Zima dolazi, samo što nije. Tek je počela jesen, istina, ali mani ti to — pa više nitko ne zna koje je točno godišnje doba. Vrijeme je dovoljno suludo da se jednog dana možete baviti golfom i vaterpolom na otvorenom bazenu, a već drugi dan klizati i skijati. Uglavnom, zima dolazi ako je vjerovati vremenskoj prognozi i Igri prijestolja, pa nije naodmet već sada krenuti s pripremama za dane kada ćete konačno moći otvoriti ormare sa skafanderima pa prakticirati svoje omiljene zimske sportove. Tko zna, dok budete čitali ovu kolumnu, možda ćete već biti u pancericama & bucama. Ili na moru s koktelom u ruci, štogod. Ali ako snijega bude ove zime, bit će i prilike da se spuštate, hodate, klizite, valjate i skačete po njemu, kod nas ili u planinama europskog komšiluka, gdje rastu žičare, kobasice i kuhano vino.
Pa dok jedni skijaju i bordaju, a drugi tulumare i samo gledaju te “jedne” kako skijaju i bordaju, vi možete izabrati treći put — skloniti se sa svih staza pa se posvetiti ozbiljnom treningu za svjetsko ili europsko natjecanje u grudanju.
Da, ponovit ću — svjetsko ili europsko natjecanje u grudanju.
Zvuči kao skeč, šala i fake news, ali mnoge stvari iz ove kolumne već jesu tako zvučale, pa što ne bi i yukigassen, natjecateljsko grudanje. Yuki (snijeg) + kassen (bitka) = borba grudama jest neka vrsta zimskog ‘borilačkog sporta’, križanac graničara i lova na zastavu. Ovaj put za ideju su zaslužni svjetski kraljevi ideja — Japanci, iako je do danas yukigassen prerastao u međunarodni sport, s godišnjim turnirima koji se održavaju i u Finskoj, Rusiji, Norveškoj, Australiji, Švedskoj, Aljasci, Armeniji i Kanadi. U Finskoj se održava europsko prvenstvo, a svjetsko je u pradomovini natjecateljskog grudanja, Japanu, gdje se natječu od 1988.
Najveća dopuštena ‘modifikacija’ može biti oslikavanje u svrhu brendiranja svog lika i djela, ali ne i pimpanje lopate s ciljem postizanja suludih brzina
Na svjetsko se prvenstvo prijavi stotinjak timova, a turniri su na fascinantnoj lokaciji otoka Hokkaido — pri dnu planine Showa-Shinzan, 398 metara visokoj vulkanskoj kupoli koja se uzdigla nakon serije potresa 1944., ali od tada, unatoč konstantnom dimu iz vrha, nema erupcije. Borbe grudama za sada nisu aktivirale vulkan.
Koncipiran oko snježnog fajta dvaju timova, yukigassen se igra na označenom terenu, a pravila su jednostavna: tko bude pogođen grudom, ispada. Svaki tim ima jednog kapetana i devet registriranih igrača; sedam aktivnih i dva u rezervi. Kapetan se može, ali ne mora pridružiti ekipi u igri. Timovi moraju biti odjeveni u slične boje i imati svoju zastavu, 50 cm visoku i metar dugu, jer sve zapravo funkcionira po principu koncepta capture the flag — tko uspije doći do suparničke zastave bez da ga izbombardiraju grudama, nosi pobjedu svom timu. Jedna ‘borba’ traje tri minute. Igra se triput po tri minute.
Pravila za čitav svijet definira Japanska federacija yukigassena, koja propisuje obvezno nošenje kacige i štitnika za lice, kao i pripremu 270 gruda koje, za razliku od nogometnih i košarkaških lopti, ne čekaju na igralištu netom prije utakmice, već ih igrači/borci moraju sami napraviti, ali strojno, kako bi sve bile jednake veličine — 6,5 x 7 cm. Grude tako izrađuje poseban stroj, 30 minuta prije početka fajta, a timovi svoje ‘oružje’ moraju izraditi od snijega u 15 minuta (270 je za cijelu utakmicu, igra se s 90 komada po triput). Ako je dovoljno hladno, grude će zadržati volumen koje su imale kada su formirane. Ako je previše hladno, imate ledenicu zbog kojih su i propisane kacige koje štite njušku i lubanju.
Na natjecanjima se, osim priznanja pobjedniku, dodjeljuju i dvije dodatne nagrade, ona za najbolji kostim i za fair play. Natječu se oba spola, a neka prvenstva propisuju i kvotu, tj. na terenu mora biti najmanje tri žene.
I to je to. Što biste još htjeli? Koliko mudrosti može netko smisliti za natjecanje u grudanju? Yukigassen barem ima svoje izvorno japansko ime zbog kojeg ima i auru mistike te zvuči ozbiljnije nego što jest, čak i sportskije od deskriptivnog izraza “natjecateljsko grudanje”.
Recimo, spust na lopati ne može imati svoje cool ime ni da se lopatom nasadi naopačke pa postane skok s motkom — od lopate.
Ali da, ako može postojati wok racing — zašto ljudi ne bi patentirali sportsko natjecanje u kojem lopate za čišćenje snijega služe kao zimsko vozilo bez kočnica? Tom je logikom stvoren shovel racing, izvorni engleski termin ove natjecateljske aktivnosti koji nas podsjeća da je koncept nastao u SAD-u, tijekom 1970-ih. Točnije, u New Mexicu.
Priča kaže da su radnici zimskih odmarališta kratili put po snijegu tako da su jurili na lopatama s jedne lokacije na drugu, a onda se počeli zadržavati nakon posla usavršavajući tehnike i odmjeravajući vještine jedni s drugima. Pa su ih gosti počeli imitirati i netko se putem dosjetio da bi to mogla biti zgodna turistička atrakcija — a onda je sve izraslo u sportski turnir, kako to biva kad se pojavi kritična masa, u ovom slučaju poveći broj publike i natjecatelja, od studenata do umirovljenika. Opisuju ga kao iznimno opasan sport, čemu mogu posvjedočiti i brojne polomljene kosti, a zbog čega je jedno vrijeme bio zabranjen pa je tako nakon kratkog života na zimskim X Games 1997. brzo uklonjen iz repertoara kao jednostavno prerizičan.
Utrka na lopatama danas je izrasla u svjetsko natjecanje koje se svake godine organizira u Angel Fire Resortu u New Mexicu i to nakon što je odmaralište podiglo zabranu iz 2005., prilikom čega je dogovoreno da nitko neće koristiti modificirane lopate. Najveća dopuštena ‘modifikacija’ može biti oslikavanje u svrhu brendiranja svog lika i djela, ali ne i pimpanje lopate s ciljem postizanja suludih brzina. U doba kada su bez problema smjeli obrađivati lopatu, laštiti je i brusiti da bude nevjerojatno glatka, elitni jurišnici na lopatama, poput ikone Johna ‘Shovelmeistera’ Stradera, znali su dosezati brzinu od 112 km/h, što je brže od wok racinga na stazi za bob!
Ubrzavanje brzih lopata je stvar prošlosti: danas smijete sjesti samo na obični komad aluminija s drškom, a sjedeći na njemu s podignutim rukama i nogama kako biste dopustili gravitaciji da obavi svoj dio posla, imate pravo na dva spusta — najbolje vrijeme se zapisuje i pobjednik je onaj koji ima najmanji broj na semaforu. Svjetsko natjecanje u Angel Fireu 2019. godine otvorilo je svoja vrata doslovno svim zainteresiranim trkačima svijeta, slaveći 40. godišnjicu ovog sporta.
Da, utrke na lopatama postoje već 40 godina — jeste li sretni ili vam je neugodno što ste tek sada čuli da postoje?
