Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Off Topic

Svatko je danas Forrest Gump

Ljudi trče posvuda i utrkuju se sa svima — pa i sa zombijima

Posvuda su. Čovjek pokuša doći do trgovine i samo osjeti vjetar na potiljku, kao da se oslonio o otvoreni prozor vlaka. Ali dok se okrene — više nema nikoga. Odoše dalje. Postoji jako puno načina na koji se čovjek može kretati u prostoru i prijeći udaljenost od točke A do točke B, kao i jako puno motiva za to. Trčanje je jedan od načina. Motiva ima jednako puno. Od čega bježite?

Čini se da je svatko danas Forrest Gump. Trčanje je popularno gotovo kao bijeg u Irsku — svatko od nas poznaje barem jednu, a često i nekoliko osoba koje su u posljednjih nekoliko godina prestali biti couch potato pa postali pire, doslovno transformirani u hobističkog Carla Lewisa koji dane provode surfajući webom u potrazi za novim izazovima raubanja koljena.

A izazova isto ima koliko hoćete.

U Hrvatskoj se prodaje čak i papirnati magazin o trčanju — ono, pravi, na kioscima. U 2019., kada svi pametuju o smrti papira i tiraniji digitalnog. I zove se — TRČANJE! I još se usto u svibnju 2019. hvali najvećom nakladom dosad, čak 24.000 tiskanih komada! Trčanje je, da skratim, već nekoliko godina nova aronija i novi hamburgeri. Ljudi su gladni usporavanja. Svega. A ono se, znam da je kontraintuitivno, može ostvariti i ubrzanjem.

U utrci briljantnog naziva Let’s Get Shitraced u petak se pije do iznemoglosti, a u subotu u 9:45 ujutro mamurluk se ubija znojenjem na stazi u parku

Zvuči paradoksalno jer za očekivati je da bi u današnjem fast forward svijetu ljudi zapravo trebali žuditi za mirovanjem. No, poznajem ljude koji voze brze automobile. I to čine jako, jako brzo. I koji, onda kada nisu za volanom, žive jako brze, zaposlene, poduzetničke živote. Trenutak riskantne brzine za volanom njihov je trenutak usporavanja — rezanje kroz mentalni doživljaj slike prostora i vremena, tjeranje osjetila u Zen mod, pribijanje na prezent kroz adrenalin i fokus. Kada tijelo ide brzo, slika i zvuk idu sporije. I mnogi problemi nestaju. Barem na taj trenutak.

Utrke s tijelom koje ne koristi ekstenzije automobilskog i životinjskog pogona kombiniraju isti doživljaj s dodanom vrijednošću izazova i ponosa utjelovljenog u cijelosti anatomije i psihologije. Muskulfiber je zapravo PDV na ustrajnost.

Trčanje zbog svega toga često zovu i “meditacijom na nogama” i, iako to nije — mislim, zna se što je meditacija i kojim se jasno definiranim tehnikama postižu jasno definirani rezultati — flow state sličan je osjećaj sjedinjenosti s trenutkom. Ali kod trčanja je glavna fora i to da ne morate uvijek trčati brzo. Katkad trebate ‘samo’ trčati dovoljno dugo.

Trčanje je ozbiljna stvar, posebno ako govorimo o natjecateljskom trčanju. A govorimo. Toliko ozbiljna da neki bježe kako bi spasili glavu od živih mrtvaca!

Zombie Run velika je, globalno popularna utrka koja se svake godine održava na drugim lokacijama SAD-a. Svaki natjecatelj dobiva pojas sa zastavicama — one predstavljaju zdravlje, gotovo kao u video igri, a ako vas zombi sustigne i uzme zastavicu, živi ste dok vam ne ‘pojedu’ sve što imate za pojasom. Na cilju svakako dolazite do medalje — oni koji se pojave bez ijedne zastavice primaju medalju zaraženih, a oni koji uspiju zadržati makar i jednu, postaju štovani Survivor.

Trči se pet kilometara, a utrka koja je zapravo bijeg započinje s dvije minute prednosti za nezaražene homo sapiense. Izravni kontakt ljudi i zombija je zabranjen — nema diranja, potezanja, rušenja; čupa se samo zastavica. Također, zabranjeno je uspaničiti se i nokautirati našminkanog živog mrtvaca; oni također osvajaju medalje pri ulasku u cilj.

Najpopularnija od svih sličnih ‘zombie run’ utrka prodaje i svoj Zombies Run App, zapravo fitness aplikaciju koja pomaže da vas fizički osposobi za novi izazov — bilo da nosite šminku i kradete zastavice, bilo da imate broj i pokušavate sačuvati zastavice.

Iako Zombie Run nije Zombie Walk, tj. ne održava se baš na polovici planeta kao teatar šetnje koji ne iziskuje kondiciju, već dobru masku, konkurencija je brojna. Među njima je i Zombie Mud Run, još jedna 5k utrka ljudi i zombija, samo s preprekama smještenim na blatnjavom poligonu, kako bi filmsko iskustvo bilo potpunije, a trčanje/bježanje još napornije.

Ako vam je trčanje sa zombijima oh-tako-2014, pokušajte trčati s konjima. Tj. utrkivati se protiv njih. Man vs Horse ima veću povijest od zombie runa, s počecima u 1980-ima, a održava se svakog lipnja u velškom gradu Llanwrtyd Wellsu (probajte to pročitati tri puta zaredom!), iako se utrke ljudi i konja održavaju redovno u Škotskoj i Novom Zelandu. Službeno ime utrke je Man versus Horse Marathon, a riječ je o maratonu koji to zapravo nije, jer se održava na 35 km — nedostaje mu sedam kilometara da bi opravdao naziv. Ali to su ispravili u Arizoni, gdje se Man vs Horse trči na 50 km kroz manje-više pustinju.

Prva koja je 1981. pokušala pobijediti konja bila je žena Ann King, a kada su 1985. dopustili i biciklistima da se okušaju u natjecanju, britanska šampionka Jacquie Phelannarrowly na dva kotača gubi od četiri kopita. Prvi koji je pobijedio konja biciklom bio je Tim Gould, s čak tri minute razlike. Nakon četvrt stoljeća neuspjelih pokušaja, godine 2004. čovjek na nogama konačno uspijeva pobijediti konja — Huw Lobb prvi je čovjek u povijesti, koji je na 25. maratonu osvojio 25.000 funti nagrade, prešavši udaljenost za 2 sata, 5 minuta i 19 sekundi. Bila je to THE godina za ovaj sport: ne samo da je čovjek trijumfirao, nego je i popularnost dosegnula prvi plafon, s čak 500 maratonaca i 40 konja.

Ako vam je bježanje od zombija previše stresno, a natjecanje s konjima ravno suicidu, možda da probate trčati s — pivom. The Great British Beerathon je, možete pretpostaviti, nastao u britanskoj pabovskoj kulturi, kao opravdanje za dodatno opijanje i obžderavanje. Natjecatelji trče pet krugova po jedan kilometar, a svaki krug završava s ispijanjem piva i žvakanjem tjestenine, tako da je pravi izazov preživjeti zadanu udaljenost bez riganja. Utrka Beat The Barrel kombinira trčanje s nošenjem i ispijanjem bačve piva. Zasebne medalje osvajaju muškarci i žene, kao živi primjerci jedinstvene organske kohabitacije jetre i pluća. Uveli su i utrku briljantnog naziva Let’s Get Shitraced. U petak se pije do iznemoglosti, a u subotu u 9:45 ujutro mamurluk se ubija znojenjem na stazi u parku.

Za one koji alkohol koriste samo za ispiranje krvavih žuljeva, a u pustinji se ne namjeravaju natjecati protiv konja, svoje psihofizičko stanje mogu testirati na jednoj od najluđih maratonskih utrka svih vremena — 4 Desert Race održava se tijekom sedam dana u čak četiri različite pustinje. Utrka pokriva 250 kilometara nemilosrdnog terena. Gobi, Atacama, Sahara i Antarktik. Uglavnom se trči od 27 do 70 sati. Spremni?

Ako niste za četiri pustinje, nego vas privlači samo zadnja destinacija, možda se možete okušati u Antarctic Ice Marathonu. Pogodite gdje se održava? Za nagradu dobijete nastavak teksta: start je na gorju Ellsworth, a ova avantura na Južnom polu dostupna je za samo stotinu natjecatelja s cijelog planeta, one koji predaju uredne medicinske nalaze i dokažu da se neće strovaliti mrtvi trčeći 42 kilometra po snijegu, na temperaturi od -25 stupnjeva. I oni koji su se prijavili nekoliko godina unaprijed, jer lista čekanja zna biti preduga. Trči se i na Sjevernom polu, ponekad i na -40. Među tu ekipu je još teže upasti.

Jer svi trče. Doslovno posvuda.