Većina natjecateljica i natjecatelja u brzom hodanju mršavija je od maratonaca. Aerodinamična sorta ljudi kreće se od 9,5 do 12 km/h, što je brže od uobičajene brzine džogiranja — a ne trče, nego službeno hodaju. Jer brzina ne definira stil — pokret i položaj tijela govori nam trči li netko ili hoda, tj. osnovno pravilo kaže da jedno stopalo mora konstantno biti na zemlji. Ruka se koristi za dodatno ubrzanje, a tehnika se zasniva na pokretu rotirajućeg kuka koji sam gore nazvao “pingvinoliki guzomrd” — znate već kako to izgleda, ono kad hodaju jako brzo i ukočeno, kao da se trude da im nešto ne ispadne ili iscuri iz gaća…

No, u sportskoj formi brzog hodanja nema ničega pretjerano smiješnog. Natjecanja su uvijek na duge staze. Staza zna biti duga od tri do 100 kilometara.

U tom kotlu ludila razvilo se instant-tržište putujuće prostitucije i trgovina alkoholom. Svi su pokušali zaraditi na cirkusu kojem je policija stala na kraj

Osim na Igrama, brzo hodaju i na Svjetskom prvenstvu u atletici, gdje se utrkuju i žene na 50 km, a IAAF World Race Walking Cup, svjetsko natjecanje posvećeno isključivo brzom hodanju, održava se svake dvije godine od 1961. Počelo je u švicarskom Luganu kao natjecanje muškaraca; žene su se pridružile 1979., a od 2004. uvedena je i disciplina za juniore, odnosno mlađe od 20. Hoda se na 5, 10, 20 i 50 km — za žene, muškarci na 20 i 50 km, a prvi pehar otišao je u Veliku Britaniju, zahvaljujući pobjedi Kena Matthewsa, električara koji je 1960. brzo hodao i na Olimpijskim igrama, ali nije uspio završiti utrku na 20 km. Pa se vratio 1964. i odnio zlato s rekordom 1.29:34. Preminuo je prošle godine kao 85-godišnjak.

Ne čudi što je dominirao Britanac, jer je upravo u Engleskoj 1880. race walking postao sportom, razvijao se sve do forme po kojoj ga danas poznajemo, a onda 1904. došao i do Olimpijskih igara — ali samo za muškarce, žene su čekale sve do 1992.

I sad ulazimo u područje finesa.

Brzo hodanje je poznati sport, ali postoji i nešto što zovemo speed walking — brzinsko hodanje, koje se od race walkinga i njegove najbrže olimpijske verzije razlikuje po prosječnoj brzini kretanja, dvostruko sporije od spomenutog olimpijskog prosjeka. Ovo nije nužno natjecateljska disciplina već fitness aktivnost koja poboljšava kardiovaskularni sustav i sagorijeva kalorije, a štedi koljena.

Power walking je opet druga priča. Power walkera najčešće ćemo skužiti po tome što brzo hoda s teretom u rukama, noseći male utege i sličnu kilažu u šakama. Amateri uredno istežu vratove, ramena i laktove pa se power walking smatra rizičnijom skupinom brzog hodanja — manje zdravom, ali svakako izazovnijom i težom. Iziskuje ne samo tehniku, nego i snagu gornjeg dijela tijela, prije svega ruku. Koncept je izašao na teren sredinom 1990-ih, a krajem desetljeća Berlinski maraton je uvrstio power walking na popis službenih disciplina. Posljednjih nekoliko godina u SAD-u se održava i svjetsko natjecanje u power walkingu, a kakav bi to tužan svijet bio da iz power walkinga nije nastao fit walking, disciplina u kojoj se teret bučica iz ruku seli na leđa. Hodanje s ruksakom punim utega, recimo. Ludilo za kralježnicu!

Ali sve je to ništa u usporedbi s pravim ekstremnim sportom hodanja, onim koji je utabao puteve svima ostalima pa čak bio i najpopularnijim sportom SAD-a 19. stoljeća— pedestrijanizmom, tradicijskim sportom Amerike u kojem su natjecateljski hodači, puno prije bejzbola i košarke, bili prve sportske superzvijezde. Njihova su se lica pojavljivala na kolekcionarskim kartama, a dobivali su i lukrativne sponzorske ugovore.

Natjecateljsko šetanje je istinski luda priča, tako svojstvena i jedino moguća u svijetu prije pojave masovnog transporta i masovne zabave (radija, televizije…), kada su se ljudi doslovno odmjeravali u tome tko može prehodati tisuće i tisuće kilometara tijekom nekoliko tisuća i tisuća sati. Onoliko koliko je taj sport bio popularan, toliko se za njega danas gotovo i ne zna.

Matthew Algeo posvetio mu je knjigu naziva Pedestrianism: When Watching People Walk Was America’s Favorite Spectator Sport, a koja, kako naslov objašnjava, pokušava opisati doba u kojem se Amerikanci nisu opuštali gledajući ljude kako jure za loptom, nego kako hodaju. Ali kakvo li je to epsko hodanje bilo, praktički do granice potpunog kolapsa — iako je trčanje bilo ponekad dopušteno, nije bilo preporučljiva taktika za utrke koje bi trajale 144 sata bez pauze (!), a čiji bi šampioni na cilj dolazili kao da su preživjeli iskrcavanje na Normandiju.

Spektakli su se najčešće održavali u rasprodanim dvoranama, gdje bi po blatnjavim stazama natjecatelji hodali u krug tijekom šest dana (nikad nedjeljom), a cijeli je koncept, iako se u SAD-u razvio u prvu veliku sportsku industriju, nastao na britanskom otočju krajem 17. stoljeća.

Kao dio atrakcije na sajmovima, razvijao se usporedno s konjičkim sportovima, a onda su se u 18. stoljeću pojavili prvi ‘slavni hodači’, poput Fostera Powella, činovnika u odvjetničkom uredu koji je sportsku karijeru započeo 1764., a kada je prešetao 80 kilometara za sedam sati. Nazivaju ga prvim britanskim sportašem koji je zabilježio rekord u svojim ostvarenjima, a bio je to pothvat šetnje od Londona do Yorka (1773.), čak 644 kilometara, a onda je 1788. prešao 170 kilometara za 21 sat i 35 minuta. Zapravo, griješim kad kažem “sportsku karijeru”, jer tada se od pedestrijanizma još nije moglo živjeti pa je Foster to tretirao kao hobi, a umro je siromašan, jer se od količine podijeljenih autograma ipak nije uspio obogatiti.

Ulaskom u 19. stoljeće sport je rastao i postao sve profitabilniji, pa izrodio i neke nove zvijezde, kao što je bio Škot Robert Barclay Allardice, poznat pod nadimkom Slavljeni pješak, čija su obaranja rekorda u hodanju pratili deseci tisuća ljudi. Poput prelaska 1.600 km u 1.000 sati, 1809. Emma Sharp bila je prva žena koja je 1864. ponovila njegov pothvat, tad već tradicionalni izazov za hodače na duge staze. Novčane nagrade su već bile značajne, pa je Emma više od 500 funti potrošila na razvoj biznisa s prodajom tepiha kojim se bavila nakon što je ušla u atletičarsku povijest.

George Wilson iz Newcastlea pokušao je oboriti rekord pa 1.600 km prevaliti za 480 sati i onda izazvao potpuni kaos.

Deveti dan njegove šetnje novine su bile prepune tekstova o njegovom pothvatu, pa ga je počela pratiti gomila od 7000 ljudi. Svakim kilometrom gomila je rasla, a 10. dan deseci tisuća ljudi pratili su ga u stopu, podižući nesnosnu prašinu koja je upadala u Wilsonove oči i dišne putove, otežavajući mu ne samo hodanje, nego i život. Pojavili su se i oni koji su se kladili protiv njegova uspjeha pa su ga fizički napadali kako bi dobili okladu. Ali bilo je puno više onih koji su se kladili u njegov uspjeh pa su stigli i oni, da zaštite Wilsona, naoružani noževima i toljagama. Kaos je prava riječ kada govorimo o psihologiji mase, a u tom kotlu ludila razvilo se instant-tržište putujuće prostitucije i trgovina alkoholom. Svi su pokušali zaraditi na cirkusu kojem je policija stala na kraj uhićenjem Wilsona nakon 16 dana hodanja zbog ometanja javnog reda i mira.

Amerikanci su ovu vrstu hodajućih izazova na otvorenom, baš kao i natjecateljskih formi u dvoranama, uspjeli baš onako američki razviti u veliki biznis.

Nagrade su 1867. dosezale 10.000 dolara, koje je pokupio Edward Payson Weston hodanjem od Portlanda do Chicaga, 1.828 km u 30 dana. Weston je bio superzvijezda ovog sporta, čak osam godina putovao je Europom i izazivao europske hodače na megdan epske šetnje, a kada ga je 1927. udario taksi, ostao je nepokretan pa dvije godine kasnije umro u snu.

Suvremeno brzo hodanje rezultat je regulacije i ‘uozbiljavanja’ mega-maratonskog šetanja, koje je dotuklo ono što je Wilsona koštalo pobjede — problemi sa zakonom, nekontrolirano ludilo mase, nasilje, kladioničarski ratovi, prostitucija i masovno pijančevanje. Naravno da je sve nabrojano dio svakog velikog sporta današnjice, ali pedestrianism je, kao naj-gangsta od svih vrsta sportskog hodanja, to ugradio u samo natjecanje, na teren, umjesto ondje gdje rakija, buzdovani i klađenje zapravo pripadaju: na tribine.