Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Off Topic

Krš i lom

Demolition derby. Koja je fora s tim spektaklom destrukcije krntija?

Kao netko tko uopće nema vozačku, eventualno zna razlikovati Stojadina od Fiće, a Mercedes prepoznaje jer su ga hipiji nosili oko vrata, mogu posvjedočiti da bih radije gledao demolition derby nego Nascar. Dobro, kao znatiželjni mali psihopat, molio sam oca da me vodi na sve auto-moto utrke — ne zbog zanimanja za vozila i vještinu, nego zato što sam se veselio vidjeti nesreće; ne nužno žrtve, već leteća, razbijena vozila, kao u filmovima, samo uživo, zapravo. Nikad nisam ulovio niti jednu. Kao 10-godišnji dječak, čekao sam i čekao, ali dočekao samo vožnju, u krug. Nesreće su se događale na testnim vožnjama kada bih došao gledati utrku — ili na utrci, kada bih došao gledati samo probu…

Kao da su bježale, izbjegavajući korumpirati mladi um ionako pretjerano zadojen pretjeranim gledanjem Pobješnjelog Maxa — dovoljno puta da bih se zaljubio u priču i likove, ali ne dovoljno puta da bih ikada odlučio polagati vozački i pokazao interes za vozilima.

Nesreće? Danas za to imamo YouTube, koji nudi vozački ekvivalent just bleed psihologiji: onda kada se u borilačkim vještinama traže samo kompilacije nokauta.

A imamo i demolition derby, kod kojeg nesreća jest utrka. Poanta srceparajuće priče iz mladosti je zapravo generalno bitno pitanje — kome je, zapravo, namijenjen demolition derby? Za iskrene ljubitelje automobila i automobilskih sportova — koji iz mazohizma uživaju u uništenju svog fetiša ili za hejtere koju orgazmiraju u kršu i lomu omraženih četverokotačnih objekata požude?

Očekuje se da će se vozači sudariti najmanje jednom svake dvije minute, inače će biti diskvalificirani zbog zavlačenja

Teško da se demolition derby hrani mržnjom, a nije nužno u pitanju niti ljubav. Prije nijedno, koliko i oboje — spektakl istinske destrukcije, kaskaderski show i cirkus koji krntije šalje u vječna lovišta — sa stilom. Automobile ne moraš ni voljeti ni mrziti, ali ljubav prema destrukciji mora postojati.

“Automobili na derbiju rade koji trenutak i onda, kroz oslobađajuće postupke razaranja pozdravljene smijehom, prestaju funkcionirati kao produktivne mašine pa umjesto toga oslobađaju individualni duh koji se suprotstavlja sili industrijske moći. Poslije relija vozači rade ručno, kontrirajući pokretnoj traci kako bi rekonstruirali i redekorirali uništene aute i ponovo ih ubacili u igru (…) Derbi je dio repetitivnog ciklusa destrukcije, rekonstrukcije i igre koja se protivi industrijskom ciklusu proizvodnje i distribucije”, analizira Mona Hadler, sveučilišna profesorica i autorica knjige Destruction Rites: Ephemerality and Demolition in Postwar Visual Culture, nalazeći političku dimenziju u podlozi demolition derbyja, oslanjajući cijelu priču i na ‘umjetničke dimenzije’, sve od Marcela Duchampa do Petea Townsenda.

S druge strane, možda ljudi jednostavno vole gledati kako se sranja lome i trgaju. Kuiš?

U kolovozu 2019., Guinnessova knjiga rekorda upisala je još jedan povijesni događaj u svoje stranice — čak 125 vozila sudjelovalo je u kanadskom demolition derby kaosu na festivalu u Quebecu. Pobijedio je Mathieu Langlois koji je s Toyota Corollom izdržao čak 50 minuta i osvojio 10.000 dolara. Pola stoljeća nakon što je demolition derby postao stvarnost, zanimanje ne samo da nije palo, već evidentno raste. I širi se, s obzirom da ono što je počelo kao tipično američka ‘luda priča’, odavno biva zanimacijom od Kanade preko Engleske do Australije.

A kakva je to priča?

Na prvu, jednostavna: minimalno pet automobila na jednom polju zabija se jedno u drugo, kao u lunaparku, samo s pravim autima; pobjednik je onaj tko zadnji ostane pokretan. Demolition derby opisuju kao motorsport, iako se najčešće održava kao spektakl na festivalima i sajmovima, uz bok drugim vašarskim ‘sportskim’ aktivnostima, pri čemu automobilski raspašoj dolazi kao krešendo zabave, uz druge vrste pomaknute uporabe tradicionalnih prijevoznih sredstava, kao što su bicycle rodeo i old tractor pull.

Povijest zna, ali povjesničari se ne mogu dogovoriti pa nema točnog podatka tko je otac ove prekrasno sulude ideje: možda Don Basile koji je prvi skoro-pa-demolition derbi organizirao 1947.? A možda se ipak do prvog pravog derbija trebalo još malo čekati, sve do 1958. kada je vozač utrka Larry Mendelsohn shvatio da ljudi zapravo vole gledati nesreće više od utrka (aha!) pa je ljudima upravo to i servirao. Samo to. Pa zaradio dovoljno da dokaže da je u pravu.

Kako god da se povijest zapravo odigrala, demolition derby bilježi rast popularnosti tijekom 1960-ih, do potpune manije dolazi 1970-ih, a onda kreće lagani pad pa opet novo buđenje i novi rekord u novom mileniju, kada je kablovska televizija sa svojim automobilskim serijalima i hot rod showovima nahajcala zanimanje za natjecateljskom sajamskom opskurijom. Tako je prije dvije godine startao i Tour of Destruction, demolition derby event koji privlači i do 5000 gledatelja, nudeći uz središnji program razaranja i utrke školskih autobusa, te automobilski nogomet!

Iako su osnovna pravila demolition derbyja kroz povijest ostala ista, modifikacije postoje, ovisno o pojavi novih automobila i trendova. Ali kacige i pojas su obavezni, ponekad čak i kavezi koji štite od prevrtanja — svo staklo je, naravno, uklonjeno prije nego se vozilo približi natjecanju. Očekuje se da će se vozači sudariti najmanje jednom svake dvije minute, inače će biti diskvalificirani zbog zavlačenja. Diskvalifikacije su moguće i ako namjerno udarite drugi automobil u vrata (obojana kričavom ili drugačijom bojom od ostatka) ili ga krenete ciljano okretati na krov. Kad vozilo krepa, očekuje se da će upaliti unutar 30 sekundi do minute. Ako ne, šofer ide kući.

Okretanja su katkad sastavni dio derbija — cilj rollover competitiona jest zavrtjeti se u vozilu preko krova što je više moguće puta pa pokušavati iznova i iznova na rampi sve dok se isto to vozilo više nije u stanju micati s mjesta. Postoje i luđački pothvati poput ovog iz Wimbledona 2004., gdje se u rollover natjecanjima uopće nisu koristili zaštitni kavezi za vozače!

Začudo, iako ih ima, količina manjih i ozbiljnijih ozljeda u derbijima je razmjerno niska, a za to je dobrim dijelom zaslužan i pametan odabir automobila, koji klize po vodom natopljenom travnjaku, kako bi se dodatno kontrolirala njihova brzina i čitav prizor dodatno okitio premazom blata. Klasični demolition derby junaci zovu se Chrysler Imperial, koji je sredinom 1960-ih postavio standarde kao otporna i teška mrcina; Ford Crown Victoria, Ford LTD (Fordovi americana modeli od 1965. do 1986.) i Chevy Impala iz 1980-ih. Skovali su i izraz “sedagon” koji nastaje onda kada station wagonu (karavanu) spustite krov da izgleda kao sedan/limuzina, mijenjajući oblik, a zadržavajući snagu i otpornost.

Osjetite li tu mješavinu motornog ulja, zapeklog lima i testosterona u zraku?

Možda, ali neka vas njuh posve ne zavara: demolition derby nije isključivo muški sport, a najpoznatije ‘samo za žene’ natjecanje je ono koje svake godine organiziraju djevojke iz ekipe vozačica utrka nazvane Damsels of Destruction. Šesnaest dama divlja za volanima i skuplja novac u humanitarne svrhe. Među njima je i gospođa Cheryl Hyland, aktualna pobjednica koja nosi nadimak Mistress of Mayhem. Svoj automobil ukrašava napuhanim plamencem i trepavicama na farovima. Konkurencija joj je bila Louise Pachella, koja je odlučila sudjelovati u demolition derbyju kako bi izliječila svoju fobiju od vožnje. Majka je troje djece i radi kao pogrebnik.