“Sport potiče ljude da budu bolji, da ciljaju više i dalje. Promovira toleranciju i ravnopravnost spolova. Osnažuje zajednice, gradi otpornost i kanalizira prirodne natjecateljske instinkte na poželjan način”, riječi su koji ne dolaze iz Olimpijskog odbora, nego od Vladimira Voronkova, čelnika UNOCT-a, odnosno UN-ova antiterorističkog odjela. Razlog? Bliska i dalja povijest. Lijepe su to riječi, ali sport je, zajedno sa svojim velikim komercijalnim inkarnacijama, masovkama i zvijezdama, ujedno i idealan teren za najgore terorističke akcije. A njih je, nažalost, kroz povijest bilo poprilično.

FIFA prvi put dovodi World Cup na Bliski istok, pa nema sumnje da mnogi vide priliku da njihova poruka odjekne glasnije nego ikad

Steven Spielberg je u Münchenu (2005.) posvetio više od dva i pol sata možda najpoznatijem od svih, terorističkom napadu na samo srce sporta — onom na Olimpijske igre 1972. Palestinska militantna skupina Crni rujan upala je u Olimpijsko selo i otela izraelske sportaše, zatim i pobila njih 11, kao i jednog njemačkog policajca, tijekom krizne situacije koja je trajala 16 sati i završila krvavo. Ne znam kako je bilo u samim počecima, prije nekoliko tisuća godina, ali povijest piše da je ovo prvi put ikada da je olimpijsko natjecanje zaustavljeno zbog kolektivnih karmina i odavanja počasti žrtvama na stadionu pred 80.000 ljudi.

Napad na olimpijsku simboliku i nimalo simbolične ljudske žrtve ponovljen je 1996. u Atlanti, kada su ispod klupe u blizini koncerta u Olimpijskom parku eksplodirale tri bombe u ruksaku. Dvije osobe su smrtno stradale (jedna izravno, druga kasnije od srčanog udara), a čak 111 ih je bilo ranjeno. Krivac? Ovog puta domaći terorizam: Eric Rudolph bio je bivši američki vojnik i stručnjak za eksplozive, koji je nabio čavle u cijev uvjeren da Olimpijske igre promoviraju “globalni socijalizam” pa se tako nadao da će svojim činom otjerati tu zlu pošast iz svoje voljene Amerike. Nije uspjelo, Igre su se nastavile, a u zatvoru je zamalo završio zaštitar Richard Jewell koji je bio prvooptuženi. Rudolphova krivica se otkrila tek 2003. pa sad guli četiri doživotne.

Ljetne Igre u Pekingu 2008. bila je popraćena do tada rekordnim mjerama sigurnosti — Kinezi su imala novac i ljudstvo za takvu kontrolu, a kasnije su se hvalili kako im je to pomoglo da spriječe konkretne terorističke akcije. Čitavo vrijeme strahovali su od problema na muslimanski većinskom sjeverozapadu — s razlogom, jer, iako napada na same igre nije bilo, dogodio se napad islamskih separatista u gradu Kashgaru, sa 16 mrtvih policajaca.

Užasi se događaju i u sportovima koji na ovom dijelu planeta ulaze u Off Topic kategoriju, ali su na udaljenosti od cjelodnevnog putovanja zrakoplovom zapravo supermasovni i popularni spektakli, poput kriketa. Australska kriket reprezentacija nije igrala u Pakistanu od 1998. zbog sigurnosnih razloga, a onda se povukla i sa Svjetskog natjecanja u Šri Lanki 1996., zbog istih strahova. Imali su Australci i izravni povod, bombaški napad na Središnju banku u glavnom gradu. Novozelandski kriketaši preživjeli su bombaški napad na svoj hotel u pakistanskom Karachiju na prvenstvu 2002. Čak 14 drugih osoba nije bilo to sreće, uključujući i njihova fizioterapeuta.

Kriketaši iz Šri Lanke također su preživjeli napad u Pakistanu. Nacionalni tim napadnut je 2009. dok se vozio u autobusu unutar konvoja na koji je 12 islamista otvorilo vatru iz strojnica, a zatim ga gađalo bombama i bazukama, da nitko od igrača i pratnje ne bi slučajno preživio. Nisu uspjeli: bazuka je promašila bus i pogodila stup pokraj ceste, igrači su bili ranjeni, a u sukobu je stradalo šest pakistanskih policajaca i dva civila. Nakon tog incidenta, i Šri Lanka je izbjegavala Pakistan u širokom luku, a na prvenstvo se vratila tek u prosincu 2019.

Šri Lanka našla se u crnoj kronici i zbog trčanja. Ovaj put se napad dogodio na teritoriju dotične otočne države, teroristi su bili Tamilski tigrovi, koji su 2008. poslali bombaša samoubojicu da eksplozijom otvori novogodišnji maraton. Ubijeno je 12 osoba, a gotovo 100 ih je ranjeno. Među ubijenima su bili Lakshman de Alwis, trener nacionalnog atletskog tima, kao i poznati maratonac KA Karunaratne.

Napad na maraton dogodio se 2013. i u Bostonu, kada su dvije eksplozije postavljene u ruksaku na cilju ubile tri osobe, među kojima i osam godina staro dijete. Jedan od ubojica, Džohar Carnajev, kasnije je završio na naslovnici Rolling Stonea.

Reli Dakar održavao se, s više ili manje problema, od 1978., gubeći kroz povijest na desetke natjecatelja, negdje putem po negostoljubivom terenu afričke pustinje. Što nas ne treba čuditi, ako znamo da oko 80 posto njih čine amateri koji se upute na utrku dugu 6000 kilometara. Stradavali su i organizatori s novinarima u helikopteru uhvaćenom u pustinjsku oluju, većina onih za volanom umrla je slupavši se s vozilom, neki su sa sobom u smrt poveli i pregažene lokalce, a bilo je i onih koji su preminuli od srčanog udara. Sve to nije predstavljao takav problem da bi se tradicija prekinula, koliko je to bila ozbiljna teroristička prijetnja koja se 2008. nadvila nad utrkom. Do te mjere da je prvi put u povijesti otkazana — pa od 2009. do 2019. preseljena u Južnu Ameriku, da bi se 2020. smjestila u Saudijsku Arabiju.

Ako znamo da je namjera terorizma strahom djelovati na neprijatelja, onda znamo i to da je rezultat ove runde u sukobu al-Kaida — Reli Dakar čisti 1:0. Nisu bile potrebne žrtve da se Africi kaže bye bye — selidba je odrađena da bi se žrtve izbjegle, s opravdanim strahom da bi ih moglo biti. Naime, al-Kaida je za Božić 2007. u Islamskoj republici Mauritaniji, gdje je relio tradicionalno odsjeo osam dana tijekom utrke, ubila četvero francuskih turista, a onda je reli prozvala “neokolonijalističkim”, a sve koji ga podržavaju, naravno, “križarima i nevjernicima”. Prvi put nakon 30 godina Reli Dakar je preskočio godinu.

Problema je bilo i na utrkama konja. The Grand National, najpoznatija konjska utrka u Britaniji, koja se od 1839. održava u blizini Liverpoola (a 2017. postala je i najunosnija, s nagradom od milijun funti za pobjednika) zaustavljena je na dva dana 1997., nakon što je IRA zaprijetila dvjema bombama.

Kako za većinu napada ipak nema prijetnji i upozorenja, tako je i polufinale Lige prvaka između Real Madrida i Barcelone 2002. baskijska separatistička grupa ETA iskoristila za detonaciju auto-bombe. Eksplozija se dogodila nekoliko sati prije utakmice koja je svejedno odigrana — postoje spekulacije da je bomba bila poruka španjolskom establišmentu preko “Kraljevskog” kluba kao njegoa simbola; druga je teorija da je riječ o reakciji na uhićenje 11 pripadnika organizacije nedugo prije napada. U njemu nitko nije poginuo, ali 16 osoba je bilo ranjeno.

S obzirom na popularnost, ne treba čuditi da je trenutni fokus upravo na Svjetskom nogometnom prvenstvu zakazanom za 2022. Puno govori sama činjenica da je Katar, bliski saveznik SAD-a, ali ujedno i zemlja u koja prednjači s brojem financijera ISIL-a, uz Kinu i Sjevernu Koreju centralna država UN-ove antiterorističke inicijative. Katar i UN-ovi anti-teroristi potpisali su kako će pokrenuti prvi hub na svijetu u potpunosti posvećen istraživanju korijena ponašanja koji vode do nasilnog ekstremizma i terorizma. Osim toga, pokreću se i nove, navodno neviđene mjere sigurnosti za prvi sportski megadogađaj u regiji — FIFA prvi put dovodi World Cup na Bliski istok, pa nema sumnje da mnogi vide priliku da njihova poruka odjekne glasnije nego ikad.

Kako se to ne bi dogodilo, udružili su se UN, FIFA, Međunarodni olimpijski odbor i privatni sektor. Kampanju su — imate tri pokušaja da pogodite prije nego što napišem — nazvali Say NO to Terrorism. Znamo kako je isti slogan pomogao borbi protiv droge…