Off Topic

Sport nosi Pradu

Od korzeta do dekoltea i catsuita: kako se moda infiltrirala u igre

Jedna od najzabavnijih stvari kod mode je situacija kada se ljudi hvale da ne prate modu, a ne shvaćaju da je odbijanje praćenja mode također modni izričaj.

Čak i kada netko kaže da nije fashionable pa naokolo hoda u sportskom dresu, on je jasno izabrao: ne Gucci i Pradu, ali možda Arsenal ili Celtics. Ako ste umjesto moderne jakne navukli prvu stvar koju ste našli na buvljaku, opet ste dio modne priče: one koja ne nosi moderne jakne, nego na sebe navlači prvu stvar na koju ste se spotakli u second handu. I to vas čini dijelom modne grupe. Čak i onda kada se toliko trudite biti ekstentrični da se ne možete uklopiti u niti jednu grupu — na kraju pripadate grupi onih koji su toliko ekscentrični da se ne mogu uklopiti u niti jednu grupu.

Zavrtjelo vam se u glavi?

Tako je vjerojatno bilo i onima koji su 1922. na teniskom terenu ugledali Suzanne Lenglen. Na Wimbledonu se pojavila u suknji do koljena. Čeljusti su se spustile na pod! Do pojave ovog odjevnog izbora gospođe Suzanne, većinu je “bilo briga za modu”, ali ne u onom smislu u kojem ih je briga tada i nakon toga: ženska sportska odjeća bila je krojena od strane muškaraca koji su, eto, konačno popustili i pripustili žene u profesionalne organizirane sportske aktivnosti, ali nisu htjeli baš odmah pretjerivati pa su ih radije gledali u burkama, nego kako otkrivaju komad kože kao što su noge ili vrat. Ako i izgube koju kilu znojeći se pod naslagama skafandera — nema veze!

Suzanne Lenglen, francuska tenisačica koja je između 1914. i 1926. osvojila 31 turnir, bila je revolucionarka u borbi za žensku slobodu na sportskom terenu, a njezin potez nije samo buntovna odluka o pokazivanju golih nogu s reketom: bio je to dio svjesnog odabira iz kategorije haute couture, plod suradnje s Jeanom Patouom, jednom od najvećih legendi francuske mode 1920-ih. Patou se ustoličio kao kralj visoke mode 1919., a dijelom je odgovoran za izgled flapper kulture, jazzy djevojke modernizma. Suradnja je bila efektan i radikalan početak, signaliziranje kako se ženska emancipacija u sportu razvijala zajedno s emancipacijom sportske mode.

Što je sljedeće na drvetu evolucije, možda Pradini dresovi za košarku, a možda i ženski MMA u sumo ‘odjeći’?

Žene su igrale tenis od kraja 19. stoljeća, i to u suludim viktorijanskim kostimima sa šeširima, korzetima, uskim dugim rukavima i teškim suknjama do poda, kao da idu na misu, a ne na utakmicu. Početkom 20. stoljeća još su bile zapakirane kao opatice. U širokim i dugim haljinama, ali i majicama s rukavima, dugim suknjama i čarapama, jedva da su mogle zamahivati reketima. Ali hej, barem nisu stvarale moralnu paniku. Tako je sve do 1930-ih igrala i Suzanne, kao i njezina kolegica Charlotte Sterry, koja je sa svim tim krpama na sebi osvojila Wimbledon 1895., 1896., 1898., 1901. i 1908.

Nakon revolucije 1930-ih, koju je uz Lenglen također na svojim plećima iznijela i Alice Marble, kad se 1932. na teniskom terenu odlučila pojaviti u šokantnim bijelim kratkim hlačicama, do 1940-ih su teniske suknje već poprimile izgled koje imaju danas, nakon što ih je konačno ‘modelirao’ kreator Teddy Tingling. Tenisačica Pauline Betz je u toj eri postala teniskim seks-simbolom, s kratkim suknjama i glamuroznom movie star frizurom i šminkom.

Tenis je tako zapamćen u povijesti kao dežurni krivac za povezivanje mode i sporta.

Štoviše, Suzanne Lenglen se i sama počela baviti modnim dizajnom (postala je šefica sportskog odjela kod Patoua), a isto je učinila i francuska tenisačica Jane Regny, koja se tijekom 1920-ih i 1930-ih specijalizirala za dizajniranje i prodaju sportske odjeće. Regny je igrala i golf pa je tako promijenila i golfersku odjeću za žene. Do 1910., pravila su propisivala da žene mogu doći na golf terene samo ako su u bluzama i uskim suknjama za poslovne sastanke. Od 1910., dopustili su im da prošire nabore na jaknama od tvida, kako bi se spriječilo stalno deranje odjeće pri zamahu palicama. Ali nabori nisu smjeli biti dekorirani.

Kako je s tenisom i golfom, tako je bilo i sa ostalim sportovima.

U drugoj polovici 19. stoljeća, žene su igrale bejzbol u ogromnim, teškim haljinama do poda, s korzetima, noseći kape na glavi — slično su izgledali i ženski košarkaški timovi. Engleski ženski nogometni timovi trčali su za loptom u suknjama do koljena, s visokim čizmama i s kravatama oko vrata (!), a onda je 1939. Preston Ladies Football Club odjenuo djevojke u kratke hlače i promijenio tijek povijesti. Do kraja 1940-ih, sve su žene igrale nogomet u kratkim hlačicama, iako su nosile majice dugih rukava.

Žene su sve do 1930-ih morale i klizati sa suknjama do poda. Tri desetljeća kasnije izbor je već bio prije svega praktičan, a ne ‘moralan’ — hlače kad odgovaraju hlače, suknja kad ogovara suknja; ali svakako ne ona o koju se saplićete dok hodate. Jedini prostor koji je od samih početaka otvarao ženama mogućnost da se bave sportom u hlačama bilo je skijanje; čak je i magazin Vogue prije 100-tinjak godina pozivao žene da se na snijeg upute u debelim i uskim tajicama.

Do 1980-ih je sportska moda već bila zlatna koka koja je nosila jaja u svim spolnim smjerovima; muškarci su također prigrlili modu i sport, ponosno sudjelujući u igri stila i velike love. Ovo se desetljeće smatra jednim od najluđih u povijesti sportske mode: fudbalerke, znojnici, leg warmeri i Zuba hlače. Guglajte, ako baš morate.

Danas su sport i moda neodvojive industrije. Svaki put kad kupite dres svog omiljenog sportaša, vi povećavate njegovu cijenu, ali i sudjelujete u preferencijskoj identifikaciji kroz modni iskaz — bio on signal obožavanja ili subkulturne pripadnosti, opet je i moda, sama po sebi, koliko i stil instantno asimiliran od modne industrije.

Jednom kada je biznis shvatio da su sport i moda nerazdvojni — dakle, prije 100-tinjak godina — rast je bio konstantan. Eddie Bauer je u borbi protiv hipotermije još 1930-ih izumio zimsku jaknu koja je 1990-ih postala dijelom hip hop glamura; brendovi kao što su Schiaparelli i Hermes ušli su na tržište skijaške opreme, a Adidas je svoje veliko putovanje počeo s tenisom, kada je 1970-ih dizajnirao Stan Smith tenisice — one su doživjele revival 2014., a do tada ih je već s teniskog terena u svijet mode preselio Marc Jacobs.

Veza mode i sporta je, dakle, kroz godine i desetljeća samo jačala, a 21. stoljeće je bez milosti.

Tako su prošle godine osvanuli brojni naslovi o novoj eri braka sportske industrije i luksuznih modnih brendova, zapravo svojevrsnom malom ratu u kojem Gucci, Prada i Balenciaga pokušavaju preoteti dio tržišta Pumi i Adidasu. Tržište sportske obuće je podivljalo, u 2017. zabilježilo rast od 10 posto i vrijednost od 3,5 milijarde eura, što je tri posto više od rasta tržišta ženskih torbica. Ako imate 3.000 dolara viška, možete si kupiti kožne tenisice Christian Louboutin. Rariteti u asortimanu Nikea ili Chanela mogu doseći cijenu od 10.000 dolara.

Sportski dresovi ipak ostaju najveći biznis u cijeloj priči. U Britaniji vrte se milijarde funti, a samo Manchester United svake godine proda oko dva milijuna dresova i zaradi oko 120 milijuna funti. Nedavno je procvalo i tržište vintage dresova, čije cijene mogu prešišati 1.000 funti po komadu! A kada kažem vintage, govorim o sredini 1990-ih!

Iako se toga puno promijenilo, jedno je u osnovi ostalo isto — tenis je i dalje glavno bojno polje.

Svi su postali stručnjaci za moral kada se Ana Kurnjikova pojavila s dekolteom na potkošulji — osim toga, ma mora li joj suknja biti baš toliko kratka? A onda je Serena Williams lani napravila totalni kaos sa svojim modnim odabirom za French Open 2018. — crni catsuit inspiriran Marvelovim Black Pantherom bio je medicinski, koliko i modno-politički statement, ali organizatori su ga proglasili nepoštivanjem manifestacije pa joj zabranili da se ponovo pojavljuje u njemu, ali i bilo čemu sličnom — njoj i svima ostalima.

Iako je, ruku na srce, pokrivena od glave do pete bila daleko bliže viktorijanskom idealu od bilo koje druge djevojke u sportu ili svoje prijašnje inkarnacije u crnom i kratkom. Ubuduće, kažu organizatori, zahtijevat će pregled garderobe prije izlaska na teren.

Jer nitko ne očekuje da će stvari postati ‘normalnije’ — moda i sport samo će nastaviti svoju stabilnu, koliko i luđački strastvenu vezu, a tko zna što je sljedeće na drvetu evolucije, možda Pradini dresovi za košarku, a možda i ženski MMA u sumo ‘odjeći’?