Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Off Topic

Navijanje opasno po život

Dobrodošli u suludi svijet natjecateljskog cheerleadinga

“Navijačice” je jako, jako loš prijevod. Zbog čega ih i zovemo cheerleaderice — jer ne sjede na tribinama s pivom i zastavama u ruci, ne švercaju bengalke u tjelesnim otvorima i ne jurišaju na policiju, što bi bila prva asocijacija kada je naš pojam “navijanja” u pitanju. U američkom svijetu, bengalke su zamijenili pom-pomovi, a akrobatski spektakl uronjen je u vizual koji se u popularnu kulturu infiltrirao na krilima Hollywooda i PornHuba.

Ali zanemarite na trenutak klišeje i fantazije o plavušama, slogane i kostimografiju.

Studija ozljeda u sportovima kaže da je natjecateljski cheerleading, onaj lišen glavnih navijačkih elemenata, vrlo vjerojatno najopasniji sport na svijetu — ako zanemarimo suicidalne ladice ekstremnih sportova, kao što su free solo ili wingsuiting. Cheerleaderice su, kaže statistika — baš kao u svijetu testosteronskog nogometnog navijanja, gdje je često opasnije biti navijač nego igrač — izložene većem zdravstvenom riziku od onih kojima cheeraju na utakmicama. Football je slovio za najopasniji sport pod američkim nebom, ali onda je ustanovljeno da je jedina stvar opasnija od footballa upravo sport izrastao iz navijanja u njemu.

Kakav MMA i penalenje šakom na podu, kakvo sudaranje steroida u full speedu na travnjaku! Cheerleading je u svojoj natjecateljskoj inkarnaciji doslovno na granici kaskaderskih egzibicija, koje onda kada pođu po krivu, a svi znamo da stvari kad-tad pođu po krivu, završe s ozbiljnim ozljedama. Mahanje pom-pomovima u kratkim suknjicama samo je jedan estetski komadić u cheerleadingu, koje uključuje sulude gimnastičke pothvate i fleksibilnost. Uz ritmiku, poznavanje plesa i kompleksne stuntove koji u natjecateljskom svijetu predstavljaju središnji wow-efekt svakog nastupa.

Muškarci među cheerleadericama postoje, ali su rijetki — što je fascinantno, ako znamo da u ranim danima žena uopće nije bilo na vidiku

Kad djevojku frendice bace šest metara u vis, trebaju je dočekati na rukama. Najčešće se to i dogodi. Osim onda kada ne. A slobodni pad sa šest metara nipošto nije ugodan. Kao ni pad s vrha ljudske piramide, formacije u kojoj skladna mlada tijela testiraju snagu i ravnotežu kolektiva viđenu, recimo, u nastupima kineskog cirkusa. Statistika kaže da je broj ozljeda od 1980. do 2013. porastao za 440 posto! Razlog, naravno, nije pad vještine, nego porast apetita — da bi se potuklo konkurenciju, mora se biti spektakularniji, jači, opasniji i luđi. U natjecateljskom cheerleadingu “katastrofalne ozljede” čine nevjerojatnih 66 posto ozljeda u ovom sportu — što je ravno pravoj tragediji ako znamo da se katastrofalne ozljede definiraju kao teške ozljede mozga (frakture lubanje) i kralježnice (lomovi). Jedna pogreška i u kolicima si do kraja života, a tek si dosegnuo/la punoljetnost.

Zglobovi, ramena, članci i vrat su najčešće mete iščašenja i lomova; broj 1 drže uganuća gležnjeva, a koljena i vrat su visoko na istoj crnoj listi. Potres mozga je u velikom porastu. Zbog svega toga pokušava se ograničiti apetit za stuntovima — 60 posto ozljeda nastaje kod bacanja/hvatanja i piramide, čiji su visinu na natjecanjima počeli limitirati kako bi  smanjili vjerojatnost tragedije pred očima publike, ali i demotivirali natjecateljice da se na pripremama upuštaju u ekstreme zbog kojih možda i ne dođu do natjecanja.

Timsko je natjecanje organizirano po principu težine, a sortiraju se bodovanjem od 1 do 6. Ukratko, postoje leveli, brojke koje se dodjeljuju ovisno o razini vještine. Ocjenjuju se dvije glavne kategorije – tumbling (gimnastika na tlu) i stunting (aktivnosti odvojene od tla). Ako ste klinci na razini 1, nije vam dopušteno bacanje. The Cheerleading Worlds, najveće natjecanje koje se svake godine održava u Orlandu, otvara vrata prijavama samo onim timovima koji zadovoljavaju razinu 5 i 6, a kojima je dopušteno — sve.

Timovi se zovu cheer squads, a ti “odredi” (uglavnom) djevojaka okupljaju se na natjecanjima gdje imaju po dvije i pol minute za demonstraciju rutine. Njoj su posvetili zadnjih godinu dana života. Žiri boduje samu izvedbu, ali odvojeno i težinu izvedenog.

Postoji jasna razlika između dvaju cheerleadinga — jedan svijet usko je vezan uz (uglavnom američki) školski sustav, gdje su više dio zabavljačke mašine vezane uz sportska natjecanja; drugi svijet nema nikakve veze sa školama, a timovi/odredi postoje isključivo da bi se natjecali. Drugim riječima, iako se zovu cheerleaderice, ove dame zapravo nikome ne cheeraju — ne postoje timovi za koje bi navijale pa megafone i navijačke slogane zamjenjuju 100-postotnom posvetom atraktivnim akrobatskim rutinama uz glazbu. Uz odjeću, akrobacije su jedina poveznica s cheerleadingom na koji smo naučeni zurenjem u američke filmove.

I za jedne i za druge otvorena su natjecateljska vrata, ali mnogi školski timovi zadovoljni su s onim što rade na školskim terenima: podržavaju sportaše na terenu, bez ambicija da se dokazuju kako to rade bolje od konkurencije. Drugim riječima, dovoljno im je što se dečki natječu za trofej. Ne moraju i one.

Muškarci među cheerleadericama postoje, ali su rijetki — što je fascinantno, ako znamo da u ranim danima žena uopće nije bilo na vidiku.

Američki cheerleading je u svojim počecima krajem 19. stoljeća bio sastavljen prije svega od muškaraca, koji su, baš kao što danas formiraju navijačke skupine, pratili svoje sportske timove i pjevali jednostavne pjesmice. Prvi su se put pojavili na utakmicama footballa, a studentsko glasilo s Princetona tih godina organizirane muške navijače opisivalo je terminom chosen yellers – “odabrani vikači”. Johnny Campbell sa sveučilišta u Minnesoti nosi titulu “oca cheerleadinga”, jer je 1898. prvi okupio i poveo američke navijače na utakmicu. Bio je to novi fenomen koji je polako zaintrigirao i žene, a jednom kad su ženama otvorili vrata — počeo je lagani takeover.

Prvo sveučilište koje je dopustilo ženama da navijaju bilo je upravo Campbellovo povijesno Sveučilište iz Minnesote, 1923., a do kraja 1940-ih krenuli su organizirani kampovi za obuku, ne bi li 1953. izumitelj Lawrence Herkimer izumio prve asesoare kao što su pom-pom i spirit stick, otvorio prvu trgovinu cheer-kostima, a po njemu je nazvan i skok Herkie. Prvi natjecateljski oblik cheerleading dobiva 1960-ih, a do 1968. Međunarodna cheerleading fondacija diše punim plućima i organizira prvu dodjelu nagrada Cheerleader All America. Desetljeće kasnije cheerleading natjecanja već prenosi televizija; krajem 1980-ih natjecanja postaju ozbiljna industrija, a 1999. stiže i prvo službeno priznanje da se radi o sportu. Iako neki to još uvijek teško prihvaćaju, 2016. stigla je najveća pobjeda u borbi za priznanje — ono Međunarodnog olimpijskog odbora.

Da rezimiram: kad navijanje postane sport, opasniji od sporta iz kojeg se navijanje izrodilo — onda dobijemo natjecateljski cheerleading, s kojim pornografske fantazije, vicevi o plavušama i klišeji iz teen komedija nemaju puno veze. Osim estetske, naravno. Zvuči kao luda priča, ali samo zato što to i jest.