Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Off Topic

Oscar za ludilo

Penjanje na ogromne, strme stijene bez ikakve zaštite? Da, i to je sport

Kako izgledaju oči čovjeka koji svojevoljno gleda smrti u oči? Kao da pripadaju nekome tko je proveo mladost vježbajući vještinu zagrljaja. Kako naučiti zagrliti pripadnike iste vrste i smijati se njihovim šalama? Treningom. Ponekad taj trening nije ništa lakši od onog potrebnog za slobodno penjanje po vertikalnim komadima kamena.

Za Alexa Honnolda, najpoznatijeg svjetskog free solo penjača i čovjeka s golemim očima koje vrište prazninom, to dolazi zajedno.

Glavni protagonist Oscarom nagrađenog dokumentarnog filma Free Solo konačno je pred kamerama obavio ono što su mnogi priželjkivali , u posljednjih desetak godina potezanja njegovog imena na sceni tzv. ekstremnih sportova: stavio je glavu u MRI mašinu i pokazao da nema straha prvenstveno zato jer nema pretjerano puno emocija. Ono što uzbuđuje tzv. normalnog čovjeka, osobu s funkcionalnom amigdalom, njega ostavlja ravnodušnim.

Svaki psihopat bez funkcionalne amigdale, dijela sljepoočnog režnja odgovornog za emocionalne reakcije, može naučiti društveno prihvatljivo ponašanje. Nije svaki psihopat manijak s narezanom susjedom u frižideru. Neki postanu Ted Bundy, ali neki potragu za uzbuđenjima pronađu u politici, biznisu i kirurgiji. Postoje zanimanja u kojima se potpuno odsustvo straha iznimno cijeni, ako ne i preferira. Isto vrijedi i za hobije koji su postali zanimanja: Alex živi u kombiju i uči od djevojke kako se ponašati u suživotu s drugim spolom. “Ne zauzima puno prostora i ne smeta”, zadovoljno opisuje svoju lijepu plavušu.

Alex je još uvijek živ jer je jednostavno najbolji u onome što radi

Hrani se jeftinim obrocima iz supermarketa i bjesomučno radi zgibove na prstima. Sad kada ima nekoliko knjiga i filmova o svojim postignućima, može reći da nešto konkretno i zarađuje od svoje jedine prave ljubavi. Zapravo, kako smo naučili gledajući dokumentarac, slobodno penjanje bez zaštite za njega je jedini trenutak istinske sreće, a sve ostalo je od sekundarne važnosti.

Hoće li nakon Oscara svaki drugi klinac koji ima problema s emocionalnom prazninom tražiti popunjavanje iste glumeći divokozu? Neće. Uostalom, svi koji se boje copycata trebaju znati da je virus ludila već ubrizgan Instagramom, epicentrom nadmetanja u samoubilačkom jahanju tornjeva i rubova najviših zgrada na svijetu. Prednjače Rusi, kraljevi šokantnog dijela interneta — baš kao i u free solo pokretu, koji ima mnogo pristaša u istočnoj Europi i Iranu. Uz sve to, postoji i buildering — vrsta free solo uspona u kojem se planine zamjenjuju urbanom topografijom, zgradama čije su staklene fasade osvajali Alain “Francuski Spider-Man” Robert i Dan Skyscraperman Goodwin. Čak i ako uzmete u obzir Alexovu napomenu o dodatnoj vrijednosti onoga što on radi — uživanje u spokoju prirode, pogledu i svježem zraku — u builderingu sve ostaje ogoljeno na čisti izazov i adrenalin. A adrenalin je popularna legalna droga.

Onako kako je Alexu — kao što je napomenuo u intervjuima — neshvatljivo da netko može jahati bikove ili se boriti u kavezu i ringu, tako je drugima neshvatljivo zašto bi se netko penjao po stijenama bez ikakve zaštite. A trećima ne ide u glavu: zašto bi se, pobogu, itko penjao?

Kao netko tko izgubi osjet u nogama kada gleda planine na razglednici, pripadam trećima. Dvaput u životu imao sam dodir s ozbiljnom visinom (ako ne računamo zrakoplov, koji je toliko nadrealno iskustvo da ne izaziva nikakav osjećaj visinskog straha) i u oba dobio napad panike koji me doslovno paralizirao — u staklenoj kabini ferris wheela iznad Tokija i na vrhu brda iznad samostana ad-Deir u jordanskoj Petri, s pogledom na zastrašujuće kanjone. Grand Canyon sam propustio kako bih ostao ležati u hotelskoj sobi Las Vegasa. U istom sam Vegasu jahao električnog bika. A u ringu sam proveo 10 godina života.

Iako ni Alex Honnold ni ja nismo kriterij za normalnost, Oscara za ludilo ipak nosi on, a zaradio ga je prije nego film o njemu. Penjati se počeo s pet godina, a 20 godina kasnije, 2008., već je nanizao rekorde, osvajajući goleme, naizgled nemoguće kamene zidove bez ikakve zaštite. U medijima se intenzivno počeo pojavljivati 2012., nakon svog prvog dokumentarca Alone On the Wall, priči o neustrašivom osvajanju Half Domea u nacionalnom parku Yosemite. Istom onom u kojem je snimljen i Free Solo, samo na drugom, još strašnijem komadu reljefa, čuvenom granitnom monolitu El Capitan, 900 metara vertikalnog uspona. Alex se na njega penjao nešto manje od četiri sata. Posebno priznanje ide snimateljima koji su toliko dugo držali dah.

Slobodno penjanje, tj. sportsko penjanje — svojevrsna podvrsta alpinizma u kojoj usponu ne pomažu alati pa se penjač oslanja isključivo o svoju snagu i spretnost, dok ga užad štiti u slučaju da se posklizne — 2020. postaje dijelom Olimpijskih igara. Krovna organizacija sportskog penjanja IFSC (International Federation for Sport Climbing) ima više od 80 zemalja članica na svim kontinentima, a od 2016., kada je donesena odluka Međunarodnog olimpijskog odbora, federacija slavi zbog novih ukazanih prilika za sve svoje članove. Među njima je i Hrvatski planinarski savez. Neke od disciplina unutar ovog novopečenog olimpijskog sporta bit će i natjecanje u brzinskom penjanju, kao i bouldering — u osnovi kontrolirani free solo, do visine od šest metara, sa strunjačama koje vas čekaju u podnožju bezopasnog uspona.

Free solo, poznat i kao soloing, slobodno je penjanje bez ikakve zaštite i zapravo odbačeno dijete sportskog penjanja. Divljenje dominira, ali dio penjačke zajednice na free solo ne gleda previše blagonaklono — baš kao što bi, da postoje motociklističke utrke s vozačima u kratkim hlačama i šiltericama ili goloruki boks bez ikakvih pravila i kriterija borbe, profesionalci zaštićeni kacigama i rukavicama tvrdili da su ‘otpadnici’ primjer barbarskog i arogantnog sramoćenja jedne dostojanstvene sportske discipline.

Alex je trenutno najpopularniji, ali nije jedini koji uznemirava mainstream. Švicarski alpinist Dani Arnold šokirao je svijet suprotnim pristupom: žurbom. Njegov free solo uspon na 1200 metara visine Grandes Jorassesa, alpskog masiva Mont Blanc, oborio je rekorde zahvaljujući trajanju od svega dva sata.

Svima njima put su utabali velikani kao što su Peter Croft i Tommy Caldwell, koji je Alexu pomagao u pripremama za El Capitan i tako završio u filmu, a isti mjesec bio protagonist vlastitog penjačkog dokumentarca, The Dawn Wall (2018).

Neki od velikana više nisu živi. John Bachar postavljao je penjačke standarde 1970-ih i 1980-ih, a 2009. je poginuo tijekom free solo uspona. Osmrtnice manje poznatih penjača su posvuda, pa tako i u Free Solo, ali iako su svi navedeni pokojnici bili free solo penjači, neki od njih su poginuli prakticirajući druge, jednako riskantne death wish aktivnosti kao što su wingsuiting i BASE jumping. Neki soloisti kombiniraju ih s free solo penjanjem, što dovodi i do razvoja novih hibridnih formi, kao što je Free BASE — uspon i skok s padobranom. U lipnju 2008. dvojica su iskusnih penjača — s užadima! — stradala uspinjući se istom rutom kao i Alex.

Alex je još uvijek živ jer je jednostavno najbolji u onome što radi. Veliku ulogu u tome igra i njegova amigdala, sposobnost da umjesto straha osjeća samo koncentraciju i tihu, prigušenu euforiju. Tako da, nemojte se ni truditi to pokušavati kod kuće. U redu, možete kod kuće, ali nemojte na Paklenicu bez špage.

Barem ne dok ja gledam.