Da se rodio koje desetljeće kasnije, sigurno bi se hvalio olimpijskim zlatom na Olimpijskim igrama 2020. Pritom ne bi bilo nimalo bitno je li ga zaista osvojio ili ne — Frank Dux će vas uvjeriti da jest. Nije uopće važno što o tome ne postoji niti jedan službeni zapis i makar svojim očima gledali dodjelu medalja, a ne vidjeli njega. Tko zna dobro lagati, do te mjere da samog sebe uvjeri u svoje laži, taj stvarno daleko dogura, a laž ponovljena dovoljno puno puta postaje — povijest.
Priča o Franku Duxu bolja je od Luna, kralja ponoći, Ninđe, Hejzija i svih ostalih roto-romana s kioska 1980-tih. Dux je Amerikanac koji je tvrdio da je 1975. pobijedio na tajnom borilačkom turniru Kumite, a priču je toliko dobro skuhao, servirao i prožvakao da ju je prodao kao ideju za film Bloodsport iz 1988., klasik fajterske B-ludosti s Jean-Claudeom Van Dammeom kao Duxom, koji u oznojenom azijskom undergroundu uspijeva ostvariti isto: u okrutnoj borbi na život i smrt, dolazi do pobjede.
Samoprozvani ninja Dux mogao je proći sa svojom pričom u dobu prije interneta, pa je, osim što je sudjelovao u stvaranju Bloodsporta, dobio posao savjetnika i koreografa na drugim akcijskim hitovima. A onda se pročulo da je sve laž: od toga da je bio CIA-in agent, pa do karate pothvata u Aziji; saznanje da turnir Kumite nikada nije postojao, kao ni Duxov veliki učitelj Senzo ‘Tigar’ Tanaka, pretvorilo je Duxa u prevaranta svjetskog kalibra. On je i danas vjeran svojoj priči, a kritičari kažu da ima nešto malo istine u svemu tome, samo ju je on za potrebe svoje nove šoubiznis karijere napuhao, baš onako filmski, over the top.
Ali jedna je stvar ostala: kumite.
Preko holivudske mašinerije i japanske mitologije, karate je u paketu sa samurajima i ninjama postao totem fizičkog coola
Pojam koji je Dux koristio za naziv nepostojećeg krvavog natjecanja ostao je odzvanjati popularnom kulturom 1980-ih i 1990-ih, ušavši u jezični arsenal svakog tinejdžera koji je želio lomiti cigle rukama. Snimljeno je još nekoliko filmova s tim mitskim “kumiteom” u naslovu, poput ‘nastavka’ iz 1999. Bloodsport: The Dark Kumite ili Kumite iz 2000., sve redom trashy sage o Amerikancima koji završe na azijskim ilegalnim turnirima gdje pobjeđuju samo oni koji prežive. Legendarni Stan Bush je u svojoj pjesmi Fight To Survive (temi za Bloodsport), toj riječi posvetio dobar komad skladbe, ponavljajući je kao chant, pri čemu niste sigurni slušate li martial arts ohrabrivanje ili soundtrack plemenskog kuhanja čovjeka u loncu.
Činjenice su ponekad puno banalnije od Hollywooda, a u ovom slučaju poprilično: kumite nije nikakav naziv mračnog turnira u organizaciji mafije zemalja u kojima je život jeftin, već japanski naziv za sparing u karateu. Tri su, u osnovi, dijela karatea: kihon (učenje temeljnih tehnika), kata (spariranje sa zamišljenim suparnikom — zrakom) te kumite, “susret” ruku, spariranje sa stvarnim suparnikom. Kumite varira, ovisno o vrsti karatea — u Kyokushinu, “najkontaktnijem” od svih karatea, kumite je oslonac svega, kao free-forma sparinga, bez dogovorenih, koreografiranih i najavljenih udaraca — golih šaka i stopala.
Pretpostavlja se da su kihon svladali svi koji imaju nešto više od bijelog pojasa, pa će Olimpijske igre ove godine prvi put u povijesti u programu imati kate i kumite. Sasvim prigodno, to će se dogoditi u Japanu, domovini karatea.
https://www.youtube.com/watch?v=BWRwxqYG0wM&feature=emb_title
Iako su njegovi korijeni u drevnim borilačkim vještinama nastalim u Indiji i Kini, karate je razvijen na otoku Okinawi, otkud je početkom 20. stoljeća stigao u Japan, gdje je ubrzo institucionaliziran i populariziran. Danas jedna od najraširenijih borilačkih vještina na svijetu dobila je snažan vjetar u leđa upravo zahvaljujući filmovima i popularnoj kulturi. Preko holivudske mašinerije i japanske mitologije, karate je u paketu sa samurajima i ninjama postao totem fizičkog coola, od rekreativnog i samoobrambenog do natjecateljskog sporta.
Do kraja prošlog stoljeća već je postao globalni fenomen koji je samo čekao pojavu UFC-a da pokaže koliko je (ne)učinkovit u mnogim svojim segmentima, ali i ubitačan kada ga pravi majstori spoje s ostalim začinima tzv. slobodne borbe (Lyoto Machida, Bas Rutten, Georges St-Pierre…).Tijekom zadnjih stotinjak godina od osnivanja prvih japanskih karate klubova ova je borilačka vještina razvila niz svjetskih organizacija i liga koje su godinama lobirale za olimpijski status.
Prvi ‘aktivist’ je bio Jacques Delcourt, još 1970-ih. Francuz Delcourt je veteran iz Drugog svjetskog rata, u koji je otišao kao 15-godišnji dragovoljac pokreta otpora, a glad za borbom nastavio je njegovati i u civilnom, poratnom životu. Otkriće karatea i ljubav prema istom dovelo ga je do toga da 1961. bude prvi predsjednik nacionalnog karate saveza (prvog u Europi), u doba kad karate još nije imao samostalan sportski status u zemlji, nego je bio dijelom francuske judo federacije. Kasnije je Delcourt vodio Europsku karate federaciju, kojom je inspirirao stvaranje Svjetske karate federacije, a za života je dao sve od sebe da karate dođe do olimpijskog statusa, iako mu to nije pošlo za rukom. Umro je 2011., dvije godine nakon što je Međunarodni olimpijski odbor odbio primiti karate u program Olimpijskih igara.
Karate je 2009. stigao do prvog ozbiljnog razmatranja: glasovanja, ali kako nije podignuta dvotrećinska većina ruku, svi su napori propali. Konačno je 2015., zajedno s bejzbolom, softballom, skejtanjem, surfanjem i sportskim penjanjem, opet ušao na uži popis. A onda i upao na listu odabranih.
Ljetne olimpijske igre 2020. u Tokiju konačno će ugostiti najbolje karatašice i karataše svijeta: najavljuju 20 natjecatelja u katama i 60 u kumite sparingu — ipak je kontaktni sport atraktivniji od ‘solo plesa’, a što se tiče spolne podijeljenosti, u svakoj kategoriji je odnos muškaraca i žena fifty-fifty. Dijelit će se osam zlatnih medalja — šest za pobjednike u kumiteu (u tri kategorije kilaže za svaki spol) i dvije za majstore kata (po jedna oko vrata svakog spola). Muškarci će se natjecati u kategorijama do 67 kg, do 75 kg, preko 75 kg, a žene u kilažama do 55 kg, 61 kg i preko 61 kg.
Frank Dux je još živ, ali nemam pojma što misli o kumiteu na Olimpijskim igrama. Čovjeku su 64 godine i još uvijek je uvjeren da je lomio tuđe kosti na kumite turniru ‘krvavog sporta’. Olimpijski kumite posve je drugačiji od njegovih ‘ribičkih’ priča, a donosi borbe u trajanju od tri minute, bez zavrtanja vratova i vanjskih prijeloma. Štoviše, pobjednik nije onaj tko ubije ili suparnika pošalje u invalidska kolica, nego onaj koji u tri minute ostvari više kontakta svog tijela s tijelom suparnika i zaradi razliku od osam bodova.
Kakav antiholivudski antiklimaks!
