Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Off Topic

Kome treba golf?

Snobovsko preseravanje (wannabe) elite ili nešto više? Golf je u krizi

Koliko ljudi koje poznajete igra golf? Nisam pitao koliko ljudi vozi Golf — gotovo svaki drugi zločin kojim sam se bavio u TV serijalu CSI Hrvatska počinili su ljudi koji voze Golf, tako da tu ni po čemu niste posebni. Zapravo, zgodno bi pitanje možda bilo: za koliko zločinaca znate da igraju golf? Možda (nadam se) osobno nijednog, ali po klišejima iz špijunskih filmova puno ih je baš na golf terenima.

Golf jednostavno prati imidž sporta za seronje. Dokone bogataše, korumpirane političare, bankstere i gangstere koji žvaču kubanku dok dogovaraju smaknuće birajući optimalan štap za udarac. Samo se sjetite “Now watch this drive!Georgea W. Busha iz Fahrenheit 9/11.

Što je dobro za filmski kliše, loše je za golf.

Golf je u opasnosti na svim frontovima. Napalo ga. Zapravo ne, nitko ga ne napada i u tome i jest problem: postaje nebitan. Naravno, to ne znači da i dalje nije popularan, ali kako anegdote nisu činjenice, tako postojanje ne podrazumijeva izostanak negativnih statističkih trendova.

Ako sada sjednete u zrakoplov i otputujete u bilo koji razvijeniji dio SAD-a ili Azije, pronaći ćete šoping centar s cijelim katovima posvećenima prodaji opreme za golf. Kupit ćete si najbolji putter prije nego vas popusti jet lag. Ali činjenice su nemilosrdne: klubovi se gase, ekonomski modeli ne funkcioniraju, a mladi (čitaj: mlađi od 50) golf radije igraju na Playstationu nego na livadi. Populacija igrača rapidno stari, Tiger Woods se istrošio kao jedina globalno prepoznatljiva medijska superzvijezda, a kako opada interes za rekreativni golf kao inkubator natjecateljske inkarnacije, sve je manje interesa i za njegov profesionalni sportski život.

Što opet, kažem, ne znači da interesa nema niti da će nestati progutan naglom apokalipsom. Pisalo se i prije desetak godina kako mladi sve više gube zanimanje za golf i kako sport pada u ozbiljnu krizu, ali kada sam 2008. bio u Chicagu i pokušavao gledati hrvatske utakmice na Europskom nogometnom prvenstvu, jedva da sam čuo televizor zbog galame mladih lokalaca okupljenih pred ekranom na kojem se emitirao — golf. Navijali su kao da su na tribinama. Ako su birali između golfa i ‘našeg’ nogometa, birali su golf, makar i kao navijači, jer samo mali broj će ih u praksi bocu piva zamijeniti palicom.

Ima li šanse da hrvatska srednja klasa prigrli golf? Sve dok je vjerojatnije da će netko na roštilj donijeti loptu nego da će roštilj donijeti na golf teren, odgovor je: ne

“Naslovi ‘Golf je u krizi’ su prenapuhani. Imamo zdravu jezgru golfera”, tvrdi Steve Mona iz World Golf Foundationa, dodajući kako unatoč tome svakako trebaju početi privlačiti mlađe igrače. Pa iako cikličko paljenje alarma zvuči kao ponavljanje lažne panike, realno, da stanje ne ide na gore, brojke bi nam davale cikluse pesimizma ispresjecane tračcima pozitive. Ne bi se ponavljao stalni negativni uzorak.

U posljednjih 10 godina globalni svijet sporta izgubio je više od 10 milijuna golfera. Kad su se Nike i Adidas odlučili povući iz golferske opreme, šok je prerastao u strah. Pad interesa znači i pad prihoda za ionako skupe terene, koji u SAD-u postaju riskantni, gubitnički biznisi. Od 2008. do 2015. je broj igrača pao za pet milijuna. Početak krize kalendarski je znakovit — poplava novih golf terena bila je vezana uz građevinsku groznicu koja je dovela do velikog kraha tržišta nekretnina, pa se domino-efekt obrušio i na kolabiranje golferskog sektora.

Članstva u klubovima su prepolovljena u odnosu na prije 20-ak godina; nešto manje od trećine članova su umirovljenici, a mlađe od 40 treba tražiti viskom i rašljama. Članarine su se udvostručile, a investitori se posve okreću elitama, ulažući na desetke milijuna dolara u otvaranje novih superelitnih terena, s još skupljim članarinama — iako za sada na takvim egzibicijama gube lovu. S druge strane, neki koji su bili toliko elitni i privatni da si morao proći inicijaciju za člansku iskaznicu sada prebacuju poslovni model u polu-privatnu sferu, otvarajući vrata svima koji su spremni platiti za jedan dan korištenja. Preseravanje ne plaća račune.

Ipak, dominantna stara garda ne odustaje od starih pravila: nema jeansa, mobitela i rock glazbe na njihovu teritoriju. Koji vrag milenijalci imaju tražiti tamo? Pa većina te ekipe u polo majicama misli da kultura mladih u 2019. izgleda kao John Travolta iz Briljanteena, ili, još gore, kao James Dean koji se u kožnjaku krevelji za selfie kraj svake zastavice. OK, za ovo potonje su možda i u pravu, ali kako to misle revitalizirati golf ako ga se ne može podijeliti na Instagramu?

U Europi, kukaju u Engleskoj i u Škotskoj. Englezi bilježe pad interesa od 40 posto u zadnjih 10 godina. Između 2004. i 2016. je svaki treći golfer u Engleskoj prestao dolaziti na terene, koji su redom počeli proglašavati bankrot. Oni koji su imali sreće, prodali su se novim vlasnicima s dubokim džepom — Kinezima. Prije tri godine zatvorili su i jedini javni golf teren u Londonu. Škotski su mediji lani objavili svoju tužnu statistiku — postali su nacija koja gubi najviše golfera u Europi. Samo od 2015. do 2016. golfom se prestalo baviti 6.000 osoba, a zatvoreno je 19 terena, što je također najveća brojka u svim europskim zemljama, koje generalno bilježe isti negativni trend.

Ali ono što ih posebno boli jest da je Škotska ne samo zemlja koja najbrže gubi interes za golfom — već je ujedno i zemlja koja se hvali da je izmislila moderni golf. Povjesničari kažu da su korijeni golfa u nekoj vrsti hokeja na travi koji se igrao u drugim dijelovima Europe, ali ono što poznajemo kao suvremeni golf Škoti nam prodaju u svom kulturnom paketu, zajedno s kiltovima, higgisom i čokoladicama iz friteze. Čuveni škotski klub St Andrews zadužen je za promicanje ideje da su Škoti izmislili golf u 15. stoljeću, a od tada pa sve do 2015. godine nisu u svom članstvu imali niti jednu ženu. Počeli su ih puštati tek 2012., a tri godine kasnije pronašli prve kandidatkinje.

Rastom azijske ekonomije, posebno u posljednjih desetak godina, golferski se biznis sa Zapada počeo seliti na nova istočna tržišta. Japan i Koreja od Amera su preuzeli nacionalnu opsesiju golfom (baš kao i bejzbolom), ali Japan je svoj vrhunac imao 1990-ih, a do danas su i ondje brojke pale za 40 posto. Indija, u kojoj je postojala tradicija golfa, otvorila je vrata s novim kapitalom, Vijetnam je udvostručio broj terena, a Kina je postala izazov, kao kultura kojoj je tek trebalo nametnuti novu ljubav prema sportu. Rezultat su ogromna ulaganja i traženje sigurnog povrata vezanjem uz elitu, bez pretjeranih pokušaja da se proba zahvatiti širu populaciju od nouveau riche Nove Kine.

Tijekom 1930-ih je Franklin D. Roosevelt pokušao olakšati posljedice gospodarske depresije poklanjajući narodu igre bez kruha. Rezultat je bila državna izgradnja javnih golf terena, čime se golf počeo otpetljavati iz pupčane vrpce koja ga je vezala s bogatašima pa je krenuo otvarati vrata interesu srednje klase. Nije da se potpuno oslobodio elitizma, daleko od toga — ali katovi prepuni golferske opreme u šoping centrima ne posluju zbog onih koji na terene dolaze privatnim helikopterima.

Ako se ista transformacija dogodi i u Aziji, imigracija golferske priče možda pronađe svoj novi sretni dom. Korejac Yang Yong-eun već se upisao u povijest kada je pobijedio Tigera Woodsa i postao prvi Azijat koji je osvojio PGA Championship, jedno od četiriju najprestižnijih svjetskih natjecanja. Lydia Ko, Korejka s Novog Zelanda, sa 16 je godina postala peta najbolja golferica na svijetu, dok je Kinez Guan Tianlang ušao u povijest kao najmlađi sudionik Masters Tournamenta — bilo mu je samo 14.

Te brojke vesele, ali uglavnom Aziju. SAD i Europa kukaju u savršeno sinkroniziranom zboru: trebamo mlade! Svi se slažu oko istog — ako će prosjek godina u preživjelim golferskim klubovima biti takav da će se za članstvo izdvajati iz penzije, bolje je da svi zatvore butigu, odmah.

Ali kako dobiti mlade?

Da postoji odgovor, ne bi bilo problema. Pokušavaju, kojekakvim idejama. Recimo, kroz tehnologiju: Big data i “hibridne solucije” ključne su, seksi riječi, kao sišle ravno s .ppt prezentacije. Riječ je o povezivanju gadgeta s klasičnom golferskom opremom; senzori zamaha, vodiči za hvat, trackeri leta loptice, samovozeći električni automobili… Spajanjem startup industrije i golfa možda se i dogodi to da će ga zavoljeti ne samo starci s novcem i slobodnim vremenom nego i hipsteri s novcem i slobodnim vremenom.

PGA ShotLink startao je kao sustav za katalogizaciju povijesnih podataka, a sada je baza informacija za poboljšanje performansi, temeljena na laserskom mapiranju terena te matematičkim izračunima položaja i udaljenosti dvaju koordinata na njemu (igrača i rupe). GolfTEC pokušava raščlaniti recept potreban za složiti “savršenog golfera”, analizirajući 48 različitih pokreta tijela na zamahu 13.000 profesionalaca, secirajući tjelesnost do krajnjih granica; nešto slično radi FairwayIQ s terenom, tj. analizom interakcije igrača s okolinom, kroz mapiranje svega što se kreće — ljudi, vozila, torbi… — a sve to s ciljem “dijagnoze terena”, shvaćanja uzoraka ponašanja te konačnim menadžmentom, tj. optimiziranjem pejzaža i logistike.

U Oregonu su 1980-ih osmislili Speed Golf, koji je već tada pokušao približiti vještinu onima koji strahuju da bi igrajući golf mogli oboljeti od autosugestivne narkolepsije. Stoga speed golf u smjesu ubacuje vremenski faktor: tko je najbrži, njegova nagrada. Od 2012. su krenula i Svjetska prvenstva.

A gdje je u svemu tome Hrvatska?

“Nerazumno mi se čini da se novac poreznih obveznika troši u bilo kojem iznosu za igrače golfa, mislim, jednog elitističkog športa kojim se bave isključivo, bez iznimke, samo ljudi koji imaju višak novca i višak slobodnog vremena”, rekao je Zlatko Hasanbegović protiveći se zagrebačkom financijskom pokroviteljstvu od 10.000 kn za turnir Zagorje v srcu. I tako je, ma koliko iziritirao sve koji igraju, otprilike odgovorio na pitanje. Hasanbegović u ovom slučaju odzvanja kao glas naroda, ali činjenica jest da je porastom turizma krenuo rasti i broj golf terena u državi pa se s najavama o 30-ak novih građevinskih projekata pretvaranja zemljišta u zelene travnjake s rupama i zastavicama Hrvatska možda i približava pernarovskoj distopiji, teoriji o državi transformiranoj u golemo odmaralište za kupanje i golfing svjetske elite.

Ne baš, ali činjenica jest da je dobar dio tih investicija namijenjen onima koji su ovdje došli sa stranim putovnicama, kao i probranim domaćinima koji možda i nemaju višak slobodnog vremena, ali ga, poput novca, ulažu u druženje s onima koji bi im mogli donijeti još novca. Svi ljudi koje poznajem, a da su ikada igrali golf — a takvih je stravično malo — radili su to iz hobističkog networkinga, nešto slično onome kada moraš Amerima objašnjavati da to što su terase zagrebačkih kafića pune u srijedu u 14 sati ne znači da nitko ništa ne radi, nego rade upravo tamo i tada, slažući temelje nekih budućih poslova uz keramičku šalicu na stolu. U njihovu slučaju, to se češće radi s palicom na travnjaku.

Hrvatska nije izmislila golf, ali je među prvima u Europi započela s golf turizmom. Prije stotinjak godina, Brijuni i Ičići privlačili su strance onako kako sada stranci privlače Hrvate; njih cca 1.500 koji se nazivaju golferima, a među kojima je vidljiv porast odlazaka u bliže i dalje inozemstvo s ciljem igranja.

Akcijski plan razvoja golf ponude, koji je 2017. naručilo Ministarstvo turizma RH, uzima podatke Lily Toursa iz Varaždina. Oni ukazuju na to da su, za razliku od Amerikanaca koji od 2008. pa naovamo gube brojke, Hrvati u plusu: izvozimo ne samo radnu snagu, već i “golf turiste”, čiji je broj narastao od 15 u 2008. do 140 u 2015. Prosječni aranžman košta oko 1.000 eura (Turska, Portugal, Španjolska), a procjenjuje se da je još otprilike toliko golf putovanja koje golferi koriste u organizaciji drugih agencija ili u vlastitoj organizaciji. Analiza podataka kaže da 200 do 300 golfera u sezoni putuje najmanje jednom mjesečno, najčešće svaki vikend, igrati golf izvan svog mjesta stalnog boravka.

A raja? Pa dobrom broju Hrvata se u novije vrijeme financijski više isplati otići u ljetovati u Tajland nego na vlastito more, pod uvjetom da ne lete direktno iz Dublina. Tako da ih se vijest o otvaranju 30 novih terena baš puno i ne tiče — ni turistički, ni sportski. Hrvatski golf savez objedinjuje mrežu klubova i nudi školu golfa na pet lokacija na kojima je to za sada moguće: Brijunima, Savudriji, Sv. Martinu, Zagrebu i Zaprešiću. Danas Hrvatska raspolaže s ukupno šest golf igrališta, niz vježbališta i s 1.000 igrača registriranih u 18 golf klubova te četiri udruge, članova Hrvatskog golf saveza. Preostalih 500-tinjak igrača su članovi još desetak klubova, a postoji i određeni broj igrača koji nisu učlanjeni u klubove. I to je to. Sve ih možeš skupiti na jednom koncertu.

U Hrvatskoj je dominantan oblik golfa bio i ostao njegova poligonska ‘mini’ verzija, onaj koji možete zaigrati protiv Pišonje i Žuge, pripiti u ljetnom kampu, na komadu betona nedaleko plaže, za cijenu sladoleda i pol. Ako ne brojimo uredski golf, travestiju koja se igra na tepihu, mini-golf negdje na moru bio je moj jedini kontakt s osnovama golferskog iskustva, s temeljnim feelingom težine, udaljenosti, snage, kuta… Gledajmo na to kao na sjeme koje može izrasti u veličanstvenu sportsku biljku i nekog novog Tigera Woodsa.

U mom slučaju, ne može. Jedno potencijalno nedjeljno poslijepodne provedeno na pravom golf terenu može zvučati kao dobro opuštanje u rangu ‘incidenta’, ali ne i kao redovita životna aktivnost, rutina koja bi bila nužna da takve nedjeljne partije golfa budu išta više od šetnje s povremenim iživljavanjem divljačkim zamasima po zelenilu. Ali ne možeš znati dok ne probaš.

Englezi su imali javnu raspravu o tome kako golf inkorporirati u opuštajuću obiteljsku zabavu, po modelu kojim su revitalizirali bowling: spojiti ga s izlascima, dječjim rođendanima, ukloniti dress code i zabranu mobitela, donijeti sokove i pivo. Pretvoriti ga u neku vrstu dokolice za koju nije potreban ‘višak novca’.

Hrvati vole dokolicu, to znamo. Ima li šanse da hrvatska srednja klasa — pod uvjetom da postoji — prigrli golf kao dio te dokolice? Sve dok je vjerojatniji scenarij da će netko na roštilj donijeti loptu nego da će roštilj donijeti na golf teren, odgovor je: ne.

Iako bi se zastavica mogla iskoristiti za šarana na rašljama.