Definiciju i moralnu filozofiju na stranu, u srži ostaju tri temeljne činjenice: natjecanje — publika — novac. Sve ono što sport čini sportom u 21. stoljeću. Na kraju krajeva, unajmljeni ratnici komadali su se naoštrenim komadima čelika na etrušćanskim sprovodima pa su nakon toga koncept preselili u arene i izmislili nešto što se zove “gladijatorski sport”. Danas, gejmeri igraju “video igre” na “sportskim kanalima” stiješnjenima između košarke i golfa.

Što ako postavimo tezu da su stvari prilično mutne u svijetu u kojem postoji pristojan broj onih koji se protive golf, šah i poker nazivati sportom — nego igrama i vještinama, natjecateljskim aktivnostima definiranima setom pravila, a koje nam mediji često pokušavaju prodati kao sport zbog svojih financijskih interesa. Ukratko, teza bi bila, više sporta ima u nekim ilegalnim natjecanjima nego u nekima od onih priznatih i rasprostranjenih. Pretjerivao bih da mislim ozbiljno, ali pretjerivanje je majka privlačenja pozornosti. Ilegalni sportovi se oslanjaju na oboje.

Neki su sportovi počeli ilegalno pa se transformirali u mainstream zabavu. Poput mješovitih borilačkih vještina, recimo, koje su u SAD-u, nakon uvoza vale tudo forme iz Brazila, konstantno tancale između i oko rupa u zakonima da bi im čavao u lijes zamalo zakucala etiketa “ljudskih borbi pijetlova”. Ljudi su, srećom, prozreli kolosalnu glupost političke difamacije pa je MMA evoluirao u ono što je danas, a borbe pijetlova (bez ljudi — to jest s ljudima koji su tu da se klade) jedan su od globalno najraširenijih primjera toga što se dogodi kada ubijanje životinja postane sport.

Recimo to ovako: postoje ilegalni sportovi u kojima se ubijaju životinje (borbe pijetlova i pasa), ilegalni sportovi u kojima se ubijaju ljudi (ulične utrke) i ilegalni sportovi u kojima se ubijaju sportaši (BASE jumping). Ne ubijaju se po defaultu — ali smrt je daleko vjerojatniji ishod nego u bilo kojem legalnom sportu. Uključujući i MMA, naravno.

Kokoši su, na kraju krajeva, dinosauri koje smo naguzili spletom evolucijskih okolnosti pa su, eto, završili u našim tanjurima. Who’s your daddy now? i te spike

Nisam ga nikad pogledao, ali znam da negdje u džungli svoje zbirke diviksa i DVD-a imam i — ne znam odakle je, ali mislim iz Tajlanda — službeno video izdanje velikog prvenstva u borbi pijetlovima. Nikakav bootleg iz nečijeg prtljažnika, iskopina s Dark Weba ili zabranjena roba poput ruskih izdanja prvih pornića Traci Lords. Potpuno normalna, legalna, official video prezentacija jednog trenutka u povijesti sporta, duboko utkanog u golemi dio azijske kulture. Treba li išta dodati na informaciju da je 2018. održan najveći fajt pijetlova u tajlandskoj povijesti, na stadionu! S nagradom većom od milijun američkih dolara za šampiona. Za vlasnika — ne za kokoš, koja se u najboljem slučaju može veseliti bliskoj budućnosti u kuhinjskom loncu.

Cockfighting je ogromni hit u dobrom dijelu jugoistočne Azije. U Indoneziji ćete zbog cockfighta dvojice muškarca imati problema — ali cockfight dviju pernatih zvijeri koje se kolju pred publikom opijenom okladama njihova je sportska svakodnevica, ujedno i dio atraktivne off-turističke ponude Balija. Bali spektakle borbi pijetlova veže uz folklorno-šamanističku tradiciju borbe protiv zlih duhova, naziva ih tajen i održava u svetim hramovima. Tamo gdje se netko krene kladiti na pobjednika, prestaje religija i počinje sport. Bilo da se pijetlovi bore nenaoružani ili im na noge vežu bodeže.

Zapad je davno povikao no pasaran! ovoj formi zabave pa SAD i Europa manje-više posvuda zabranjuju borbe pijetlova, a onda kada se i nađu u medijima, nađu se zbog bizarnosti. Poput slučaja iz 2011., kada smo čitali o pijetlu koji je ubio gledatelja svojom oštricom vezanom za nogu (gaff), na ilegalnim borbama u Kaliforniji.

Komadi Azije i Amerike (Peru, Meksiko) u cijelom cirkusu ne vide ništa loše. S tradicijom od nekoliko tisuća godina, cockfighting je u sferu zapadnjačkog interesa donijela ekipa Ferdinanda Magellana tijekom 16. stoljeća, otkrivši borbe pijetlova na Filipinima. U 17. stoljeću već su se pisale knjige na tu temu. Filipini su ostali prijestolnica sporta. U Manili se održava i Međunarodni derbi u borbama pijetlova, s tisućama gledatelja i dvjestotinjak narobušene peradi te 195.000 dolara nagrade onom čiji pijetao najviše iskljuca konkurenciju. Borbe pijetlova pronaći ćete i na YouTubeu. Kokoši su, na kraju krajeva, dinosauri koje smo naguzili spletom evolucijskih okolnosti pa su, eto, završili u našim tanjurima. Nema puno prolivenih suza. Who’s your daddy now? i te spike.

Ali borba pasa? E, to je nešto sasvim drugo.

Kad se čovjek bavi novinarstvom više od 20 godina, naiđe na svakakve priče i upozna uistinu raznolike ljude. Genijalce i kriminalce, državnike, znanstvenike, rock zvijezde, redatelje, klošare, luđake, humanitarce, psihopate i svece. Na tom epskom putovanju ljudskim iskustvom jednom sam upoznao i čovjeka koji je u mladosti organizirao borbe pasa i koji ne samo da se nimalo ne stidi prošlosti, nego smatra da je činio dobro pasmini rođenoj za borbu. Vlastitog je psa (pit bull, šta pitate uopće?) iskreno volio, ma koliko to ludo zvučalo i odlučno je branio tvrdnju da mu je pružio potpuno ispunjen život kakav taj četveronožac nikada ne bi mogao imati na nečijem kauču.

Zanimljiva je to subkultura. Za PETA-u i ljubitelje “najboljeg čovjekova prijatelja” svojevrsno tajno društvo ravno pedofilima. Opraštaju im na istoj razini — neznanim zločincima pišaju po grobu, a slavnima se zažmiri na jedno oko dokle ide, bilo da je to R Kelly i njegov odnos s djevojčicama ili Michael Vick, američka NFL superzvijezda koja je 2007. zbog borbi pasa završila u zatvoru na čak 21 mjesec. Četiri godine kasnije ponovo je potpisao ugovor s Nikeom.

Ovaj ilegalni blood sport legalan je u dijelovima Japana i Albaniji, Hondurasu, dijelovima Rusije i Pakistana. Dosjetili su ga se i prvi prakticirali stari Rimljani, onda kada nisu organizirali borbe ljudi i medvjeda u koloseju, a kroz stoljeća za borbe su se uzgajale razne pasmine, od mastifa preko boksera do buldoga i terijera. U drugoj polovici 19. stoljeća većina Zapada stavlja borbe pasa s druge strane zakona, pa biznis — također vezan uz klađenje — preuzimaju bande i organizirani kriminal. Nije potrebno čekati samu borbu da bi bilo jasno zašto: već sam proces treninga podrazumijeva korištenje ‘mamca’, uglavnom otete/ukradene životinje, štenadi, mačaka, zečeva… na kojima pas-borac trenira agresiju i zagriz.

Organizirani kriminal ima svoje pipke i u uličnim utrkama — barem nas tako svako malo podsjeti novi nastavak Brzih i žestokih. Ako ponekad bacite oko na crnu kroniku, bit će vam jasno zašto je street racing loša ideja: svako malo netko strada zato što se našao u prometu s idiotima koji su ulicu zamijenili za Grobnik; ni kriv ni dužan. Ali zabranjeno je voće slađe od brige za sugrađane, pa je tako oko koncepta ilegalnog urbanog utrkivanja automobilima izrasla golema scena, paralelni svemir koji se ponekad trudi minimalizirati štetu, organiziranjem utrka u industrijskim zonama noću i planinskim cestama s malo prometa. “Ponekad” je ključna riječ.

San Diego je prvi u SAD-u pokušao stati na kraj epidemiji street racinga, pa je krenuo hapsiti i publiku (zbog suučešništva u kriminalnoj aktivnosti), a usto vlasnicima automobila otimati i uništavati vozila. Brzina samo silu poznaje, a radikalne metode uvedene su kada je postalo jasno da su najatraktivnije lokacije za organiziranje riskantnih evenata — ulice, ceste, mostovi — postale javnom tajnom. A kad znaš koje komade asfalta preferiraju, znaš i gdje ih loviti.

Slično je i s BASE jumperima, koji prije svega ugrožavaju vlastitu glavu, a onda i — ako slučajno padnu na nevinog šetača — i živote prolaznika. Već sama skraćenica BASE govori zašto: buildings, antenna, span i Earth, tj. “zgrade”, “antena”, “most” i “Zemlja/stijena”, lista punktova s kojih se najviše skače. No, da biste se uspeli na vrh zgrade i antene najčešće morate prekršiti pokoji zakon, pa je vlast odlučila doskočiti urbanim BASE jumperima tako da ih, pored ugrožavanja života, optuži i za provalu. Što već nosi ozbiljnije posljedice.

BASE jumping čini se ‘najpitomijim’ od pobrojanih ilegalnih sportova, u kategoriji s builderingom, slobodnim penjanjem po zgradama, osvajanjem urbane topografije. I parkour je u nekim dijelovima planeta ilegalan, na istu foru na koju je to nekada bio i skateboarding — koji je na određenim meridijanima i paralelama to i ostao, pa tako od grada do grada, od države do države, postoje zakoni koji će vam zagorčati život ako odlučite provozati skejt na nogostupu ili drugim zonama izvan skate parkova. Tako da je BASE u neku ruku ilegalan, tj. ilegalan je onda kada skačete s ilegalnih lokacija. S druge strane, ima status ekstremnog sporta na koji je svoj logo odavno stavio Red Bull.

Onaj koji je pokazao i da se može, ali i koliko je opasno, bio je otac BASE-a Carl Boenish, snimatelj o kojem je 2014. snimljen hvaljeni dokumentarac Sunshine Superman. Boenish je 1978. padobranom skočio s El Capitana — iste one kamene grdosije iz Free Solo. Samo jedan dan nakon što je sa suprugom gostovao u TV verziji Guinessove knjige rekorda, poginuo je skokom u Norveškoj.

“U odrastanju nema budućnosti”, bila je Carlova filozofija, kojoj je ostao dosljedan sve do groba.

Što je još ostalo za spomenuti… Ruski rulet? A ne, to je igra, nije sport.