Put su utabala dlakava stopala. Istina da naziv Nož ili smrt zvuči kao ogranak Crne ruke, ili kao naslov u britanskoj crnoj kronici, ali vjerujem da ničeg ne bi bilo da nema jednog od osnovnih stupova geek ekonomije: dlakavih stopala i zmajeva. I čelika naoštrenog za odsjeći i dlake i stopala i zmajevu glavu. Pa i nekoliko njih, ako treba.
History Channel su 1990-ih nazivali “Hitler’s Channel”, zbog količine dokumentaraca o Drugom svjetskom ratu. Cijedio je nepresušno vrelo ludila 20. stoljeća, dovoljno senzacionalistički da uznemiri tradicionalne povjesničare, ali opet se držao povijesti. Kada je A&E Network, glava korporativne mreže koja drži History u svom vlasništvu, prebacila nacisploataciju na Military Channel, History je u novom mileniju počeo skretati sve dalje i dalje od povijesti, postavši dom za kamiondžije na ledu i cjenkanje u zalagaonici — ne bi li s Ancient Aliens jasno i glasno potvrdio da ime i brend jednostavno ne korespondiraju. Ali vidi vraga: pokazalo se ne samo da to nikome ne smeta, već gledanost samo raste.
Što je mogao biti sljedeći hit na Historyju? Transseksualno natjecanje u kuhanju recepata iz 19. stoljeća, sa spin off serijalom mršavljenja u kampovima po vojnom režimu priprema za Korejski rat?
Ne. Na prvi pogled iznenađujuće, ali na drugi već ima nekog smisla — noviji hit History Channela Forged in Fire oslanja se o prodaju čelika i oštrica kao seksi retro zanata, svojevrsni fetiš ručnog rada koji u doba masovne proizvodnje i vladavine jedinica i nula predstavlja pravi trip u zanatsku prošlost i intimni odnos čovjeka s materijom. Računajući na široku bazu publike, od studenata FER-a i LARP-ovaca do fanova zabavnih natjecateljskih koncepata oslobođenih od pretjeranih utjecaja klasičnih kuhinjsko-seksualnih reality modela. Forged In Fire i bratski serijal Knife or Death jasan su podjetnik da u eri tipkača postoji divljenje za one koji rukama stvaraju predmete, a ne aplikacije.
Većina natjecatelja serijala Forged In Fire izgleda poput bradatih hipstera u radničkoj odjeći, samo što njihove karirane košulje nisu umaljanje mokrafrapućinom iz Starbucksa, već znojem i prašinom mukotrpne šljake u pregrijanim kovačnicama. Nešto između seta za Game Of Thrones i moderne tokarske radionice. Kovačnice i natjecanja s friško iskovanim noževima pokazala su se punim pogotkom za kabelski program koji je odmah pokrao samog sebe pa lansirao Milwaukee Blacksmith i Man At Arms s Dannyjem Trejom, granajući premisu čekića i nakovnja u drugim smjerovima. I serijal Knight Fight, viteški MMA s ljudima u oklopima koji se mlate buzdovanima, možemo staviti na tu hrpu.
Forged In Fire je u neku ruku povratak History Channela povijesti, zapakirane u zabavno-edukativno natjecanje, show koji nam od 2015. otkriva zamamni svijet moći vatre, ali i brojnost vrsta hladnih oružja koja ne samo da postoje, nego se daju izraditi od kosilice, bicikla ili cijevi i kotača pravog pravcatog topa. Sve to po tipičnom talent show receptu, s reality karakterima i žirijem. Četvorica natjecatelja moraju u kratkom vremenskom roku iskovati oštrice sa zadanim materijalom, a zatim ih žiri testira mlateći tvrde predmete i režući obješene lešine životinja. Pobjednik je onaj čiji čelik izdrži teror, a onda i zaradi burleskno sadistički osmjeh Douga Marcaide, stručnjaka za filipinsku borilačku knife fighting vještinu kali/eskrima, koji s ushitom izgovara: “It will kill!”.
Termin “bladesports” objedinjuje niz poligonskih natjecanja s noževima koja su više od rubnog sporta. Trijumf zanata, znanosti, ali i pomaknutog spektakla rođenog za TV
Nakon tri godine rasta gledanosti, producenti su shvatili da je dio testiranja stvorenih bodeža i sablji dovoljno zanimljiv da živi vlastiti život, posebno zato što je oslonjen o pravu sportsku disciplinu.
U travnju 2018. krenuo je spin-off Knife of Death, zasebni serijal s fokusom na poligon s preprekama i zadacima rješivima isključivo snagom i oštrinom noža. Kečer Bill Goldberg i bivši komandos Tu Lam nadgledaju pojedince dok se bore s ledom i redom ispadaju jer nisu u stanju jednim zamahom prepoloviti ribu. Sve to pod uvjetom da su uopće uspjeli ući na poligon, tj. prošli test kvalitete i sigurnosti noževa kod Travisa Wuertza, dvostrukog pobjednika Forged in Fire. Nagrada od 20.000 dolara čeka onog koji najbrže uspije proći “dva nivoa” žive video igre, u kojoj moraju prerezati uže na njišućim kantama punim vode pod kutom koji će ugasiti svijeću, rakopati komadinu leda kako bi presjekli cijev napunjenu umjetnom krvlju, prerezati grliće plastičnih boca, svinjsku potrbušinu, kante punjene pijeskom…
https://www.youtube.com/watch?v=SswnAeMpWbQ
History Channel nije izmislio ovaj sadržaj, samo ga je učinio televizičnim pa tako popularizirao i čitavu bladesports scenu, a pojmove kao što su “natjecateljski chopper” i “damascirani čelik” uveo u domove onih koji u ruci nisu držali ništa osim noža za mazanje paštete. Termin “bladesports” možda najbolje objedinjuje niz različitih poligonskih natjecanja u kojima je jednako važno kakav nož koristite, kao i to kako ga koristite. U sportovima s loptom svi koriste isti objekt. U sportovima s tijelom — borilačkim vještinama, trčanju, plivanju, gimnastici — tijelo je lopta, ali onakva kakvom je napravite. Iskujete s čelikom.
Utoliko su natjecanja s predmetima iskovanima od čelika koji funkcioniraju ako su dobro izrađeni, ali i znalački zamahnuti, bliže tradicijskim borilačkim sportovima i Wipeoutu s čakijama nego bilo čemu drugome. Iako dobar dio natjecatelja izgleda kao da su im najveći sportski dometi partija pikada u kvartovskom kafiću.
U Knife or Death s razlogom dominiraju šampioni dokazani u pravim natjecanjima, s chopperima — noževima posebno izrađenima po parametrima preživljavanja očekivanih prepreka — s kojima su već osvajali pehare. Priča se trenutno vrti oko teksaške neprofitne organizacije BladeSports International, posvećene organiziranju natjecanja ovakvog tipa.
William Francis Moran Jr., poznat kao Bill Moran (1925.-2006.), osnivač je organizacije American Bladesmith Society i pionir natjecateljskog korištenja noževa. Društvo je imalo različite razrede članstva, a svoju biste poziciju zaslužili znanjem, poput komadanja debelih drvenih dasaka i sposobnosti da jednim zamahom s obješenog užeta odrežete komadić debeo 2,5 cm. Sve to se samo prelilo na sportski teren i postalo sastavnim dijelom većine natjecanja.
U SAD-u su se redovito počela održavati tijekom 1980-ih; primjerice, u Oregonu, gdje je Show udruženja skupljača noževa (da, ovo je pravi naziv!) dijelio nagradu onome tko je uspio narezati najviše užeta jednim zamahom. Desetljeće kasnije show dobiva status međunarodnog sporta, a pobjednik jednog natjecanja, Jim Crowell, čak je završio na naslovnici Wall Street Journala, signalizirajući konačni izlazak priče iz undergrounda. Još uvijek je to bila niša, pomalo i elitistička, jer osim što ste morali imati članske iskaznice kojekakvih udruženja, udruga i društava da biste se mogli natjecati, još se zahtijevalo i to da se pojavite isključivo s oštricom koju ste sami izradili.
Mnoga natjecanja koja su zaživjela u novom mileniju prosperirala su upravo uklanjanjem nekih od tih prepreka — ne bi li i Knife of Death napravio tu distinkciju, dopuštajući, za razliku od Forged in Fire, ulazak u natjecanje s noževima kupljenima preko eBaya. Televizija oponaša povijest; nenamjerno, ali logično, s progresijom od elitne niše do liberalizacije natjecateljskog tržišta.
Tako su, mic po mic, natjecanja u rezanju i izdržljivosti postala ravnopravna s drugim oblicima korištenja oružja u sportske svrhe.
Natjecateljsko bacanje noževa jedan je od takvih primjera. The New York Times je 2017. objavio reportažu s velikog prvenstva u organizaciji IKTHOF-a — International Knife Throwers Hall of Fame, organizacije od preko 500 članova posvećene bacanju noževa i sjekira u mete. Natjecanja se održavaju od 1970-ih, u 1990-ima je internet spojio istomišljenike i gradio ozbiljniju scenu, a u novom mileniju krenula su međunarodna prvenstva. IKTHOF svake godine održava nacionalna prvenstva koja traju tri dana i donose pobjednike u različitim kategorijama. Na svom websiteu nudi skidanje .pdf mete, da možete vježbati kod kuće, kao i jasan popis pravila: oštrica mora biti dugačka između 30,5 i 40,6 centimetara, cijeli nož mora imati najmanje 28,35 grama, a svaki bacač mora imati tri noža iste dužine i stila.
S obzirom na to da se baca i tomahawk — a svakom tko je čitao Zagora ne treba objašnjavati što je to — drška sjekire mora biti duga najmanje 33 centimetra. Također se baca tri komada. Tri mete, četiri različite udaljenosti, sve zajedno 60 bačenih noževa i mogućih 300 osvojenih bodova, ili 36 sikirica za 180 bodova. Publiku na ovakvim eventima The New York Times uspoređuje s onom na teniskim mečevima.
Sportska verzija spomenutske filipinske vještine kali već je manje slična atmosferi vimbldonske pristojnosti, što nas ne treba čuditi s obzirom na to da su meta ljudska tijela, a ne komadi papira na drvetu. OK, noževi nisu pravi, ali povijest koja je definirala pokrete te utilizaciju palice i noža nije bila nimalo pitoma.
Iznikla iz krvavih ratova, kali — poznata i pod imenima eskrima i arnis — borilačka je vještina i nacionalni sportski ponos Filipina, u osnovi najučinkovitija borba palicama i noževima različitih dimenzija i oblika koju je čovjek ikada izbrusio u brutalnoj praksi. Sportska verzija podrazumijeva štitnike i kacige, kao i lažni nož, naravno, u nekim varijacijama polimerni, omotan u gumu s rubom od krede koja ostavlja trag. Iz filipinskog nacionalnog sporta iznikle su mnoge zapadnjačke verzije i turniri, često u organizaciji kojekakvih škola za samoobranu, koje borbe noževima pretvaraju u sparing za sve uzraste. Kontakt umjetne oštrice i protivnika donosi bod, ali ne i kraj borbe.
Nije baš real life. Podsjeća me to na razgovor koji sam vodio kad mi je bilo oko 12 godina. Prijatelj i vršnjak iz ulice s kojim sam dijelio nunčake, tvrdio mi je da je najbolja obrana od napada mačem podmetanje vlastite ruke pod oštricu: “Odreže mi jednu, a ja ga onda nokautiram drugom!”. Isti mi je dan objašnjavao kako je Bruce Lee ubio protivnika tako da mu je prstima probio oči kroz željezne naočale — nisam se tada pitao zašto bi itko, pobogu, nosio željezne naočale?
Ali ima smisla. Ako gledate svijet kroz željezne naočale, poligonska natjecanja s noževima su zapravo puno više od rubnog sporta. Trijumf zanata, znanosti, ali i pomaknutog spektakla rođenog za TV. Napeto je gledati hoće li se nečiji trud prepoloviti udarcem o jelenje rogove, ali još je snažnije doživjeti draškanje primitivnog genetskog koda, razornim arsenalom “iskonskog”: vatrom, znojem i prizorima piljenja životinjskih trupala kirurškim rezom savršeno naoštrene oštrice.
Kao da Goli kuhar velikim kuhinjskim nožem reže šnicle u slow motionu; samo malo, mrvicu drugačije. Uzbudljivo i jednako apetitlih.
