Off Topic

Sport iza rešetaka

U američkim zatvorima postoji čitav mikrosvijet natjecanja i liga

Rafael Cuevas je ubojica. Prije 15 godina izbo je 21-godišnjaka na smt.

“Dugo sam hodao okolo čekajući da nekoga ubijem, dok nekoga nisam ubio”, rekao je godinama kasnije. Tog kobnog dana, u tučnjavi na parkiralištu ispred stadiona San Francisco Giantsa zario je nož u muškarca s kojim se posvađao ni oko čega. Za nožem je, navodno, potegnuo kada se tučnjavi pridružio žrtvin prijatelj pa je, tvrdila je obrana, u panici djelovao tragično. Treba li mu dati drugu šansu?

Rafael Cuevas je usto i trener. Na služenju kazne u San Quentinu imao je izbor potonuti u crnjak zatvorskog sustava ili se posvetiti sportu. Dali su mu šansu, pa je izabrao košarku. Trenira momčad San Quentin Warriors, jednu od brojnih sportskih momčadi nastalih u ovom opjevanom zatvoru. Njegov izbor bila je košarka, iako San Quentin ima i jaku bejzbolsku ligu. Zatvori Englewood (Colorado) i Groveland (New York), recimo, imaju teniske terene, a državni zatvor u državi Utah nedavno je organizirao i svoj prvi maraton za zatvorenike.

Rafael Cuevas je također i zvijezda dokumentarnog filma Q-Ball (2019.), s kojim nas redatelj Michael Tolajian, inače specijaliziran za sportske teme (autor je dokumentarnog filma Bluegrass Kingdom: The Gospel of Kentucky Basketball), vodi košarkaškim ‘odjeljkom’ kontroverznog programa rehabilitacije kriminalaca kroz sport. Kontroverznog utoliko što — a tome će svjedočiti i same obitelji žrtava koje također imaju svoj glas u filmu — daje priliku za zabavu onima koji bi načelno trebali patiti zbog svojih odvratnih grijeha.

Ili?

Zatvorski sport funkcionira. Ako zatvor shvatimo kao ono što bi na papiru trebao biti — prilika za rehabilitaciju i preodgoj, pripremu devijantnih elemenata za njihov povratak u društvo. Naravno, pod uvjetom da nije riječ o baš totalnom smeću koje će u zatvoru dočekati smrt. U tom slučaju, sport pod budnim okom snajperskog gnijezda jest način na koji ubojice ubijaju vrijeme.

Amerika je odavno prigrlila zatvorski sport kao dio svoje sportske kulture

SAD nije jedini dio priče, ali jest golemi. U SAD-u je zatvorski sistem lukrativni biznis, koji stvara zaradu od 74 milijarde dolara godišnje. Biznis je temeljen na stravičnim brojkama: čak 2,3 milijuna Amerikanaca je iza rešetaka, od pedofila i kanibala do običnih uživatelja marihuane. Od 1972. do danas broj zatvorenika je porastao za čak 700 posto. Zatvori su tako razvili svoj vlastiti mikrosvijet koji znamo preko filmova i serija, svemir s autonomnom ekonomijom i strogo definiranim hijerarhijskim i grupnim odnosima, društvo za sebe s vlastitim modelima zabave, uključujući i sport. Zatvorenici prate sportske aktivnosti i organiziraju klađenja, ali i sudjeluju — ne radi se samo o dizanju utega u dvorištu, nego o pravim sportskim ligama koje ljudima daju fokus, disciplinu i drugu šansu nakon eventualnog izlaska, pripremajući ih za potencijalni život s loptom u ruci.

Posljednjih desetak godina pristup sportskim aktivnostima postao je sve ozbiljniji, organiziraniji, s kvalitetnijim terenima, ali sama priča nije nova. Prvi američki zatvor koji je uveo ovu praksu bio je Concord Reformatory u Massachusettsu, organiziranjem sportskih programa za zatvorenike još 1886.

Premotajmo stotinjak godina u budućnost i dobit ćemo priče čiji su akteri likovi poput Pee Wee Kirklanda, čarobnjaka ulične košarke. Mogao je igrati u Chicago Bullsima, ali je odbio ponudu jer je zarađivao više love na ulici. Nekoliko godina kasnije završio je u zatvoru, upravo zbog te zarade na ulici — dilanja droge. Igrao je košarku u zatvorima u Pennsylvaniji i Texasu, tijekom čitavih 1980-ih, a kad je skužio koliko je bio glup i konačno odslužio kaznu, postao je motivacijski govornik u školskim programima pod Nikeovim pokroviteljstvom.

Demetrius ‘Hook’ Mitchell zaradio je vlastiti dokumentarac Hooked: The Legend of Hook Mitchell iz 2003., životnom pričom koja ga vodi od ikone streetballa na ulicama Oaklanda do zatvora. Kažu da je mogao biti jedan od najboljih NBA igrača svih vremena, ali mu nisu dali tu šansu. Propao je od droge pa 1999. dobio pet godina zatvora zbog oružane pljačke videoteke. Na odsluženju kazne postao je Waliyy Abdur Rahim — preobratio se na islam pa dominirao zatvorskom košarkaškom ligom. Kad kažu da program radi, onda potežu i primjer Leeja Bensona, jedne od zvijezda Kineske košarkaške lige (CBA), koji je prije vladavine azijskom košarkom pekao zanat na terenima zatvora u Ohiju.

Tu je i Markelle Taylor, koji je u ljeto 2019. istrčao Bostonski maraton u tri sata, tri minute i 52 sekunde. Tek koji mjesec ranije izašao je iz San Quentina, gdje je proveo 17 i pol godina zbog ubojstva. U San Quentinu, pored košarke vrijedne dokumentarca i velike bejzbolske lige, od 2005. djeluje i The 1000 Mile Club, klub trkača i maratonaca. Njegov član je i 46-godišnji Taylor, koji kaže da je kroz organizirano trčanje iza rešetaka naučio “ biti ponizan”. Trčanje na duge staze, kaže, “tjera te da gledaš stvari drugačije, da ih bolje shvatiš, imaš više empatije, suosjećanja i razumijevanja.”

Amerika je odavno prigrlila zatvorski sport kao dio svoje sportske kulture. Još 1974. snimljen je The Longest Yard, sportska komedija o footballu u zatvoru (original s Burtom Reynoldsom, remake iz 2005. s Adamom Sandlerom) — iako je ova konkretna priča djelo fikcije, Sing Sing je imao svoj Black Sheep football tim još tijekom 1930-ih, a nekoliko godina ranije formiran je i bejzbolski tim u Sing Singu koji je 1929. igrao egzibicijsku utakmicu s New York Yankeesima. Da, legendarni Babe Ruth se za zabavu masa natjecao s kriminalcima.

U zatvoru u Atlanti bejzbol igraju od 1912., u Texasu su 1931. krenuli održavati Prison Rodeo, koji je zbog nedostatka novca ugašen 1986., ali zato i dalje djeluje The Angola Prison Rodeo u Louisiani; krenuo je 1965., a 2000. postao toliko popularan da je zatvor izgradio posebnu arenu i tribine od 10.000 sjedala!

SAD je u svemu tome šampion, ali naravno da nije jedina. Sportski napori zatvorenika bilježe se od Ugande (dokumentarac Prison Soccer) do Engleske, gdje su pokrenuli projekt nazvan The 3Pillars, intenzivni trening ragbija u trajanju od osam tjedana, u pet različitih britanskih zatvora. Cilj je rehabilitirati sve koji su ‘mentalno zdravi’ i planiraju uskoro napustiti zatvor. Ali nije baš sve tako bajno u Engleskoj. Neke priče dalje su od BBC drama, a bliže borilačkim avanturama sredovječnog Jean Claude Van Dammea u Rumunjskoj. Ozloglašeni zatvor HMP Featherstone došao je na dodatno loš glas kada se saznalo da zatvorenici organiziraju vale tudo borbe koje snimaju mobitelom — a ulovili su ih kada su video jedne od krvavih borbi u trenutku genijalnosti odlučili podijeliti na Facebooku.

Policija je pokrenula istragu, a Dana White nije viđen u blizini.