Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Off Topic

Tko se mača laća?

Mačevanje je oduvijek na Olimpijskim igrama. I uvijek je u modi

Želite izgledati kao Jason Momoa, a zapravo sličite jednookom komarcu u bijelim štucnama? Uzmi što se da, razumijem tu filozofiju.

Nemam apsolutno nikakvih opipljivih dokaza da je u tijeku porast interesa za mačevanjem, kao ni da to ima veze s Igrom prijestolja, osim anegdotalnih. U zadnjih godinu do dvije nekoliko nimalo sportu sklonih poznanika odlučilo se početi baviti mačevanjem. Obožavaju zmajeve i dlakava stopala. Ima ih gotovo isto koliko i onih koji su zabrijali na streličarstvo, koji je po statusu ipak malo ‘hipsterskiji’ i rašireniji u anegdotalnoj ‘statistici’ porasta interesa.

Ali mačevanje je, makar bilo bliže Tri mušketira nego Gospodaru prstenova, doslovno tu negdje. Generacija Igre prijestolja ima jednaki problem kao i generacija Conana — jedino mačevanje koje podrazumijeva podizanje čelika teškog kao dijete jesu igrokazi na renesansnim sajmovima, gdje geekovi i nerdovi svih boja i uzrasta maštaju o tome kako je bilo divno živjeti u doba kuge i neopranih pazuha. Swashbuckler varijanta jest bliža modernom muškarcu s MTV-a — French it up, kako bi to Ameri rekli — ali nije ništa manje ubojita. Štoviše, dok Conan podigne svoju sablju u dead liftu, Francuz mu svojim elegantnim pokretima iz zgloba već nareže jajca na rezance.

Ubod u mačevanju je toliko brz da su vrh mača na Olimpijskim igrama proglasili najbržim objektom nakon metka u streljaštvu

Sportsko mačevanje je susret dvaju naoružanih pojedinaca koji moraju, ovisno o vrsti oružja, ubosti ili posjeći protivnika u definirani dio tijela, prekriven zaštitnom opremom. Odigrava se na stazi širine 1,5 do 2 metra, dužine 14 metara, a postoje tri glavne discipline koje se razlikuju po vrsti oružja, pravilima u slučaju obostranog pogotka i dijelu tijela koje pogotkom donosi bod: floret, mač i sablja.

S obzirom na to da mačevanje jest borilačka vještina razvijena za potrebe ratovanja, razvoj ratničke i sportske forme je usporedan, iako ‘sportski’ oblik u ranoj povijesti prije svega definiramo kao neku vrstu ceremonije, predstave i(ili) treninga, s inkorporiranim elementom nadmetanja i simboličkog manifestiranja fronta u mirnodopskoj situaciji.

Ishodišnu točku nalazimo u starom Egiptu, s prvim pisanim tragom od prije 3.150 godina, kada je Ramzes III potukao Libiju pa odlučio proslaviti organiziranjem pokaznog show mačevanja s drvenim štapovima. Hijeroglifi nas vode i do Tutankamonova djeda, koji je prije 3.360 godina slavljen na festivalu u čijem je programu bilo i sportsko mačevanje sa stabljikama papirusa. Takvo je mačevanje imalo prvenstveno ceremonijalni, religijski karakter, kao ritualno slavljenje pobjede nad neprijateljima boga Horusa. Nekoliko je dodirnih točaka između staroegipatskog mačevanja i klasične europske škole: zaštitne maske, tupi vrhovi, dva suca koji podižu ruku sa svakim zadanim ubodom, en garde koji ima svoju egipatsku verziju u “postavi se”…

Kada govorimo o modernom europskom mačevanju, onda govorimo o renesansnoj Italiji, ali i Francuskoj i Španjolskoj iz 18. stoljeća. No, s naše današnje pozicije, istinski fascinantni fenomeni odvijali su se na pragu moderne.

Mensur, tzv “moderno akademsko mačevanje”,  nazivaju međuprostorom dvoboja i sporta, koje se — za razliku od organiziranog sučeljavanja u kontroliranim uvjetima — odvija u normalnoj odjeći i na fiksiranoj udaljenosti, s posebnim mačevima zvanim Korbschläger i Glockenschläger, različitima po obliku štitnika za ruke, ‘korpe’ i ‘zvona’. S godinama su pokušali su reducirati unakažena lica štitnicima za oči i nos, koji i u novom mileniju izgledaju isto kao i 1900., tj. kao kostimi za steampunk verziju Avengersa iz srednjoškolske kazališne predstave. U njima možda paradirate kao postapokaliptični antijunak — ali ne štite obraz.

U 21. stoljeću mensur i dalje živi u mnogim europskim zemljama kao nastavak testosteronske tradicije nastale sredinom 19. stoljeća, oblik teatralnog i strogo definiranog fizičkog obračuna suprotstavljenih fakultetskih bratstava i povrijeđenih ega, samo s daleko većom zaštitnom opremom i manjom željom da se na nezaštićeni obraz postavi ‘pečat’. Iako je cilj ostao isti — zarezati nezaštićene dijelove glave, po mogućnosti lica, pri čemu izmicanje i zatvaranje očiju nije dopušteno, kako bi se sadistički zadao te stoički istrpio primljeni udarac.

U 20. stoljeću ožiljak se nosio s ponosom. Nijemci su ga nazvali schmiss i slavili kao orden časti, a nacisti su Mensur praktički uveli u sveučilišni kurikulum, koristeći metode iz svoje mladosti za čeličenje novih generacija mladih mužjaka. Oni su se dosjetili kako bi im ožiljci mogli izgledati još opakije, pa su u ranu nabijali konjsku dlaku te je tako širili i naglašavali, ne bi li bili još veće baje. Danas liječnici nadgledaju ovu nasilnu ceremoniju pa odmah reagiraju s čudima moderne medicine, a plastična kirurgija riješi sve u post festumu pa usput popravi i osmijeh, ako treba.

Zaštitne maske za mensur razvile su se paralelno s klasičnim stilom ‘jednooke muhe’, maskom kakvu danas koristi sportsko mačevanje, a koja je nastala u drugoj polovini 18. stoljeća. Zaštita cijelog lica pokušala se prakticirati i ranije, mada rijetko, a svodila se na vezanje kazališnih maski oko glave, s jednim velikim problemom — rupama za oči.

Legenda kaže da se ideja o mrežici pojavila kada su učenici slučajno oslijepili učitelja, pa je pariški pisac i majstor oštrice Nicolas B. Texier La Boëssière odlučio da je dosta te tako patentirao prvu masku s isprepletenom žicom.

Ipak, potrajalo je dok se ideja nužnosti nošenja maske nije primila. U kulturi u kojoj je mačevanje bilo odraz mačističke hrabrosti, pristati na masku značilo bi na lice staviti natpis “Ja sam mlakonja i bojim se da ćeš me ozlijediti”. Razum je prevladao tek krajem 19. stoljeća, a u 20. stoljeću mijenjao se oblik i napredovala kvaliteta maske pa je danas sportsko mačevanje u osnovi potpuno siguran sport.

Ljudi za koje znam da se bave mačevanjem ionako bi friknuli da ih netko zareže po obrazu. Mačevanje je olimpijski sport kojim se rekreativno bave i djeca, uživljena u piratske igre i razvoj fizičkih vještina, motorike, snage, kondicije, samokontrole i strateškog razmišljanja. Možda nije obiteljska zabava s loptom i nije jeftin, a zbog svog pomalo čudnog tempa — jako puno ‘cimanja’ i superbrzi ‘ubod’, toliko brz da su vrh mača na Olimpijskim igrama proglasili najbržim objektom nakon metka u streljaštvu — nije ni spektakl za masovno praćenje na televiziji. Naprosto se ne možete posebno vezati za osobu koja je svedena na masku i gdje zapravo teško možete razlikovati identično odjevene i maskirane suparnike.

Ali jest jedan od sportova čija popularnost raste, ne pretjerano i ne brzo, ali raste onoliko koliko može, s obzirom da nikada neće biti nogomet niti to itko očekuje. No, sve se više ulaže u njegov razvoj, a klubova ne nedostaje ni u Hrvatskoj. Moderne tehnologije zadržale su 500 godina stara pravila i osnove, a donijele elektronske senzore i kevlar, što je samo povećalo brzinu i dinamiku pokreta.

Mačevanje je na Olimpijskim igrama od samog početka — od prvih Igara pa do danas sudjeluje neprekidno (u tu kategoriju veterana spadaju još samo atletika, plivanje, biciklizam i gimnastika), a član zagrebačkog mačevalačkog kluba INTER Bojan Jovanović se 2012. kvalificirao na Olimpijske igre u Londonu nakon što je dvije godine ranije pobijedio na Svjetskom kupu u Venezueli. Postao je prvi Hrvat od neovisnosti zemlje koji je predstavljao državu u mačevanju, a to je prije njega pošlo za rukom Milanu Neraliću iz Slunja koji je OI pohodio 1900. godine u Parizu. Neralić je bio jedan od najboljih mačevalaca u Austro-Ugarskom carstvu, koje je propisno raširilo i populariziralo mačevanje na ovim prostorima.

Tijekom Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj je svaki veći grad imao klubove, a u Zagrebu je prvi klub osnovan 1902. Hrvatski mačevalački savez fomiran je devet godina kasnije. Vojni temelji i ratnički duh i dalje su krvotok sporta: salutiranje, rukovanje nenaoružanom rukom kao znak poštovanja, uski prostori za borbu nalik na hodnike u zamcima i pogodak se registrira tek nakon pritisne sile koja je ekvivalent sili potrebnoj da naoštreni mač probije kožu i pusti krv.

Mačevanje tako ostaje pripitomljena ratnička vještina, kao pit bull koji se voli igrati s klincima, ali mu staviš brnjicu kad dođe susjed kojeg baš ne voli.