Moj prvi kiropraktičar je bio slijep. Zvao sam ga Zatoichi, po legendarnom junaku iz serijala japanskih filmova o slijepom samuraju. Iako nije dekapitirao sve što mu zakuca na vrata — tada bi se zvao kiripraktičar, hihihi, jer kiri iz harakiri na japanskom znači “sjeći” — nego privremeno rješavao koštane probleme klijenata.I Zatoichi je bio maser. Obojica su savršeno poznavala ljudsko tijelo oslanjajući se na dodir, ne na vid. Ono čime se oni bave, ionako se ne vidi, skriveno je ispod kože.
Već sam upoznao čovjeka koji ‘gleda’ sve moguće filmove u kinu, iako ih ne vidi; pogledao sam dokumentarac o slijepom lovcu… a onda saznao i to da postoji slijepi MMA borac! I to ne Blind Kung Fu Master s Mad TV-a, niti Marvelov Daredevil, Kareem Abdul Jabbar u Posljednjoj igri smrti ili Donnie Yen u Ratovima zvijezda, sve redom pop-kulturne ikone koje su nas zabavljale, zadivile ili nasmijavale miješajući sljepilo i vrhunske borilačke vještine u paketu fikcije.
Ronald Dlamini nije fikcija.
Južnoafrički MMA šampion (27-4) profesionalno se borio sve do 2012., kada je obolio od meningitisa. Pao je u komu, a kada se nakon 10 dana probudio u bolničkom krevetu, ostao je slijep. Nakon izlaska iz bolnice jedva je hodao. Onda se počeo vraćati u formu. Pa se vratio u formu. Pa je počeo sparirati…
Našao je svjetlost u ratobornom otporu vlastitom stanju. Krenuo je rušiti rekorde izdržljivosti na sedam kontinenata…
“Bolje osjetim mirise, bolje čujem. Samo na dodir, znam koliko si težak. Kad spariram, slušam disanje. Slušam korake. Udarit ću te kad si najranjiviji”, kaže Dlamini i, ponavljam, ovo nisu rečenice iz filma Kill Bill.
Dlamini je u borilačku mirovinu otišao prije sljepila, ali se slijep vratio treningu. Ne samo treniranju sebe, nego i drugih, držeći instrukcije samoobrane za slijepe, najčešće žrtve silovanja i pljačke. Trenira i profi-borce poput Iksaana Rahamana iz durbanskog kluba Gorgeous Boyz Hardcore, koji za svog trenera kaže: “Za nekog tko ne vidi, čovjek radi nevjerojatne stvari. Brani se od udaraca, napada, može te srušiti i prisiliti se da se predaš. Uči te da ne trebaš sve gledati, nego osjećati.”
Rahaman je, u osnovi, Jedi. Ekstreman primjer, u rangu Kylie Maynarda, bivšeg MMA borca bez ruku i nogu. Obojica su, u svakom slučaju, inspiracija.
Kao i, uostalom, svatko tko se ikada ozbiljno posvetio sportu unatoč — pun intended — na prvi pogled velikim nedostacima u odnosu na očekivano. Iako sportovi za slijepe često jesu dio paraolimpijske lepeze, ponekad bilježe i primjere u kojima nema prilagodbe i kombinacije pravila kako bi se napravio prostor za ‘drugačije’. Primjerice, penjanje. Čak i free solo.
Justin Salas nije potpuno slijep — periferni vid mu je gotovo nedirnut, ali jedva da išta normalno vidi pa se od svoje 14. godine, kada je naprasno oslijepio bez da liječnici stvarno znaju zašto, odlučio nastaviti baviti sportovima koje je volio — nogometom i vožnjom BMX-a. Onda se zarazio penjanjem. Sada ga možete pronaći na stijenama u državi Utah, gdje se penje oslanjajući se prvenstveno na moć dodira.
Godine 2001., u povijest je ušao planinar, alpinist i penjač Erik Weihenmayer, prva slijepa osoba koja je pobijedila Mount Everest. Erik je osvajao smrznuti Nepalski vodopad, proslavljenu stjenurinu El Capitan, peruanski Alpamayo… Utrkivao se biciklima po planinama i vozio kajak u Grand Canyonu.
Dovoljno nabijanja kompleksa za jedan dan?
Ako nije, onda valja spomenuti Milesa Hilton-Barbera, koji je oslijepio u svojim ranim 20-ima, ali tek mu se u 50-ima godinama počeo radikalno mijenjati stav prema životu u mraku. Našao je svjetlost u ratobornom otporu vlastitom stanju. Krenuo je rušiti rekorde izdržljivosti na sedam kontinenata, u kategorijama planinarenja, pustinjskih i polarnih ultra-maratona, letenja, ronjenja, glisera…
Marla Runyan je slijepa američka trkačica, maratonka i trostruka šampionka. Anthony Clarke iz Australije ima paraolimpijsko zlato u judu, a 1993. dobio je medalju na nacionalnom prvenstvu, boreći se protiv osoba koje nemaju problema s vidom. Chris Holmes je paraolimpijski britanski rekorder u plivanju, a američka plivačica Trischa Zorn najuspješnija sportašica u povijesti Paraolimpijskih igara, s 55 osvojenih medalja. Slijepa je od rođenja. Lisa Banta, Amerikanka češkog porijekla, proslavila se kao bacačica diska, a onda u goalball timu osvajala paraolimpijske medalje.
Goalball je fantastična priča. Nastao kao sport isključivo dizajniran za slijepe, neobična je mješavina nogometa i rukometa koja se odvija na igralištu nalik onome za odbojku. Svaki tim ima tri igrača koji naizmjence bacaju glasnu i veliku loptu prema golu (kao tri-četiri spojena gola za mali nogomet), dok je drugi pokušavaju obraniti. Svi igrači moraju imati sunčane naočale. Sport regulira IBSA, Međunarodna federacija sportova za slijepe osnovana 1981., a na listi pravila jasno je zabranjeno svađanje, namjerno stvaranje buke koja ometa praćenje lopte i diranje sunčanih naočala bez dopuštenja.
Za stolni tenis kažu da je savršen sport kojim se osoba može prilagoditi nakon gubitka vida, bez ikakve promjene u opremi i pravilima. Ipak, postoji i polybat, sport koji je, baš kao i goalball, stvoren isključivo za slijepe. Zovu ga još i “stolni kriket”, a stol za polybat nema mrežicu, barem ne po sredini — ona je uzdignuta oko lijevih i desnih rubova stola kako loptica ne bi sjurila sa strane. Loptica se palicama nalik na one za spanking, ovaj, mini-kriket, udara pa kotrlja s jedne strane stola na drugu, sve dok ne padne dolje. Cilj je gurnuti lopticu preko ruba suparnikova dijela stola. Loptica se ne smije podići od površine.
U Nepalu ne trebaju stol pa igraju kriket za slijepe, a i golf za slijepe u posljednjih desetak godina bilježi veliki rast popularnosti, s mnoštvom organizacija i natjecanjima u kojima se u osnovi igra normalni golf, samo s pomagačem koji pozicionira palicu na potrebni položaj te verbalno opiše topografiju terena i udaljenost rupe.
Ipak, sve je to ništa u usporedbi s — automobilskim relijem za slijepce! Blind Man Car Rally se već 12 godina održava u Indiji, a popularnost ovog eventa samo raste. Kako to da se groblja ne pune u hyperspeedu? Slijepi ne voze. Oni vode. Blind Man Rally otvoren je za sve koji imaju vozačku dozvolu. Zainteresirani se samo trebaju pojaviti na dogovorenom mjestu, gdje ih čeka partner. Novostvoreni tim dobije upute i definiranu brzinu vožnje pa kreću kroz gradove do cilja, a slijepi navigator na suvozačkom dirigira cijelo putovanje, čitajući upute i mape na Brailleovu pismu.
Blind Man Car Rally je 2006. krenuo u Mumbaiju, a zatim se raširio u 20 indijskih gradova. Karakteriziraju ga niske brzine i ne pretjerano nabildani automobili, a poanta je eksperiment u ljudskoj komunikaciji i podsjećanje na alternativne načine navigiranja suludim urbanim pejzažima, snalaženje na kotačima bez primarnog oslanjanja na osjetila koja su nam — pa, primarna, kada je vožnja u pitanju.
Dobar slijepi navigator, dokazano je, učinkovitiji je od lošeg GPS-a!
