Wrestleru, japanski Gachi Boy je možda najbolji uradak o wrestlingu koji je vidio veliko platno. Stolni tenis donio je filmu Ping Pong osam nominacija za japanskog Oscara, a Hong Kong nam je 2015. poklonio Full Strike, nabrijanu modernu sportsku komediju o — badmintonu!

Koreja je godinu dana kasnije pokazala kako se može pozabaviti kuglanjem. Split (2016.) je priča o luzerima koji se pokušavaju izvući iz životnih problema kuglajući za veliki novac. Tipično urbana korejska saga, iznimno vizualna i živopisnih likova, koja pretvara sportsko nadmetanje u spektakl smijeha, nasilja i uzbuđenja. Sve to kroz spajanje prisilno umirovljenog profesionalnog kuglača s autističnim mladcem stvorenim da pobjeđuje u kuglani potonuloj u dugove.

Što bi bio domaći ekvivalent?

Nikola Dragaš i Biserka Perman bili su superheroji ere u kojoj je kuglanje bilo hit. Najjednostavnije rečeno. Batman i Cat Woman u rentanim šuzama

Zamislite da HAVC da lovu za film o Nikoli Dragašu. Svašta je moguće — čak i to da novac dobije priča o zombi virusu na koji su imuni samo Srbi! — ali ovo već nije. Ali tko zna — Dragaš (na slici dolje) je fotogeničan tip, sa svojom rudlavom kosom i medaljama koje naslagane oko vrata konkuriraju tonaži reperskog blinga. Bio bi to dobar tarantinovski retro, saga o najvećoj domaćoj kuglačkoj legendi, višestrukom svjetskom prvaku 1970-ih koji je prošao kroz Dinamo i Medveščak, dva ponajveća zagrebačka sportska brenda, i to s kuglom u ruci. Kao top, u napadu na čunjeve.

Biserka Perman, najbolja sportašica Jugoslavije 1982. i najbolja hrvatska sportašica 1992., rušila je rekorde i osvajala trofeje tijekom 1980-ih pa nastavila s praksom i 1990-ih. Zaslužuje li i ona svoj filmski tretman, ta simpatična teta iz susjedstva čiji su okviri naočala mijenjali dimenzije dominacijom kroz različita desetljeća?

Dragaš i Perman bili su superheroji ere u kojoj je kuglanje bilo hit. Najjednostavnije rečeno. Batman i Cat Woman u rentanim šuzama. Danas, podsjećanje na jednu bolju kuglačku prošlost. Jugonostalgični trip u minula desetljeća, u doba kada sam imao kilograma koliko i prosječna kugla za kuglanje, otkriva nam zaboravljeni svijet kuglačkih heroja, čiji su posteri krasili stranice SN Revije; dvorane su odzvanjale strašću navijača, a rezultati su se prebrojavali iz ljubavi, ne zbog kladioničarskih koeficijenata. Kuglanje je bilo sport radničke klase, a svaki član sindikata koji je držao do sebe zakupio bi si barem jedno poslijepodne tjedno u kuglani.

“S padom radničke klase, pao je i status kuglanja”, objasnio je Dragaš u lanjskom razgovoru za Večernjak.

Univerzalna je to priča. Kuglanje se smatra dijelom američkog načina života, u kategoriji hamburgera i sačmarice, ali prije svega kao sport i zanimacija average Joea, prosječnog Amerikanca iz radničke klase, čija je estetika inspirirala bowling košulje.

Ne zaboravimo, naravno, na važnu razliku između američkog bowlinga i europskog kuglanja. Dragaš je u prošlogodišnjem razgovoru za Večernjak to najbolje objasnio: “Bowling je zabava s većim čunjevima i većom kuglom. Prvo baciš, srušiš sve bez problema, zatim sjedneš, popiješ nešto pa se vratiš za neko vrijeme.” I jedni i drugi kuglama ruše čunjeve. U kuglanju se znoje. U bowlingu pišaju pivo. Princip je isti, ali velike su nijanse.

Ukorijenjen u radničku klasu, američki je bowling — natjecateljski i hobistički — procvao zahvaljujući ulasku u sferu interesa novog lifestylea suburbije. Fenomen američkog predgrađa nije toliko star; prije Drugog svjetskog rata, samo je 13 posto građana SAD-a živjelo u predgrađu, a do 2010. taj se broj popeo na 50 posto, što je promijenilo sve od prometa i politike do kulture i oblikovanja slobodnog vremena poslijeratnog društva. U svojoj knjizi Bowling Alone Robert D. Putnam govori o kolapsu američke zajednice i naličju suburbanog ideala, koristeći upravo primjer kuglanja kao model za prezentaciju teze o krizi demokracije izazvane atomizacijom života i rapidno smanjenom željom za sudjelovanjem u društvenim organizacijama. Iako se, Putnam kaže, broj Amerikanaca koji kuglaju povećao od 1980-ih do početka novog milenija, broj ljudi koji kugla u ligama se smanjio.

“Ako ljudi kuglaju sami, ne sudjeluju u društvenim interakcijama i građanskim diskusijama”, piše Putnam. Kuglanje nije pasijans, uglavnom, a ako to postane — onda s društvom nešto nije u redu.

Američku suburbiju doživio sam upravo kroz kuglanje.

Vozili smo se dobrih dva sata automatikom po prostranim cestama, gmižući u koloni, a nakon što smo prošli kroz slavonski šor u inkarnaciji čikaškog predgrađa, koridor kućica s bijelim ogradama i terencima u dvorištima, stigli smo do kuglane po izboru domaćina. Koje sam nekoliko sati kasnije ostavio u prašini eksplozivnog poraza. Pobjeda Squatting Slava i dominacija hrvatske amaterske ruke nad bogatom anglosaksonskom tradicijom proslavila se njujorškim čizkejkom u obližnjem restoranu.

Imalo bi svo ovo preseravanje nekog smisla, da nije riječ o tome da sam ja bio muškarac sa 100-tinjak kilograma mišića, a suparnice tek sićušne plavuše odrasle u New Jerseyju, nalik na statiste iz Male kućice u preriji. Iako kažu da je u kuglanju tehnika presudnija od snage, kažu i to da je tehnika važnija od veličine. Svašta kažu. Istina, ako nemate oko za gađanje, možete biti nabildani bizon, uzaludan vam trud. Ako imate oboje, imate i čunjeve gdje ih želite. U horizontali.

Svejedno, plavuše su odrasle na disco bowlingu. Ja sam prije i poslije toga kuglanu sve zajedno vidio pet puta. Igdje ikada. One su pripadale američkoj kulturi srednjoškolskog i studentskog odmaranja u bowling barovima. Ja, kao student u Zagrebu 1990-ih, uglavnom sam jeo pizzu na bonove, dok se broj otvorenih javnih kuglana i bowling barova mogao nabrojati na prste jedne ruke. Ruke slijepog radnika u pilani.

Kažu da su takve brojke vezane i za trenutno stanje kuglanja u Hrvatskoj, ali i šire. Ines Maričić (na slici dolje) je “nova Biserka Perman” i jasno je da talenata ne nedostaje, ali uspjesima unatoč stanje na terenu pokazuje da je interes u velikom padu.

Američki je bowling zlatnu eru proživio u 1960-ima, kada su kuglačke zvijezde primale dvostruko više novca od najvećih zvijezda footballa. Don Carter, legenda američkog kuglanja, 1964. je postao prvi sportaš u povijesti koji je dobio milijun dolara za marketing. Korporaciji Ebonite prodao je ime za brendiranje kugle. U zadnjih 20 godina, interes za bowlingom u SAD-u je pao za 30 posto, a kuglane opstaju pretvarajući se u noćne klubove. S kuglanjem.

Njemačka se žali na jednak pad interesa kao i dobar dio Europe i SAD-a, ali u Velikoj Britaniji su pronašli recept koji pali, barem kod njih. Potez remodeliranja koncepta klasične dvorane nazivaju “rebrandingom kuglanja”, a ono je spasilo mnoge staze od sigurnog bankrota. Dogodio se namjerni otklon od radničke i niže srednje klase ka atrakciji prilagođenoj večernjim izlascima, team buildingu i obiteljskim dnevnim vikend provodima, zajedno s VIP ložama, glamurom i skupim hamburgerima.

Ne da je upalilo, nego je razvalilo. Kuglanje je postalo najbrže rastućom slobodnom aktivnosti u Britaniji. Godine 2016., iste one kada Koreja snima Split, trećina svih građana Velike Britanije pohvalila se da je barem jednom posjetila kuglanu. Brojke od 300 milijuna funti potrošenih na opuštanje s kuglom u ruci samo rastu, sa stopom od sedam posto godišnje.

Hrvatima ni to nije pošlo za rukom. Od 5.000 registriranih kuglača iz 1980-ih broj je pao na današnjih 640. Zagrebački bowling centri pokušali su prodati britanski recept i na trenutak uspjeli, ali trend je bio upravo to — trend. Pa je tržište do 2016. izbrisalo iz postojanja sve što su izgradile disco lampice, rođendani i momačke večeri.

Ništa nije mrtvo, ali dolazi u valovima. Tko zna, možda je sljedeći val na pomolu, kotrlja se na horizontu kao tsunami koji najavljuje smiraj pred (navodno ovogodišnju) premijeru Going Places, spin off filma Velikog Lebowskog. John Turturro, čovjek koji je čovječanstvu podario božansku interpretaciju kuglačke glam ikone po imenu Jesus Quintana, režira i glumi u dugometražnoj avanturi ovog popularnog lika, koji vam s kuglačke staze poručuje: “Nobody fucks with the Jesus!”.

Drugim riječima: djeco, kuglajte, budite kao Jesus!