Reket dolazi od francuske riječi raquette, što nam govori da tenis, pa tako i svi sportovi koji koriste reket za udaranje loptica, nalaze svoju točku rođenja u Francuskoj. Priča kaže da su tenis igrali francuski svećenici u 11. stoljeću, a reketi koje su koristili bili su izrađeni, vjerovali ili ne, od ljudskog mesa!

Super zvuči i istina je, ali ne onako kako vi to mislite.

Prvi proizvođač reketa nije bio Ed Gein, već su mladići ubijali samostansku dosadu mlateći lopticu golim dlanom — i to prvo u zid, što bi u neku ruku značilo da je squash nastao prije tenisa. S vremenom su shvatili da su im dlanovi crveniji od očiju Boba Marleyja i oguljeniji od šampionskih PornHubovih korisnika. Pa su počeli koristiti rukavice. Neki su igrači shvatili da im je lakše udarati ako prste na rukavici pospajaju mrežicom, nalik na plivaće kožice; drugi su se odlučili na tvrde rekete od punog drveta.

Zvuči kao igra s kiselim krastavcima, ali nema veze s povrćem. Ima s brodovima i ribama. I psima

Nekoliko stoljeća kasnije, prvi oblici klasičnog, tradicijskog tenisa pojavljuju se u europskim dvoranama, s reketima od životinjskog mesa — ovog puta u pravom smislu riječi “meso”, tj. koristila se životinjska utroba za izradu žice na drvenom okviru. Za ovaj upgrade zaslužni su Talijani, a tek se u 16. stoljeću netko dosjetio kako bi bilo zgodno razvući mrežu i prebacivati lopticu preko nje. Sve dotad, suparnik je bio zid.

Walter C. Wingfield u Londonu 1874. registrira prvi patent reketa i prodaje ga posvuda, od Rusije preko Kanade do Indije i Kine. Reket je već tada bio nalik na onaj koji se koristio sve do sredine 1970-ih, a tenis je poprimio oblik kakav nam je danas poznat, iako se i dalje gotovo isključivo igrao u interijeru. Drvo je bilo svetinja, a metal, iako je kao glava reketa postojao i koristio se tu i tamo od 1889., nitko nije prigrlio kao realnu opciju.

Danas, postoji toliko modela reketa koliko i sportova koji se igraju s njima. Puno.

Tenis gledamo na TV-u i manje-više svi znamo tko je tko i kakvo je stanje stvari, čak i ako ga aktivno ne pratimo. Stolni tenis smo gledali kada ga je igrao Zoran Primorac. No, gledate li meksičko-baskijski frontenis, izraelski matkot ili možda miniten, vrstu tenisa s drvenim palicam, koju su 1930-ih razvili nudisti za potrebe igranja bez odjeće? Nikad, jer nemate gdje, osim eventualno na webu.

Varijacija i mutacija tenisa te njegovih spojeva sa svime i svačime ima uistinu jako, jako puno. Stoljeća razvoja teniskih pravila i oblika reketa stvorili su, recimo, reketlon, koji kombinira četiri najpopularnija ‘reketska sporta‘’ — tenis, badminton, ping pong i squash u jednu atrakciju, nastalu u finsko-švedskoj kuhinji, koristeći trijatlon kao inspiraciju. Ball badminton se razvio u Indiji još sredinom 19. stoljeća i koristi vunenu lopticu, a quinball je nastao u Kini i nazivaju ga “squash bez zida”.

Rackquetball (reketbol) koristi gumenu lopticu, ne koristi mrežu, ali zato za teren prihvaća pod, zidove i strop; speedball, mlaćenje šuplje loptice vezane za metalni stupić, izmislili su Egipćani 1961. i o njemu se danas brine FISB (Međunarodna federacija za speedball), a speedminton aka speed badminton postao je crossminton s krovnom organizacijom ICO (Međunarodna crossminton organizacija). Tenis polo (znan i kao toccer) trenutno se igra u 18 zemalja, kao mješavina footballa, lakrosa i tenisa, s golmanom koji brani reketom.

I onda je tu i pickleball.

Zvuči kao igra s kiselim krastavcima, ali nema veze s povrćem. Ima s brodovima i ribama. I psima. Postoje dvije verzije priče o nastanku imena — prema prvoj, supruga kreatora pickleballa doživjela je pravila kao ekvivalent načina na koji se posada broda za lov na haringe (“pickle boat”) formira od “otpadnika” s drugih brodova; po drugoj verziji, njihov pas zvao se Pickles i jako je volio krasti loptice usred igre. Ima i treća verzija priče koja kaže da su obje istinite.

Priča o pickleballu počinje 1965. u SAD-u, gdje kongresmen i biznismen Joel Pritchard iz Washingtona sjedi s obitelji i razmišlja o tome kako bi najbolje iskoristio stari teren za badminton koji se našao na njegovom imanju, a zjapi prazan. Imao je rekete za stolni tenis i perforiranu plastičnu loptu. Mrežu su postavili na visinu predviđenu za badminton (oko 1,5 m) i krenuli igrati s obiteljskim prijateljima. S vremenom su spustili mrežu, razradili pravila i rodio se pickleball, koji je 1972. imao i registriranu firmu za zaštitu ideje. Nanjušili su potencijal pa hrabro krenuli razvijati novi sport, koji je sredinom 1970-ih u sportskim magazinima slavljen kao osvježenje među mahanjem reketima. Godine 1976. održan je i prvi američki turnir, a do 1990. igrao se u svih 50 država SAD-a.

U zadnjih devet godina se broj američkih terena za pickleball više nego udvostručio, s oko 4.000 domicilnih terena i s izvozom u druge zemlje, poput Kanade i Indije gdje je stvar također postala toliko ozbiljna da postoje klubovi i državna tijela za regulaciju ovog sporta. Čini se da je teza kako je riječ o najbrže rastućem sportu u SAD-u istinita jer je ponavlja niz američkih medija, pišući o tome da su tereni za rekreativni pickleball počeli nicati i u mnogim gradskim parkovima. Igra se na manjem terenu i s manjim intenzitetom (i od squasha i od stolnog tenisa) pa privlači i umirovljenike, jer ne moraju trčati kao manijaci.

Koristi se uglavnom drveni reket i tzv. wiffle ball, lagana plastična loptica s aerodinamičnom perforacijom, namijenjena svojevrsnoj light verziji bejzbola koji se igra s (uglavnom žutom) plastičnom palicom.

Za očekivati je da će se pojavljivati nove varijacije sportova s reketima, polako, kako budu dolazile nove godine. Reketi se ionako stalno mijenjaju. Wimbledon je prije pet godina uveo ‘pametne rekete’, elektroničke naprave za igranje čija drška sadrži senzore potrebne za bilježenje podataka o detaljima udarca, od snage i kuta do broja, energije, izdržljivosti… Pametni reketi se mogu kupiti za 400 dolara, iste su težine kao tipični reketi za tenis, a sve prikupljene podatke prenose Bluetoothom na smartphone ili tablet, gdje se analiziraju pa tako dobivaju potencijal zauvijek promijeniti svijet treninga.

Tehnologiju je u zadnjih petnaest godina razvijalo pedesetak tehničara, inženjera i znanstvenika, a predviđa se da će u sljedećih 15 novi “umreženi reketi” biti jedina stvar koja će prebacivati loptice preko mreže. Za očekivati je isto tako da će se u budućnosti elektronika primijeniti i na rekete za pickleball, koji za sada može samo sanjati o svom Wimbledonu. Iako zvuči kao nešto što bi moglo biti zabavnije za igrati, nego za gledati.

Ali ima vremena, doći će i starački dom na red…