Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Off Topic

Kad je ubijanje bilo sport

Neki sportovi su umrli, iščezli. Srećom

Ne ide na bolje. Prošlo je tjedan dana od kolumne u kojoj sam pisao kako je naš trenutni dežurni neprijatelj kodnog imena COVID-19 potamanio niz sportskih natjecanja velike kategorije, a prijeti i Europskom nogometnom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Sve što nije otkazano, ide bez publike. Prazne tribine. Muk na igralištima. Bolje i to nego otkazivanje. Valjda.

Depresija je zavladala mnogim terenima, pa je možda pravi trenutak da zagrabimo u prošlost i svijet mrtvih sportova, natjecanja koja više ionako nemaju svoju publiku kojoj bi zabranili dolazak na tribine.

Svijet fizičkih nadmetanja koje je pojelo vrijeme pa su zauzeli svoje mjesto u povijesti. Poput, recimo, pedestrijanizma, o čijem sam padu u kaosu nasilja, kocke i prostitucije — svega što bismo očekivali na mnogim sportskim natjecanjima, ali ne i kod natjecateljskog hodanja — već pisao u sagi o veličanstvenim danima kaotičnih maratonskih šetnji. Ali toga ima poprilično. Neki su se sportovi, čini se, putem umorili i jednostavno ispuhali, a neki su jednostavno toliko bili vezani uz političku ideologiju da su nestali s njezinim nestankom.

Volata je, recimo, ubijena s Benitom Mussolinijem.

Lisice bi pustili iz kaveza i namamili ih u divovske praćke, pa ih doslovno katapultirali u zrak. Rekord i danas iznosi 7,5 metara

Ova forma “antinogometa” nastala je kao primjer totalne fašističke društvene revolucije, koja je odlučila da neće samo mijenjati imena nogometnim klubovima, nego će jednostavno — zamijeniti nogomet “novim nogometom”. Volata, tzv. “fašistički nogomet”, nastaje 1928. godine u kreativnom umu Augusta Turatija, tajnika Nacionalne fašističke partije i doslovno drugog fašista u državi, najmoćnije njuške nakon samog Ducea. Nogomet (calcio) je u talijanskim 1920-ima doživljavao svoj veliki uspon, postajući nevjerojatno popularnom zabavom, pa ne treba čuditi što ga fašisti, kao i većinu popularnih stvari, nisu dirali. Baš kao i kralja i crkvu, protiv kojih su se svim silama u početku borili, sporazumno su dolaskom na vlast potpisali primirje, ali potpuno stavljajući igre pod svoju kontrolu.

Novi režim nije volio nogomet, ali nije išao u kontraproduktivnu zabranu — samo je ponudio alternativu u nadi da će ona s vremenom istisnuti “uvozne ideje”. Iako su investirali u stadione s ciljem okretanja novca na korporativni način, fašisti su nogomet svako malo rešetali javnim kritikama kako bi ga ocrnili kao nemoralnu zabavu koja ne samo da ima anglosaksonske korijene, nego promovira kladionice, fizičke deformacije (citiram: “razvijaju samo noge”) i idolatriju, pretvarajući obične trkače za loptom u lažne nacionalne idole. Mussolini je u veljači 1928. primio urednike sportskih rubrika vodećih nacionalnih medija pa ih na sastanku optužio da pretjerano slave “junake od kartona”.

Volata je za fašiste bio lijek za te probleme. Sport iznimno sličan nogometu, a opet po mnogočemu potpuno drukčiji kojeg su zvali “sport fascistissimo”, igrom slučaja jedini sport koji su Talijani izmislili u cijelom 20. stoljeću, a da su ga prakticirali na masovnoj stadionskoj razini.

Pier Paolo Pasolini jednom je rekao da je volata za nogomet ono što je “proza za poeziju, ili razum za maštu”. Jedan je tim činilo osam igrača, a jedna utakmica bila je podijeljena na tri dijela, svaki po 20 minuta. Pravila su načelno jednostavna, u osnovi mješavina češke hazene, tj. rukometa, i tzv. talijanskog srednjovjekovnog nogometa (Calcio Fiorentino): igra se i nogama i rukama, ali u rukama ste loptu mogli nositi samo tri sekunde. Brzo se pokazalo da se takvo pravilo svelo na rukomet, jer je svima bilo lakše jurišati s loptom u ruci, a tek bi gađanje gola s velike udaljenosti eventualno bilo izvedeno nogom. No, zbog pravila od tri sekunde, te su akcije i dodavanja bili stalni i dinamični.

Firentinska makljaža nije potpuno mrtvi sport, jer se — makar i kao folklorno opravdanje za ceremonijalno pražnjenje lokalnih nasilnika — još uvijek igra u Firenci, iako mu je značaj u usporedbi s onim koji je imao prije pet stoljeća daleko opao, pa je danas opstao kao dio turističke atrakcije. Ali opet, gotovo svim vrstama tzv. srednjovjekovnog nogometa ni to nije pošlo za rukom — iščezle su u vremenu, ostavivši krvave dinosaurske stope po kojima danas koračaju svi Modrići i Mandžukići.

Cnapan aka knapan nastao je u Walesu u 17. stoljeću, kada su se dvije župe nadmetale oko toga u čijoj će crkvi završiti loptica veličine one za kriket. Bila je to mala drvena lopta koju bi preko noći natapali u životinjskoj masti, da bolje ispada iz ruke.

U britanskom campingu, koji se igrao u 19. stoljeću, imali su timove od po 10 do 15 igrača koji bi se borili za vlast nad loptom, s konačnim ciljem da je odnesu u svoj dio grada. Igralo se najčešće nakon misa, s puno trčanja i sve više i više nasilja, do te mjere da su utakmice ostavljale leševe po cesti. Kad su sredinom 19. stoljeća skužili da se sve svelo na streetfighting, nova pravila smanjila su brutalne obračune, a stavile naglasak na vještinu udaranja lopte nogom.

Previše nasilja okončalo je i život Chester-le-Street Footballa, srednjovjekovnog nogometa igranog u gradu iz naziva sporta. Timovi podijeljeni na Upstreeterse i Downstreeterse imali su neograničen broj igrača, ponekad i nekoliko stotina; njihova borba za loptom trajala je od 13 do 18 sati. Sve počinje bacanjem lopte kroz prozor na trgu, a na kraju dana pobjednik je onaj u čijem se dijelu ulice lopta nađe u trenutku kada na crkvi odzvoni šest sati. Nakon nekoliko stoljeća ozbiljnih uličnih nereda, zbog nasilja i kaosa ova disciplina umire ulaskom britanskog društva u duboku modernu, 1932.

Poniranje na daljinu jedan je od mojih osobnih favorita na listi sportova koji više nisu s nama. Na papiru zvuči kao skeč iz Montyja Pythona, a zapravo je bivši olimpijski sport! Uz sumo, jedini sport na svijetu koji daje prednost hamburgerima nad sirutkom!

Ne treba puno intelektualnog napora da bi se shvatilo zašto ovaj sport nije održao svoju popularnost, iako je on stvarno nužan da bi se shvatilo kako je uopće moguće da je ona postojala. Ova vrsta ronjenja krajem 19. stoljeća preko velikih prvenstava dogurala je i do Olimpijskih igara, ne bi li nestala uoči Drugog svjetskog rata i pretvorila se u neku vrstu nostalgičnog hobija i fore za eksperimentiranje u bazenima. Iako se, ruku na srce, od 2012. mnogi trude da ga uskrsnu pa počinju organizirati mala natjecanja u nadi za velikim revivalom koji je, evo, iza ugla. Samo što nije.

Poniranje na daljinu je doslovno — poniranje na daljinu.

Natjecatelj skače u vodu na glavu, a zatim se ukoči kao daska i pokušava potonuti što je dublje moguće tijekom 60 sekundi, a da se pritom ne mrda, stisnutih udova. Onaj s najviše kila i dobrim kapacitetom za ronjenje na dah uglavnom pobjeđuje. Na Olimpijskim igrama 1904. to je bio američki plivač i ronilac William Dickey. Zanimljiv je i podatak da su neki natjecatelji skakali leđno (nogama naprijed), ali se od toga odustalo zbog razbijenih lubanja o rub bazena, dok su 1922. odlučili zaustaviti grupna skakanja zbog straha od sudara. Čini se da su se kroz povijest više bavili time kako skočiti nego kako ležanje pod vodom učiniti posebno zanimljivim.

Neki su sportovi izumrli zato jer su se kosili s novim civilizacijskim normama. Ne samo gladijatorska krvoprolića i viteška nadmetanja s hladnim oružjem na konjima, nego i discipline koje bi uzrokovale hercinfarkte kod svih članova PETA-e, da je PETA tada bila išta više od dijela tijela koji je proslavila grčka legenda o Ahileju. Iako neki dijelovi svijeta i danas mrtvo-hladno organiziraju borbe životinja, a u Afganistanu rastežu mrtvu kozu, za gađanje pijetla ili bacanje lisica definitivno nema prostora u 21. stoljeću.

Od sadističkog gađanja pijetla su se oprostili još prije 300 godina, ali dotad je bilo prilično popularno zavezati sirotu životinju za stup i onda je gađati štapovima sve dok ne bi izdahnula. Nije to bila samo razonoda budućih serijskih ubojica — bio je to pravi ulični sport sa svojim pravilima i sustavom; štap kojim su gađali pijetla (cokstele) bio je posebno izrađen za tu prigodu; ponekad, da bi igra trajala duže, a pijetao bi već imao polomljene noge, stavljali bi mu štapove kao potporu. Nekad bi ga nagurali u keramičku zdjelu, jer im je išlo na živce koliko se micao. U Britaniji, gdje su prakticirali ove masovne izložbe okrutnosti, gađanje pijetla je u nedostatku muških kokoši ponekad postajalo gađanje gusaka, a uvođene su i inovacije, kao što je vezanje očiju bacača.

Kada su vlasti u Bristolu 1660-ih pokušale zabraniti gađanje peradi — ali i jednako okrutna natjecanja s mačkama i psima kao metama — izbili su ulični neredi. Do 18. stoljeća sport je već bio potpuno zabranjen u cijeloj zemlji, a povjesničari kažu da popularnost njegove izvorne forme ima veze s mržnjom prema Francuzima i pticom koja ih je simbolizirala. Štoviše, Francuzi su imali svoju verziju ovog sporta — poule, gađanje žive piletine za nagradu.

Čim su zabranili gađanje životinja, fanovi krvavih sportova sa životinjama bacili su se na — njihovo bacanje.

Bacanje lisica bilo je popularno u Europi 18. stoljeća, gdje se event održavao u otvorenim i zatvorenim arenama. Ono što slijedi nadmašuje i same Pythone: lisice bi pustili iz kaveza i namamili ih u divovske praćke, pa ih doslovno katapultirali u zrak. Rekord i danas iznosi 7,5 metara. Najveći festival bacanja životinja divovskim praćkama dogodio se u Dresdenu, kada je poljski kralj August II Jaki dokazao koliko je jak kada je osobno držao praćku jednim prstom! Na tom spektaklu u zrak je lansirano i na mjestu pobijeno, vjerovali ili ne, 647 lisica, 533 zečeva, 34 jazavca i 21 divlja mačka. Svjedoci govore kako su divlje mačke bile posebno naporna stvorenja prilikom korištenja istih kao projektila, jer su grizle, grebale i pokušavale svim silama spasiti život od morbidne zabave luđaka.

Guske su, osim kao metu za gađanje, koristili i za goose pulling, i to u Sjevernoj Americi, Engleskoj, Nizozemskoj i Belgiji od 17. do 19. stoljeća. Neke varijacije ovog tradicijskog mučenja životinja u natjecateljske svrhe prakticiraju se i danas, a izvorna pravila podrazumijevala su vješanje žive guske naglavačke, nakon čega bi se jahač konja u punom galopu zaletio sa samo jednim ciljem: zgrabiti rukom gusku za vrat toliko jako da joj uspije otkinuti glavu. Tko na cilj dođe s otkinutom glavom, postaje šampion!

Kako su koristili žive guske, one bi se opirale i mahale krilima viseći na užetu; s vremenom, da dodatno otežaju natjecanje, podmazivali bi ih uljem pa tako stisak oko vrata činili posebno izazovnim, naglašavajući vještinu komadanja mesa golim rukama. Iako popularan među narodom, vlasti su ga pokušale zabraniti još 1650-ih, ali ovaj krvavi jahački spektakl je nastavio živjeti sve do kraja Američkog građanskog rata, dok se na američkom Jugu, zajedno s incestom i linčovanjem, prakticirao do kraja 19. stoljeća. Danas postoji kao opskurna tradicija u Belgiji, Nizozemskoj i Njemačkoj, ali s modificiranim pravilima — ne, guska nije umjetna, samo je obješena mrtva.

Često se zaboravlja to da je i lov nekad bio olimpijska disciplina — gađanje golubova izravni je preslik lovačke tradicije na svijet globalnog profesionalnog sporta, a iako su ih brzo zamijenili glinenima, prije stotinjak godina žive su ih s neba skidali sačmom za razonodu masa. Pucanje na žive golubove, disciplina u kojoj je pobjednik bio onaj tko ih pobije najviše, održano je na Olimpijskim igrama 1900. u Francuskoj, kao svojevrsni popratni program. Bio je to prvi i jedini put u modernoj olimpijskoj povijesti da su se životinje namjerno ubijale s ciljem osvajanja sportske titule — i to u dvije kategorije, 1900 World Expo Grand Prize, gdje je među 54 natjecatelja prvo mjesto osvojio Belgijanac Léon de Lunden s 21 ubijenim golubom, te Centenary Grand Prize, u kojem je s 22 killa u masi od 166 natjecatelja trijumfirao Australac Donald McIntosh.

Koliko je sve to danas kontroverzno govori i činjenica da se Međunarodni olimpijski odbor pravi toliko mutav da radi rupu u povijesti brišući taj podatak sa svoje liste osvajača medalja, jer službeno medalje nije ni bilo — pretvarajući olimpijski status masakriranja golubova ne samo u mrtvi sport, nego u nevidljivu fusnotu koja se ne planira ponoviti.