Off Topic

Ludi ko pegle

Nastavljamo istraživati granice sporta s ekstremnim peglanjem i utrkama wokova

Glavna tema ekstremnog peglanja je svađa. Debata, zapravo. Jedni tvrde da to nije sport. Drugi da je. Treći se ne opterećuju, nego se dive tome kako su performance arts & irony ušli u svijet ekstremnih sportova. Ali ekstremni peglači ne razmišljaju puno tome kada će, koji će im odbor i hoće li uopće uramiti nekakav certifikat i odati priznanje — sami su organizirali prvo svjetsko natjecanje još prije 17 godina i to je dovoljno da ih prigrlimo kao sport. Valjda.

Prvo svjetsko natjecanje u ekstremnom peglanju održano je u malenom selu u Bavarskoj 2002., a natjecalo se čak 12 timova iz 10 različitih nacija. Tri su tima bila iz Britanije, pradomovine ekstremnog peglanja, a ostali su došli iz Austrije, Australije, Čilea, Velike Britanije, Njemačke i — ta-daaam, ta-daaam! — Hrvatske! Naravno, nigdje nisam uspio iskopati o kojim se to hrvatskim peglačima radi, ali ako slučajno čitaju ovaj tekst, neka se jave. Imam nešto zgužvane odjeće. Lokaciju mogu odabrati sami.

To prvo svjetsko natjecanje sastojalo se od pet disciplina: Urbana, u kojoj su natjecatelji morali demonstrirati svoje vještine s glačalom u, na i oko strganog automobila; Voda, s natjecanjem na riječnim brzacima, gdje su si mogli pomagati surferskim daskama i kanuima; Šuma, peglanje na vrhu drveta; Lauda, sa zidom za penjanje, na čijem se vrhu peglaju majice; Freestyle, tj. demonstriraj maštu spajanjem pegle i omiljenog ekstremnog sporta koji ti najbolje leži.

Svjetski prvaci su Britanci, tim Iron Man Stumpy od četiri člana koji su pobijedili zahvaljujući fotografiji — fotkali su se, naime, na visini od 1.676 metara u francuskim Alpama (Aiguillette d’Argentiere) kako peglaju ručnike na samom vrhu. Donijeli su, naravno, i dasku i peglu, što je uvjet sudjelovanja. Priznanja su odana i njemačkom timu koji je postigao podvodno peglanje u vodama oko Malte, kao i dvojici genijalca iz Južnoafričke republike koji su kombinirali peglanje i utrke BMX biciklima. Jednom rukom voze, a drugom peglaju, na daskama pričvršćenima za guvernal. Kada su jednog natjecatelja iz Australije — gospodina Craiga Simmonsa, koji si je nadjenuo genijalni nadimak Jeremy Irons — upitali je li to šala ili sport, odgovorio je: “Oboje”.

Što je, kad se sve ovo pročita, očito.

Osoba znana kao Steam je ispeglao nešto odjeće trčeći polumaraton u Hastingsu, noseći peglu i dasku od starta do cilja

Britanci su izmislili cijelu priču još 1980-ih, kada je Tony Hiam peglao u nacionalnom parku Yorkshire Dales, inspiriran rođakom koji bi dasku i peglu nosio u šator na kampiranje. Tijekom 1990-ih stvar se počela širiti među sportskim egzibicionistima, a 2003. je postavljen i svjetski rekord peglanja na visini 5.440 metara, u baznom kampu na Everestu. Britanci su snimili i dokumentarac Extreme Ironing: Pressing for Victory, prikazan na Channel 4.

Prvo američko natjecanje organizirano je 2004. pod imenom Rowenta Tour, a lokacije su bile Mount Rushmore, New York, Boston i Wisconsin. Sanjali su o tome da će se ekstremno peglanje naći i na Olimpijskim igrama, ali hype je pomalo zamro nakon što su se od svega izrodile tek dvije knjige atraktivnih fotografija, Extreme Ironing Phila Shawa i Extreme Ironing 101: A Quick Guide on How to Extreme Iron Step by Step from A to Z. Atraktivnih zbog eskstremnih situacija i lokacija: peglanja na planinskim vrhovima, u moru, na biciklima, skijama, snowboardu, u čamcu, šumi, nasred ulice i autoceste, ispod leda na zaleđenim jezerima…

Pa zove se ekstremno peglanje, zar ne? OK, hrvatski izraz je “glačanje”, ali nikad u životu nisam rekao “molim te izglačaj mi košulju”, a vjerujem ni vi, pa ne mislim sada početi. I to ne zato što ne nosim košulje.

Cilj ekstremnog peglanja jest biti što nevjerojatniji i bizarniji pa je tako 2008. postavljen rekord kada su 72 ronioca u isto vrijeme peglala odjeću pod vodom, a onda je sljedeće godine i oboren, s njih 86. Godine 2011. rekord su opet srušila 173 podvodna peglača. Lani je Rolan Piccoli postavio rekord noseći peglu, dasku i odjeću čak 42 metra ispod vode, u najdubljem bazenu na svijetu (talijanske terme Montegrotto). Šest godina ranije, osoba znana kao Steam, jedan od pionira ekstremnog peglanja, ispeglao je nešto odjeće trčeći polumaraton u Hastingsu, noseći peglu i dasku od starta do cilja.

Nakon što ste ispeglali košulju za svadbu, red je da se uhvatite woka i pripremite… čajnezera za večeru?

Ne, nego da pripremite svoje sportsko vozilo: uglavite dupe tamo gdje biste inače stavili narezanu piletinu, šitake, soja sos i krumpirove klice, a umjesto na štednjak i otvoreni, snažni plamen, wok postavite na stazu za bob i krenete se spuštati velikom brzinom, dok vam se hrana koju ste pojeli tog dana lagano diže u želucu, a život prolazi pred očima.

Doduše, wok koji se koristi za utrke — “utrke wokova”, da budemo precizni sa službenim nazivom sporta — malo je modificiran kako bi podnio jurnjavu niz olimpijsku bob-stazu, ali u osnovi to je isti onaj komad posuđa koji se koristi u kineskoj kuhinji, za pripremu sočne kombinacije mesa, povrća, začina i mononatrijevog glutaminata.

Odakle sad ovo? Iz Njemačke. Godine 2003., njemački kancelar bio je Gerhard Schröder, pjevačica Lou predstavljala je državu na Euroviziji s pjesmom Let’s Get Happy, a održan je i 53. po redu Berlin Film Festival koji su zatvorile Bande New Yorka. Iste godine u Winterbergu, popularnoj njemačkoj destinaciji za ljubitelje zimskih sportova, zbog infrastrukture koja uključuje i veliku stazu za bob, održan je i prvi WWC — World Wok Championship.

Wok racing i World Wok Championship koncept je iznikao iz genijalnog uma njemačkog zabavljača i TV superzvijezde Stefana Raaba, jednog od onih koji je u stanju ideju na razini skeča pretvoriti u nacionalni sportski fenomen. To vam je kao kada Kevin Smith napušen u svom podcastu priča kako bi bilo fora da netko snimi film o čovjeku kojeg zli znanstvenik pretvori u čovjeka-morža, pa onda snimi film u kojem zli znanstvenik pretvori čovjeka u čovjeka-morža. Utrke wokova nastale su kao rezultat javne TV oklade, a Stefan Raab potrudio se da zažive u mainstreamu — prve utrke u Winterbergu bile su toliko uspješne da su odmah sljedeće godine održane i druge, u austrijskom Innsbrucku. Utrkuju se probrane ikone s B-liste celebrityja, ali i sportske legende kao što su čuveni bob junaci s Jamajke, koji su 1988. pohodili Zimske olimpijske igre.

Za potrebe ozbiljnih utrka nije dovoljno kupiti wok na rasprodaji u Konzumu.

Možda će biti OK za gong bao ili sečuansku svinjetinu s umakom od češnjaka, ali ako se planirate spuštati niz bob stazu, slijedite upute profesionalaca, koji wokove kupuju isključivo u Kini. Nakon kupnje (u osnovi) metalnog kuhinjskog lonca sa zaobljenim dnom, kreće prilagodba kupljenog: dno mu dodatno učvrste epoksi smolom da se ne raspadne od trenja, dok rubove podebljaju poliuretanskom pjenom kako bi smanjili rizik od ozljeda. Kacige i štitnici su obavezni, a kako bi spriječili da se od trenja natjecateljima raspadnu cipele — s obzirom na to da su noge konstantno na podu — na pete im se pričvrste kutljače. Voilà! Ovaj kuhinjski sport je kompletan!

Gdje se trenira za sve ovo? Pa sad, ne znam točno kamo bih vas uputio, ali pretpostavljam da postoji nešto nalik na kamp za obuku iz čuvenog skeča Top liste nadrealista, nazvan “Škola za dresuru cura 8. mart”. Kad kućanski poslovi postanu sport, a daska za peglanje i wok za pripremu azijske hrane poprime sasvim drugu uporabu vrijednost, “Školu za dresuru cura” samo treba modernizirati, proširiti na sve raspoložive spolove pa za 10, 20 godina… i eto nam i peglanja i woka i uspavljivanja djece i izrade goblena na Olimpijadi. Majkemi!

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.