Graničar je još prije pet godina stavljen na listu nepoželjnih sportskih aktivnosti i već ga je nekoliko škola u SAD-u nogiralo iz tjelesnog odgoja. Broj se samo povećava, s ciljem da ova igra zauvijek nestane iz dječjeg života. Barem onog dijela koji kontroliraju obrazovne ustanove.

Socijalni inženjering ide punom parom, s ciljem da civilizacija smanji svoje agresivne apetite, priguši “majmunski mozak” i krene ka stvaranju novog čovjeka — ali usput ide i kontra svega što konzervativna Amerika podrazumijeva sastavnim dijelom svog identiteta. Bilo da ste osoba koja smatra da škole postaju tvornice preosjetljivih ‘pahuljica’ ili vjerujete da bi se školski sati trebali provoditi kvalitetnije od sadističkog napucavanja loptom, činjenica jest da je ideja brzo krenula u izvoz pa su se tako prije dva tjedna oglasili i znanstvenici u Kanadi koji apeliraju na zabranu graničara u školama, nazivajući ga “legaliziranim bullyjingom”.

Rana verzija graničara je bila ritual kaljenja plemenskog ratnika u Africi, u kojem se izmiče pred kamenjem

Tvrde da jedna igra graničara može srušiti sve vrijednosti koje učitelji pokušavaju ugraditi u odgoj i obrazovanje djece. Bullying je ključna riječ, jer je nastavnicima tijekom igre graničara teško razlučiti nasilni napad od nevine igre. Graničar, kažu, promovira nasilnu komunikaciju i stvara lake mete od fizički slabijih pojedinaca, žrtve biologije kojima se šalje loša poruka i sveukupno negativno utječe na psihu pojedinca u formativnim godinama. Tjelesni odgoj bi trebao biti, tvrde i američki i kanadski stručnjaci, mjesto na kojem se promovira kontrola agresije — a ne agresija.

Je li graničar stvarno toliko agresivan? Iskreno, ne sjećam se, ali s obzirom da bih sada neke ljude s guštom poredao i gađao čak i težim predmetima od lopte, vjerujem da ništa nije bilo drugačije ni u školskim danima, samo na drugoj razini. Je li to bila prilika za ventiliranje frustracija koje se tako ne bi preselile u otvoreno mlaćenje nakon nastave? Ili je to bio i ostao povod i trening za otvoreno mlaćenje nakon nastave? Pojma nemam. Pitate li Bena Stillera, graničar ne samo da je agresivan, nego je i izvor komedije kada ga igraju odrasli ljudi.

A kada ga igraju odrasli ljudi, graničar više nije “igra”, nego i globalni sport, pri čemu dodgeball zvuči ne samo ‘svjetskije’, nego i ‘odraslije’, zbog čega se Dodgeball klub Zagreb službeno zove tako kako se zove. Da se razgraniči od školske igre. To vam je kao kuglanje i bowling — stranci izmisle varijaciju i odmah se koristi engleski naziv jer nemamo svoj za istu tu varijaciju.

A dodgeball nije isti kao graničar, naravno, iako ih često upotrebljavamo kao sinonime.

Jer osnove su iste, baš kao što su skoro iste u kuglanju i bowlingu, ali prve razlike dolaze već iz same veličine i težine kugle, tako se i kod dodgeballa sve dodatno sistematizira u odnosu na graničara; postoje tri linije i igra je puno dinamičnija zbog pet lopti koje su konstantno u terenu. Igraju se dva seta po 15 minuta.

Svjetske rang liste s početka teksta nisam izmislio, riječ je o pravom zbroju uspjeha nacija na najvećim svjetskim natjecanjima. Svjetski kup je, naravno, najveće od njih.

Ako se graničar izbaci iz škole, znači li to da će cijeli jedan sport izgubiti svoju podlogu, korijenje iz kojeg izrastaju potencijalni profi igrači? U kojoj bi se točno dobi djeca trebala početi baviti graničarom, a da to bude politički korektno, ali i smisleno, plodonosno za razvoj eventualne karijere u dodgeballu? Puno je tu pitanja. Ima li netko odgovor?

Španjolci imaju. Ili barem tvrde da ga imaju. Datchball se promovira kao sve ono što graničar nije, posebno sada kada ga seciraju na nišanu — kao pedagoška fizička aktivnost u kojoj djeca uistinu razvijaju svoju ličnost razgibavajući tijelo. Izum učitelja Roberta Navarra, datchball je varijacija graničara koja je od školske igre evoluirala u pravi sport za sve uzraste, iako je primarno bio namijenjen upravo za primjenu u tjelesnom odgoju najmlađih osnovnoškolaca. Koriste mekane lopte u dvije boje (žuta i ružičasta), dječaci i djevojčice igraju zajedno i uče vrijednosti timskog rada, posvećenosti, strasti, samopoštovanja i osobnog razvoja. Sve nam to objašnjavaju promotori sporta za španjolsku televiziju, tko drugi? Nakon implementacije u školama, stvorili su i klubove koji pokušavaju datchball pretvoriti u otvorenu nacionalnu konkurenciju dodgeballu.

Graničar/dodgeball je, uz sve probleme, usto i sport o čijoj se povijesti malo zna. Zapravo, svatko misli da zna, ali ne može svatko biti u pravu, osim ako svi ne govore isto. A ne govore. Po nekima, graničar je jako, jako star, nastao još prije pola tisućljeća negdje u Aziji ili Mezoamerici, a možda i u Grčkoj. Zabavnija i detaljnija teorija korijene sporta smješta u Afriku od prije 200-tinjak godina, gdje je rana verzija graničara bila dio rituala kaljenja svakog plemenskog ratnika. Oni su se, naime, umjesto pred loptama, izmicali pred kamenjem.

Sveučilišni profesor i misionar dr. James H. Carlisle proučavao je ritual na terenu, a kada se vratio u Englesku, pokazao je učenicima što je naučio. Kamenje je zamijenio kožnom loptom — koja je i dalje boljela kada vas je pogodila, ali nije ubijala. Iz igre biste ispali tek kada više ne biste mogli stajati na nogama od količine primljenih pogodaka. Prednost je bila ta što su ga igrali na ogromnoj livadi, bez ‘granica’, pa su mogli slobodnije bježati od nadolazećeg projektila.

Krajem 19. stoljeća koncept dolazi u SAD, gdje se cijela igra dodatno ubrzava i nabrijava, teren postaje jasno definiran i limitiran, a 1905. napisana su i prva pravila pa je dodgeball napokon mogao postati službenim sportom. Danas se još samo na sveučilištu u Norfolku igra izvorna igra, u spomen afričkom ritualu, koji je također imao pedagošku svrhu: izgraditi fizičke vještine i duh mladog ratnika ili ga sahraniti ako je nesposoban.

Moderna zapadna civilizacija izgrađena je na nekim drugim principima, ali čak i kada kamenje zamijenimo loptom, nije dovoljno: bolje da lopte ne bude. Za mir nekih pojedinaca i eventualni mir u svijetu.