Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Off Topic

Sivi sokole, prijatelju stari

Utrke najbržih životinja na svijetu kao omiljeni sport arapskih bogataša

Naftni novac može sve: što je 200.000 eura ako su potrošeni na pticu koja će ti donijeti slavu preko organiziranih televizijskih prijenosa njezina sportskog lova? A još ako pobijediš, vratit ćeš ulaganje, jer nagrada koja je prije tri godine čekala pobjednika u bliskoistočnom sokolarenju, jednom od najekskluzivnijih sportova u Ujedinjenim arapskim emiratima, iznosila je 125.000 eura i Bentley. Da pobjednički provozaš sebe i pticu.

Naravno, dragi čitatelju, šanse za uspjehom na dotičnom natjecanju povećalo bi ti posjedovanje pokoje naftne bušotine ili barem krvna veza s nekim kome je dotični iznos i spomenuti automobil samo simbolična nagrada. Dakle, da si dotični skupocjenog Bentleyja može kupiti i bez muke oko dresure ptica po pustinjskim dinama — ali u muci i jest poanta, jer kao i svaki sport, sokolarenje i utrke sokola iziskuju trud, novac, vrijeme… Dakle, strast.

Naravno, Arapi su cijelu priču odveli na novu razinu ne samo dekadencije i rasipničkog pristupa, nego i u formu spektakla sa svojom publikom i navijačima, kao i medijskom mrežom koja sokolarenje potpuno izvlači iz romantične nostalgije i tradicijskog hobija u natjecanja koja su suvremeni ekvivalent onoga što je sokolarenje bilo u mnogim etapama svog postojanja — razbibriga i statusni simbol za aristokraciji koja je, za za razliku od nouveau riche Arapskog poluotoka, nekoć jahala konje, a ne brojala konjsku snagu novog Ferrarija.

Noćni klub, zaštitarska tvrtka, junačko tepanje, ime konja i najbrža životinja na svijetu — sokol, zapravo sivi sokol koji se najviše koristi u sokolarenju, pri obrušavanju doseže brzinu od 389 km/h, pa ga je impresivno vidjeti kako se utrkuje poput kakvog pernatog Usaina Bolta. Sokolar koji je najbolje dresirao i kontrolirao svoju životinju odlazi kući s titulom. U najboljem slučaju, i s kešom i luksuznim automobilom.

Golubovi ili pilići kao živi mamac nabrijavaju sokole na maksimalno ubrzanje, za koje ptica mjesecima trenira

Svaki sokolar koji se bavi tradicionalnim lovom ili sportskom disciplinom utrkivanja ptica uglavnom investira u istu opremu: kožnu rukavicu koja čuva ruku na kojoj balansira životinja i kapuljaču kojom joj se pokriva glava kako bi bila u zen modu do početka zadatka. U prvim danima treninga imaju i uzicu koja ih kontrolira da padanjem izvan zen moda ne odlete dalje nego što bi trebalo. Ostalo su finese: na utrkama, treniraju ih da love isključivo druge ptice koje bacaju kao mamac na koji se obrušavaju i dosežu brzine koje donose pobjedu ili poraz. U lovačkom sokolarenju, na meti su zečevi koji se od čudovišta iz zraka skrivaju na tlu.

Priča o povijesti sokolarenja je klasični miks mitologije i faktografije.

Bilo je dovoljno onih koji su na svaki mig zapisanog ili nacrtanog susreta čovjeka i ptice u dalekoj povijesti gledali kao na sokolarenje, kao da ne postoji i hičkokovska opcija ili barem običan lov na ptice, a ne s njima. Pa se tako pretpostavlja da povijest ove discipline ide do 2.000 godina u prošlost, negdje u Mezopotamiju, a onda se kroz stoljeća razvijala u središnjoj Aziji i Mongoliji, odakle je s invazijama istočnih plemena taj lifestyle stigao u Europu. Druga priča kaže da je kalif Kitab al-Mutawakkil ukoričio svoje spoznaje o sokolarenju razvijenom oko Perzijskog zaljeva, a onda je Fridrik II., vladar pruske države, preveo djelo za svoje i potrebe suvremenika u 13. stoljeću.

Tada je sokolarenje bio izraz nužde, metoda lova u kojem se ptica koristila umjesto vinčesterke, a pernate letjelice nisu završile na ražnju prije svega zato što su bile vrjednije kao oruđe za napuniti špajzu leševima glodavaca i sitnijih sisavaca. Srednjovjekovno plemstvo i kraljevi koristili su sokole, rekoh, kao reperi zlatne lance, a preferirali su ovaj način lova jer je bio stylish i na prestižan način demonstrirao vještinu. Kada je u 17. stoljeću izmišljena sačmarica, taj disruptivni element u tradicijskom odnosu živih bića, sokolarenje je gotovo izumrlo, a na životu se održalo tek zahvaljujući entuzijazmu nekolicine organiziranih sokolarskih klubova.

Kada je nestalo praktične potrebe, ostala je samo dvije opcije: pretvoriti povijest u komad konzerviranog folklora ili je transformirati u aktivni sport.

Tijekom 18. i 19. stoljeća sokolarenje se pretvorilo u opskurni hobi ljubitelja faune, ali u 20. je postalo veliki trend na Zapadu, pojavljujući se u magazinima, TV emisijama i dokumentarcima koji su pumpali novu industriju masovnog uzgoja ptica za potrebe natjecanja i demonstracijskih igara.

U Hrvatskoj, gdje su ga doveli Iliri, sokolarenje je također bio hobi kneževa i kraljeva, koji su dotične grabljivice, osim za status, koristili i za poklone drugim državama. U 20. stoljeću Marijan Žižanović osniva Hrvatski sokolarski savez, od 2007. postoji i Hrvatski sokolarski klub koji promiče “sokolarenje kao tradicionalnu lovnu disciplinu i kulturnu baštinu Republike Hrvatske te svjetske nematerijalne živuće kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a”, a otvoren je i Sokolarski centar u blizini Šibenika. Nemamo sportske utrke sokola, a ni televiziju koja bih ih prenosila.

Ali zato znamo tko ima. Sokolarenje kao sportska disciplina nigdje nije tako ozbiljno shvaćena, nigdje nije postala tako popularna i lukrativna djelatnost kao u Emiratima, gdje su nove generacije pretvorile nužnost svojih predaka — lovljenje svega jestivog u pustinji pomoću ptičje perspektive i vještine — u sport i biznis.

Fazza Championship for Falconry — Tilwah najveće je natjecanje ovog tipa čija je ekskluzivnost naglašena već u samoj podjeli natjecatelja – s obzirom na to da nema razlika u kilaži ili godinama, cca 150 natjecatelja svrstano je po klasnim razredima. Tradicija je sve, a organizatori u službenom proglasu naglašavaju kako se apsolutno oslanjaju o tradiciju svojih pradjedova, ne mijenjajući ništa u samoj srži, ali opet, u 21. stoljeću ništa ne ide bez korištenja nove tehnologije pa se isto tako hvale savršenom opremljenošću kamerama, velikim ekranima, luksuznim loungeovima za elitu…

Utrke sokola koncipirane su kao let na 400 m, što u prijevodu znači da središnji program traje kao stari mečevi Mikea Tysona — svega 20-ak sekundi. Golubovi ili pilići kao živi mamac nabrijavaju sokole na maksimalno ubrzanje, za koje ptica mjesecima trenira.

“To je kao treniranje nogometnog tima”, objašnjava šeik Khalifa bin Mirjen, koji dva mjeseca prije prve utrke kreće s intenzivnim treniranjem sokola. Svaki dan radi na “dodavanju energije i mišića” pticama, a trening se sastoji od nekoliko kilomatara vožnje automobilom, s rukom ispruženom kroz prozor, kako bi se ptica natjerala da je slijedi. U zadnje vrijeme koriste se i dronovi.

“Ponekad dobar sokol može letjeti šest do osam kilometara, slijedeći automobil koji ide 85 km/h. Treniramo ih dva mjeseca dok ne budu spremni, ali naše treniranje traje do zadnje utrke, pa je to sve zajedno šest mjeseci. To je za nas jedna sezona”, objašnjava.

Fenomen je očit: natjecanje je emitirano na televizijama u čitavoj regiji.

Yuri Ancarani je 2016. snimio The Challenge — odlični, višestruko nagrađivani dokumentarac o cijelom eventu i glavnim junacima iz redova homo sapiensa i faune, pokazujući nizom fenomenalnih slika kako nova aristokracija nastavlja tradiciju stare. Ali ako ste već uvjereni u to da samo lovaši idu na golf i da samo okorjeli pripadnici zlatne mladeži treniraju polo, pogledajte The Eagle Huntress, dokumentarac snimljen iste godine kad i The Challenge, koji možda može, hm, osokoliti vaše sokolarske ambicije. Doduše, u igri je druga ptica iz naslova (orao), ali fora je načelno ista, samo minus Bentley i zlatni satovi: 13-godišnjakinja iz Mongolije pokušava postati prva djevojka na natjecanju u lovu orlovima, na Festivalu zlatnog orla, gdje su stare metode lova na lisice od 1999. pretvorene u natjecateljski sport.

Doduše, ako su vaše vještine komuniciranja sa pticama dosad bile svedene na bacanje kruha golubovima i tjeranje papige da psuje, morat ćete se ipak malo više potruditi.