Zovu se čopor. Koji to još sportaši na svijetu sebe službeno zovu čopor? Ne tim, nipošto igrači ili natjecatelji. Čopor. Čopor agresivnih žena koje igraju svoju, estrogensku verziju footballa na koturaljkama, s više strasti (čitaj: fizičkog kontakta) nego što bismo to možda i očekivali, onako na prvu, tradicionalnu prvu. Hej, njima ne treba ni lopta da bi se pomlatile!
Iako je roller derby jedan od onih sportova koji prima sve — muškarce, žene i djecu — nemojmo se zavaravati: on privlači uglavnom čopore žena kojima rolanje nije samo sredstvo za bildanje nogu i listova, nego i prilika za polomiti noge i natuči listove, svoje i tuđe, u ‘utakmicama’ nalik na futurističke vizije starih SF filmova, miješane s komadom retro-mahnitosti ludih sedamdesetih. Znači, poput kultnog Rollerballa iz 1975. koji je predstavio distopijsku viziju američkog footballa na koturaljkama, samo što je, umjesto legendarnog Jamesa Caana kao Jonathana, tu čopor žena. Dobro, to je barem tako u teoriji.
Svojom površinom, estetski i ‘stripovski’, roller derby nam je manje-više predstavljen kroz popularnu kulturu, prije svega putem filma i televizije. Snažne, odvažne i nemilosrdne žene u pokretu, natopljene znojem, u vrućim hlačicama i dokoljenkama inspirirale su cijeli jedan komad kinematografije — kako eksploatacijski, tako i holivudski. Čak je i legendarni Roger Corman 1972. snimio The Unholy Rollers, pokušavajući kapitalizirati na trendu, samo što je nekako uspio iz tako potentnog bunara inspiracije izvući tek dosadnu niskobudžetnu drametinu.
Postoji 2.000 liga u 53 zemlje, a 100.000 žena ovaj sport prakticira na redovnoj bazi
Dobar dio popularizacije roller derbyja u mainstreamu novog milenija odradio je i film Whip It 2009., komična drama s Ellen Page na koturaljkama i Drew Barrymore u redateljskom stolcu. Snimljeno je i nekoliko više i manje razvikanih dokumentaraca, kao što su Derby (1971.), Blood on the Flat Track (2007.), Brutal Beauty (2010.), This Is Roller Derby (2011.), Roller Life (2016.)…
Ali put do takvog statusa bio je dug i popločan vještim manevriranjem između sporta i spektakla. Iako je bio na listi potencijalnih noviteta za Ljetne olimpijske igre 2020., dugo vremena nitko nije roller derby shvaćao ozbiljno, a kamoli tretirao ga kao respektabilni sport. S razlogom. Jedno vrijeme, radilo se o svojevrsnoj varijaciji pro-wrestlinga, u kojem djevojke glumataju da se mlate kao hokejaši i pretjeruju za potrebe gledanosti na televiziji.
Prve utrke na ‘cipelama s kotačima’ u SAD-u su se za novčanu nagradu organizirale već krajem 19. stoljeća, a prvo korištenje riječi ‘derby’ za ovaj tip sportske aktivnosti dogodilo se 1922.. Priča o roller derbyju službeno započinje 1935. osnivanjem utrke Transcontinental Roller Derby. ‘Filmska’ priroda sporta očita je već u njegovim korijenima — Leo Seltzer vodio je lanac kinodvorana kada ga je velika depresija 1929. zamalo otjerala u bankrot. Kako je tada film bio blizak show i sideshow atrakcijama, Seltzer je nanjušio novi trend pa organizira spektakl: Transcontinental Roller Derby, mjesec dana dugu utrku na koturaljkama od Los Angelesa do New Yorka. Utrka muško-ženskih parova, timova kojih je bilo 25. Rodio se hit!
Bilo je jasno i zašto — narod je najviše uživao u padovima i nesrećama, sudarima i pokušajima da se preskoče ležeće žrtve nepažnje. I tako je rođen kontaktni roller derby: Seltzer je, kao dobar prodavač, nagovorio i ohrabrivao natjecatelje da se slobodno laktare i udaraju jedni u druge. Seltzerove inovacije izvornog koncepta podrazumijevale su širenje broja članova pojedinih timova na pet i prva pravila osvajanja bodova — osim fizičkog kontakta među rolerima, moderni roller derby je tako već 1930-ih dobio i svoje konkretnije obrise.
A onda se nakon Drugog svjetskog rata dogodila televizija. I roller derby se potpuno pretvorio u dogovoreno nasilje, preglumljavanje, namještena izguravanja i sudare. Seltzer je na vrijeme osjetio da, iako kratkoročno profitabilan, takav pristup vodi u katastrofu pa je pokušao okrenuti kormilo u pravcu u dodatne legitimizacije osnivanjem dječje lige, ali teatar i komedija nalik onoj koju prakticiraju kečeri ostala je u srži popularnosti derbija kroz čitave 1970-e i 1980-e. Štoviše, 1980-ih je u TV showu Sudden Death predstavljen roller derby sa živim aligatorima koji bauljaju oko staze! Ideja koju je desetljeće kasnije probao prodati John Milius za prvi UFC, ali ipak nije prošla, u ovoj je varijanti ipak ugledala male ekrane!
Povijest kaže da je tek 2002. u Austinu nastao roller derby koji nije bio fejk, koji se nije oslanjao na cirkus, show, spektakl i fore iz B-filmova, zajedno s polugolim plesačicama našminkanima poput benda Mötley Crüe. Bio je to veliki potez, koji nazivaju “reinvencijom” i “ponovnim rođenjem” roller derbyja.
Hrabre Teksašanke odbile su svaki scenarij, dogovor i namještaljku, proglasile svoju verziju debrija full-contact sportom, privukle novu publiku iskrenim, ali i otvoreno agresivnim ‘punky’ pristupom natjecanju pa zatim formirale dvije moćne lige, Lonestar Rollergirls i Texas Rollergirls. U 2006. dogodila se velika rolerderbimanija, kada je naglo rastao broj ženskih liga — djevojke su se masovno inspirirale reality showom Rollergirls, koji je emitirao A&E, a u kojem su producenti dovukli kamere upravo u život i svijet Lonestar Rollergirls lige.
Roller derby je, u neku ruku, kontaktna utrka, s obzirom da podrazumijeva kružnu jurnjavu na koturaljkama (one s četiri kotača) u smjeru suprotnom od smjera kazaljke na satu. Dva su poluvremena, svako po 30 minuta. Dva tima, svaki do 15 igrač(ic)a, od čega ih je pet aktivno u svakoj ‘epizodi’ tzv. utrke/utakmice koju nazivaju jam, u trajanju od najviše dvije minute. Pack ili čopor je najveća skupina blokera iz oba tima, dok jammeri nisu dio čopora, već upravljaju s njime kao svojevrsna samostalna jedinica. Jammer nosi zvijezdu na kacigi i on je taj koji svom čoporu/blokerima donosi bodove, ako uspije izbjeći i prestići protivnički čopor u svojoj zadanoj putanji.
U svakom slučaju, kaos naguravanja, natezanja, potezanja, rušenja i zalijetanja svakako je zabavnije gledati, nego čitati o njegovim pravilima. I da, nema blokiranja rukama, laktovima, glavom i stopalima. Tako da ne očekujete MMA na kotačima.
S obzirom da žene dominiraju, Women’s Flat Track Derby Association najveće je od nekoliko nadzornih tijela ovog sporta. Udruženje okuplja više od 400 liga, sve redom ženskih, naravno. Iako su osnovna pravila ista, znaju oscilirati od udruženja do udruženja, ali WFTDA sa svojim pravilima pokriva čak 98 derbija, ne samo u SAD-u, nego u Kanadi i Velikoj Britaniji. U rodnom SAD-u roller derby živi kroz čak 848 liga, što je na populaciji od 322 milijuna točno 2,6 liga na milijun ljudi. Rekorder je država Wyoming, s 24 lige na milijun ljudi.
Ali, unatoč impresivnim brojkama, SAD nije na vrhu liste — statistički, vlada Novi Zeland s 29 liga u populaciji manjoj od 5 milijuna, tj. 6,3 liga na milijun ljudi. SAD je po toj statistici na sedmom mjestu, a iznad su Finska, Island i Švedska. Ukratko, roller derby se igra posvuda. Kod nas baš nešto previše i ne. U susjedstvu djeluje Roller Derby Ljubljana. Ali obožavaju ga i u Aziji. Što roller derby čini jednim od najvećih američkih sportskih izvoza svih vremena — parira mu jedino košarka, dok se football i bejzbol po međunarodnoj raširenosti uopće ne mogu mjeriti s roller derbyjem.
Danas, postoji 2.000 liga u 53 zemlje svijeta, a 100.000 žena ovaj sport prakticira na redovnoj bazi. Kažu da je razlog njegove velike, brze i nezaustavljive popularnosti samo paralelno jačanje pozicije žena na svijetu, a njima je u tom kontekstu roller derby tek jedan od ventila za demonstraciju snage.
Možda je to istina, možda samo lijepo zvuči, a dok čekamo znanstvena istraživanja koja će potvrditi ili pobiti ove teze, ostaje nam pokrenuti peticiju za povratak aligatora u sport. Jer, zašto ne?
