Operacija Hidrant — vrhunsko ime. Zvuči kao priča iz filmskog serijala o Jamesu Bondu zarobljena u svijetu Alana Forda, možda eventualno nešto u rukama Austina Powersa, ali iza samog naziva zapravo nema ničega seksi niti duhovitog.
Riječ je o dugogodišnjoj akciji britanske policije usmjerenoj lovu na pedofile u javnom životu i institucijama otočkog kraljevstva. Čišćenje močvare zla koje je s otkrićem gotovo nestvarnih zločina TV zvijezde Jimmyja Savilea otvorilo Pandorinu kutiju, a onda se posebno usmjerilo na egzorcizam jednog kriznog žarišta — sporta. U sklopu Operacije Hidrant, koja je pokrenuta 2014., policija je primila nekoliko tisuća prijava pa krenula rješavati problem za koji nitko nije očekivao da je baš toliko velik.
Sve to poklapa se s gorućom inicijativom Vijeća Europe i Europske unije, također usmjerenoj protiv zlostavljanja djece u sportu, kroz regulaciju i edukaciju — nešto o čemu se dosad samo pisalo u crnoj kronici postalo je temom visoke politike i profesionalnog sporta. EU i Vijeće Europe udružili su se u akciji buđenja svijesti o očitom problemu u europskom sportu. Sve to predvodi kampanja/zaklada borbe protiv šutnje Break the Silence — dijelom koje se načelno može smatrati i ova kolumna — a koja treba otvoriti prostor za žrtve da progovore bez srama i straha od osude.
Umjesto guranja stvari pod tepih, treba upaliti usisavač.
Analiza nadležnih europskih tijela govori o sportu kao idealnoj okolini za probleme: iznimno fizičko okruženje visoke tolerancije na bol i ozljede, autoritarnost vođe/trenera, riskantne situacije svlačionica i zajedničkog tuširanja te sklonost zataškavanju incidenata zbog ‘koristi kolektiva’. Daju se i jasne upute kako te probleme smanjiti, a koje bi, ako zažive kao nove direktive Europske Unije, mogle poprilično utjecati na budućnost organiziranja rada sportskih klubova za mlade, kao i rad čitave trenerske profesije. Cilj: više edukacija, priprema i analize ponašanja potencijalnih problematičnih odnosa u dvoranama i svlačionicama. Vijeće Europe otvoreno zagovara poboljšanje zakonske regulacije i osmišljavanje novih sigurnosnih metoda za zaštitu mladih u sportu.
Za seksualno zlostavljanje djece u britanskom nogometu osuđeno je čak 80 trenera. Osumnjičeno je 300 osoba, a na udaru je više od 300 nogometnih klubova
Dio svega toga je i projekt Pro Safe Sport nastao u suradnji s EU, a koji donosi training kit, svojevrsne upute za ‘prvu pomoć’, dok zaklada Break the Silence ima za glasnogovornike brojne sportske ikone, okupljene oko hashtaga #StartToTalk. Među njima su sprinterica Ayodele Ikuesan, nogometna legenda Iker Casillas te Gloria Viseras, američka nacionalna šampionka u gimnastici. Gloria je tek nakon 30 godina progovorila o zlostavljanju koje je prošla kao tinejdžerska olimpijka. Direktor fondacije Break the Silence Renald Majoor trenirao je u nizozemskom nogometnom klubu Vitesse, gdje je bio žrtva seksualnog zlostavljanja sa samo 12 godina.
Došao je red da se otkriju i najgore svinjarije. Tko god priča da je “nekad bilo bolje”, očito zaboravlja na činjenicu da su pojedine žrtve zlostavljanja iz 1970-ih morale dočekati skoro treće desetljeće 21. stoljeća da bi mogle krenuti u obračun s demonima iz prošlosti.
Krenulo se glasno prije otprilike dvije-tri godine, kada su se svi vodeći svjetski mediji krenili baviti temom o kojoj se dugo nije govorilo. Dio je to širih društvenih kretanja — sve od #metoo pokreta do aktualnog skandala sa samoubojstvom Jeffreyja Epsteina, čija priča o pedofilskoj mreži političke elite kao da dolazi iz fantazije teorije zavjere, ali nažalost itekako je stvarna. Čak je i Južna Koreja u svijetu K-Popa ove godine imala veliki obračun sa seksualnim iskorištavanjem obožavateljica od strane glazbenih superzvijezda i glazbenih superzvijezda od strane njihovih menadžera.
Paranoja ima i svoje negativne strane. Godinama smo slušali da iza svakog piksela leži pedofil i zdravo odmahivali rukom na panični strah od interneta, ali na svaki Pizza Gate dođe po jedan Epstein tako da akcije čišćenja smeća ipak imaju učinka. Ima tu još puno posla, ali negdje treba početi — a počelo se između ostalog i s otvorenim češljanjem sporta, od Europe do SAD-a.
Dio Operacije Hidrant bilo je dvogodišnje pretresanje britanskih sportskih klubova, a rezultat je zastrašujući: za seksualno zlostavljanje djece osuđeno je čak 80 — slovima: OSAMDESET — trenera! Istraga je krenula 2016. kada je oformljena Zaklada Offside, posvećena istrijebljenju seksualnog zlostavljanja u nogometu, a završilo je presudama. Iako se gotovo polovina svih dokumentiranih slučajeva dogodila iza 2006., najpoznatiji negativac ostaje Barry Bennell, bivši trener nogometnog kluba Crewe Alexandra. Dobio je 31 godinu zatvora zbog čak 50 slučajeva seksualnog zlostavljanja dječaka koji su kod njega trenirali od 1979. do 1991. godine. Među žrtvama se nalaze i trojica bivših igrača Manchester Cityja.
U SAD-u je najveći noviji skandal ovakvog tipa i dimenzija bio onaj na sveučilištu Penn State, gdje je pomoćni trener football ekipe Jerry Sandusky postao simbolom horora. S razlogom: sve što je radio, njegovi programi za humanitarni rad i poklon putovanja siromašnoj djeci preko zaklade The Second Mile, postojali su samo kako bi tu djecu mogao — silovati.
Zavjera je ovdje bila očita. Sandusky je radio što je htio od 1994. do 2009., a tijekom 15 godina zlostavljao je 52 mlada dječaka. Uhićen je 2011. i osuđen na 30 do 60 godina zatvora. Bio je toliko opušten u svojoj moći da je dječake navodno silovao pod tuševima usred bijela dana, dok su u okolnim prostorijama mnogi šetali i radili. Joe Paterno, bivši igrač sveučilišnog footballa i glavni trener sa statusom sveca u svojoj zajednici, bacio je ljagu na svoju ‘svetost’ kada se doznalo da je desetljećima itekako znao što radi njegov pomoćnik Sandusky — a nije mrdnuo ni malim prstom da to zaustavi.
Prve optužbe protiv Dr. Larryja Nassara pojavile su se 1998., ali kako to već biva, sve se zataškalo da se ne “naškodi brendu” — dok konačno nije puklo 2016. A brend je u ovom slušaju američka gimnastika. Nassar je bio liječnik nacionalnog tima, ali u cijeloj priči nije bio jedini.
Tijekom 20 godina maloljetne gimnastičarke su seksualno zlostavljali ne samo liječnici, već su bile žrtvama trenera, vlasnika prostorija za vježbanje i raznih zaposlenika gimnastičkih programa u zemlji. Istraga duga devet mjeseci ponovo je pokazala koliko široko, duboko i daleko ide pedofilska hobotnica u američkom sportu: “Predatorskim trenerima dopušteno je da se sele od dvorane do dvorane”, objasnila je policija dugogodišnje djelovanje manijaka. Momci i djevojke sa značkama su odmah nakon liječnika krenuli istraživati optužbe vezane uz trenere u državama kao što su Michigan, Pennsylvania, California, Rhode Island i Indiana. Među onima koji su zataškavali zlostavljanja su i brojne žene.
Kada su 2016. doktorove žrtve konačno progovorile, pokazalo se da je više od 265 žena proživjelo njegovo zlostavljanje dok su bile curice, uključujući i mnoge članice i zvijezde gimnastičarskog nacionalnog tima. Nassar je dobio nekoliko stotina godina zatvora, a Maggie Nichols, gimnastičarka koja je prva u javnosti rekla da ju je bolesni doktor zlostavljao kada joj je bilo 15, godine 2019. je dobila odlikovanje Inspiration Award za hrabrost i inspiraciju drugima.
U 2019. je zaključena mračna povijest još jednog velikog sveučilišnog seks-skandala. Dr. Richard Strauss, dežurni liječnik sportskih timova na Ohio State University, zlostavljao je čak 177 osoba, uglavnom muškarce — kada bi mu došli zbog ozljede lakta ili koljena, studente bi tjerao na rektalni pregled, zapovijedao im da se skidaju goli, a sam bi provodio preglede bez odjeće. Strauss je bio studentski liječnik od 1987. do 1995., a kada se 2005. sve konačno doznalo, počinio je samoubojstvo. Tek ove godine završila je istraga i stavila točku na crnu povijest, s dokumentom koji na više od 200 stranica detaljno nabraja i opisuje grijehe pokojnika.
U pisanjima o ovim događanjima, mediji se vole prisjetiti i nešto starijih, sličnih primjera, pa ćemo tako i mi; poput slučaja Andyja Kinga, trenera plivanja koji je zlostavljao 15-ak tinejdžerica i dobio 40 godina zatvora. Istraga je pokazala da je čak 100 trenera dječjeg i omladinskog plivanja bilo krivo za neku formu seksualnog zlostavljanja mladih sportašica — od toga da su plivačice skrivenim kamerama snimali dok se tuširaju do čistog silovanja, poput slučaja djevojke koja je s 14 godina pobacila, a bila je trudna sa svojim trenerom. Istraga je pokazala klasičan modus operandi: predatori-treneri selili su se od kluba do kluba, od grada do grada na Zapadnoj obale i nalazili nove žrtve, bježeći od problema kada bi postali neoprezni, a iako se u kuloarima pričalo o incidentima, sve se ušutkavalo za “dobrobit sporta”.
Što se tiče nogometa u Britaniji, Operacija Hidrant otkrila je još toga: broj žrtava pedofila u svijetu britanskog nogometa iznosi čak 849, a to su samo oni koji su se javili, naravno. Iako je unutar dvije godine osuđeno 80 trenera, sve zajedno osumnjičeno je 300 osoba, a na udaru je više od 300 britanskih nogometnih klubova. Čak 95 posto žrtava su muškarci, a ima ih među amaterima, ali i igračima Premier lige.
Iako je u fokusu bio nogomet, operacija je otkrila seksualno zlostavljanje djece u gotovo svakom većem organiziranom sportu — košarci, ragbiju, gimnastici, borilačkim vještinama, tenisu, hrvanju, golfu, jedrenju, atletici, kriketu i plivanju.
“Bili smo šokirani razmjerima zločina”, izjavila je policija koja iskreno nije očekivala ovako veliku mrežu zla. Istrage se nastavljaju, dok narod u šoku uzvikuje: LOCIRATI — UHITITI – KASTRIRATI.
