HEP logo generalni partner Telesporta

Priče iz davnine

Bilo jednom na sjeveru

Svi Borini penali: Glava druga

Prvi dio priče Svi Borini penali Borisa Dežulovića: Dobar, loš, zao pročitajte ovdje.

— — — — —

Igrali smo tri na tri, tko prije do šest, u dva razlike, kako se već igralo na male branke. S onim genijalnim pravilom da penal ne sudi sudac — nema suca, ne treba nam sudac — već ga zove sam igrač. To je pravilo bilo sveto: naravno da su bile moguće zloupotrebe, ali onaj tko bi zvao penal za pizdariju — ili ga, još gore, odglumio — bio bi trajno označen šupkom i za njega više nije bilo mjesta u ozbiljnoj ligi.

Ono u petoj minuti, međutim, nije bila pizdarija: igrača Hidroelektre, starijeg jednog armirača, ispred gola malo je ponijelo, i zaboravio je da ne smije igrati rukom. Penal čist kao suza. A onaj srednjoškolac, kapetan momčadi, shvativši do tada da jedini na terenu uopće znam igrati nogomet, dao mi je balun.

Izbrojao sam pet koraka i postavio loptu na zemlju. To je dakle to. Cijeli moj život, sve što sam do tada uradio, sve je vodilo ovome. Penal života.

Lako je, vidite, izvoditi jedanaesterce na velikom terenu, sedam i pol metara gola rastvori se ispred tebe kao slavoluk pobjede, pa samo čeka da kroz njega uđeš u panteon. Ovdje, međutim, pred tobom je jedva metar prašine između dvije stare zarđale bačve. Po strogim pravilima, vratar stoji uz jednu od njih i smije braniti samo izbacujući jednu nogu. A ovaj je imao široke radnički kombinezon i ogromne cokule: s jednom je, činilo se, mogao pokriti cijeli gol. I još nas zajebavao da je on za nas Delivoje Šarenac.

Boro Šekspir. Nikad prije i nikad kasnije nisam na jednoj utakmici vidio takvu osobnu tragediju kao što je bila Borina tragedija te srijede na Poljudu

Ja sam, međutim, znao pucati penale. Najčešći trik pucača na male branke bio je udarac u vratarov bliži kut, jer on instinktivno izbaci nogu prema daljem, i lopta mu kroz noge završi u golu. Zato sam u ulici čak i češće pucao u dalji kut, jer je ovaj na golu obično pretpostavljao da ću mu pucati kroz noge. Ne, naravno, uvijek: vratar ne smije znati tvoje navike. A zagrebački Delivoje Šarenac toga dana očito nije znao ni surova pravila malih branki.

Bilo je, rekoh, kao dvoboj Clinta Eastwooda i Leeja Van Cleefa u Leoneovom Bilo jednom na zapadu, ili još bolje, u Dobar, loš, zao: stari je čak malo i sličio na Van Cleefa. I teren je izgledao kao set onog čuvenog mexican standoffa u filmu, zemljani teren budućeg poljudskog travnjaka poput onog gumna popucale suhe zemlje u završnoj sceni, okružen betonskim rebrima budućih tribina kao padinama Sad Hilla: uokolo kranovi dizalica, daske za šalung i šipke željezne armature baš poput onih križeva na groblju iz filma, a u dnu gumna dvije bačve i on. Delivoje Šarenac zvani Angle Eyes.

Napetost je pucketala vrelim zrakom. Gotovo sam mogao čuti trube Ennija Morriconea.

Napravio sam onda još korak unazad, pa iz dvokoraka gađao tik uz njegovu lijevu bačvu. Baš kako sam očekivao, nesretnik je izbacio desnu cokulu koliko god je mogao, i balun mu je prošao ispod noge. Stari je pao na najjeftiniji kvartovski trik, i lopta se iza njegovih leđa zakoprcala u mreži željezne armature pod sjevernom tribinom, zaledivši veću grupu Dinamovih navijača u plavim trlišima sa znakom Hidroelektre.

To je bila ta točka, raskršće u kojoj se čovjekova biografija razdvaja na hagiografiju pukovnika i slovo za pokojnika. Na ep i epitaf. Na mome će ipak pisati: “Boro Dežulović, strijelac povijesnog prvog gola na poljudskom stadionu.”

* * *

Utakmica je bila puna preokreta, kao i ona čuvena godinu dana ranije u Bukureštu, između Rumunjske i Jugoslavije. Čak je i završila istim rezultatom, 6-4 za nas, pa smo nespretnog Šarenca u zajebanciji odmah prekrstili u Petra Borotu. A stari šupak onda odmah zvao dva penala. Ja sam pak htio konačno biti Ivica Šurjak, ili barem Slaviša Žungul — konačno, u toj sam slavnoj utakmici uvalio četiri gola, uključujući i drugi historijski, onaj za 2-0, prvi poljudski gol iz igre — ali džabe, niti Boriša Đorđević rečeni Lepi Bora nisam mogao biti: sve od onog historijskog penala ostao sam Boro Primorac.

Bilo je stoga neke kozmičke nepravde kad mi je slavu prvog gola na Poljudu točno godinu dana kasnije, 19. rujna 1979., oteo pravi Boro Primorac, u onoj utakmici prvog kola Kupa prvaka protiv turskog Trabzonspora, koja se i dalje službeno vodi prvom utakmicom na Poljudu. Ja sam, rekoh, do tada već objesio patike o klin i posvetio se rock’n’rollu, ali na utakmice nikad nisam prestao odlaziti.

Taj, četvrti Borin penal, njegov najpoznatiji — onaj kojim se umjesto mene upisao u povijest — gledao sam tako sa sjeverne tribine veličanstvenog novog stadiona, odakle smo se neuvjerljivo divili službeno najljepšem stadionu na svijetu. U sebi smo, jasno, žalili što nije na kraju ispao onaj Gotovčev, klasični nogometni, sav engleski i kockast, bez olimpijskih pizdarija — bez atletske staze, parka na južnoj tribini i one široke, beživotne tartanske tundre između nas i gola — ali to nikad nismo naglas izgovorili. Malo zato što nam je bilo žao euforičnog Mira, čiji je otac Geza Šenauer, legenda Hajduka, bio direktor poljudskog stadiona, a malo zato što nam je njegova stara predavala francuski.

Sreća je ipak ispala da Hajduk toga prvog dana na novom stadionu još nije ustanovio onaj kretenski nepisani zakon po kojemu do dana današnjeg uporno prvo poluvrijeme napada prema sjevernom golu, pa smo — nakon 0-0 u prvom — u drugom poluvremenu igrače Hajduka na zelenoj pučini Poljuda konačno mogli vidjeti prostim okom. Kad je tako u 65. minuti Turgay Semercioğlu srušio Đorđevića, ukrajinski sudac Miroslav Stupar svirao penal, a igrač s velikim brojem dva na leđima i dva golema jaja u gaćama namjestio loptu na bijelu točku, mogao sam se zakleti da je to bilo isto ono mjesto s kojega sam godinu dana ranije zabio prvi gol na Poljudu.

Umjesto Borote iz Hidroelektre, nasuprot Bori stajao je strašni Şenol Güneş, isti onaj mrki div što će dvadeset tri godine kasnije kao selektor Tursku dovesti do trećeg mjesta na Mundijalu u Japanu i Koreji. Legendarni vratar Trabzonspora te je 1979. u turskoj ligi držao mrežu nataknutom tisuću sto i deset minuta — samo jedno poluvrijeme do apsolutnog svjetskog rekorda, kojega je već desetak godina držao Bobby Clark iz Aberdeena — ali protiv Bore nije imao šanse.

Baš kao i armirač Borota, Güneş je poletio prema desnoj bačvi, a Primorac je balun mirno poslao uz lijevu, za prvi gol na velike branke u povijesti Poljuda.

* * *

I peti Borin penal gledao sam s istog mjesta, u zapadnom kantunu sjeverne tribine. Počeli smo se polako navikavati na život u zlatnom kavezu, a zahvaljujući blagoslovljenoj činjenici da Hajduk igra u bijelim dresovima s ogromnim plavim brojevima na leđima, ponekad smo čak mogli i vidjeti tko je dao gol tamo na južnu branku.

Boro Šekspir. Tako će sutradan glasiti naslov slavnog izvještaja Miljenka Smoje s poljudskog uzvrata četvrtfinala Kupa prvaka s Hamburger SV-om, najveće utakmice ikad odigrane u Splitu. Dvije i pol godine nakon one svečarske utakmice na Starom placu, Branko Zebec se s moćnim HSV-om vratio još moćniji, sa sedam igrača iz te splitske hiljadu i jedne noći, ali i novim napadom, s čudovišnim Horstom Hrubeschom i mojim idolom iz Liverpoola Kevinom Keeganom, najboljim igračem Europe, te godine i drugi put uzastopno vlasnikom Zlatne lopte France Footballa. Ali ovaj put zapravo, na život i smrt, s onih nepoštenih 1-0 iz Hamburga.

A 0-1, ne treba to objašnjavati nikome tko tko je ikad pogledao barem jednu kup utakmicu, najgori je rezultat u povijesti uzvratnih utakmica. Samo 0-8 je gori.

Jer šta? Protiv straha da u revanšu ne primiš gol boriš se viškom samopouzdanja, i onda već u drugoj minuti, umjesto da jedan napamet nabijeni balun Manfreda Kaltza jednako napamet nabiješ na Marjan — ne treba sumnjati u njemačku napamet — ti ideš mirno dodati Vedranu Rožiću i pokloniš loptu Hrubeschu, a ovaj samo kaže dankeschön i hladno je uzme, kao da mu je pokojna baba ostavila, pa je spremi na sigurno u mrežu.

Boro Primorac kasnije će priznati da nikad u životu nije, niti će ikad pogledati snimku te utakmice. I ne treba. Dosta mu je zatvoriti oči. I dan danas krajičkom oka vidi iza leđa Hrubescha, i noć noćas noga mu trzne da u posljednji čas promijeni odluku, ali kasno. Neki u košmarnom snu padaju s vrha nebodera, neki panično bježe od nekoga i trče u mjestu, nekima s leđa prilazi ubojica s motornom pilom, a Bori Primorcu uvijek isti onaj ogromni plavokosi teutonski bog s brojem devet, kao da ga je Arno Breker u mramoru isklesao.

I ne bude to sve, nego par minuta kasnije promašiš mrtvu šansu s vrha peterca, stari splitski znanac Rudi Kargus nakon toga jedva povadi bombe Šurjaka i Miše Krstičevića, u Hajdukovu uraganskom fortunalu juga Zlatko Vujović potom konačno izjednači, već u sljedećem napadu Kaltz u šesnaestercu obori Šuru i pedeset dvije hiljade ljudi na tribinama klinički je ludo. Šurjak onda uzme balun da izvede penal, a Tomislav Ivić s klupe naredi da penal ipak izvedeš ti. Ivić je veliki trener i ozbiljan psiholog, i zna da je tebi — koji do tada nikad nisi promašio penal za Hajduk — to prilika da dopuniš potpuno potrošeno samopouzdanje i vratiš se na tvorničke postavke: da Hajduk već nakon dvadesetak minuta ima 2-1 i resetiranog, starog samopouzdanog Boru Primorca.

Dalje će biti lako: Đorđević će na početku drugog poluvremena dati treći, ti ćeš pet minuta prije kraja glavom zakucati za 4-1, onda u polufinalu Real Madrid i u finalu Nottingham Forest, što je još preklani bio drugoligaš. A niti je Forest Proleter, niti je Peter Shilton Delivoje Šarenac.

To je dakle to. Cijeli život, sve što si do tada uradio, sve je vodilo tom penalu. To je ona točka, raskršće u kojoj ti se biografija razdvaja na hagiografiju pukovnika i slovo za pokojnika. Na ep i epitaf.

Onda staviš balun na zemlju, izbrojiš pet koraka, napraviš još jedan i stisnutih očiju, popu Clinta Eastwooda, pogledaš u vratara. Tamo, međutim, više nije ni Şenol Güneş iz Trabzona, a kamoli Delivoje Šarenac iz tradicionalno neugodne zagrebačke Hidroelektre, već iskusni Rudolf Rudi Kargus, legenda HSV-a kojemu je život kurvin sin namjestio živjeti u vrijeme Seppa Maiera. A Rudi zna sve trikove pucača s Vrzova Doca, do tad je već poznat kao specijalist za jedanaesterce i ima nadimak Elfmetertöter, “penaloubojica”: u Njemačkoj će obraniti nevjerojatna dvadeset tri penala, trećinu svih koje će mu pucati, što će ga učiniti najboljim u povijesti Bundeslige zauvijek.

Ti to, međutim, još uvijek ne znaš — zahvaljujući Jugoslavenskoj narodnoj armiji nikad prije nisi ni vidio tog tipa — pa uzmeš dugačak zalet i pucaš uz njegovu lijevu bačvu, a on hladnokrvno sačeka udarac i uhvati loptu kao na vratarskom treningu.

I već u sljedećem napadu — kako to već obično biva, i kako nikad do sad nije bilo da ne biva — Holger Hieronymus uvali za 2-1.

* * *

Boro Šekspir. Nikad prije i nikad kasnije nisam na jednoj utakmici vidio takvu osobnu tragediju kao što je bila Borina tragedija te srijede na Poljudu. Skrivio je vodstvo HSV-a, promašio čisti gol, pa zajebao penal — a to je bio tek početak. U utakmici koja bi se klincima u školi trebala davati za lektiru iz klasične književnosti, Hajduk je Nijemce zabio u šesnaesterac — više je lijepih akcija, kornera, udaraca i stopostotnih prilika Hajduk imao u devedeset minuta protiv čudovišnog HSV-a nego u cijeloj jednoj sezoni HNL-a ukupno — a nakon Đorđevićeva gola za 2-2 sam Boro Primorac, samo u drugom poluvremenu, imao je tri mrtve šanse. Može li život kurvinskije od toga?

Može: da ti nakon svega savršeno nabaci na glavu za 3-2 pet minuta prije kraja utakmice, dovoljno rano da misliš da ima vremena za četvrti, dovoljno kasno da tog vremena nemaš. Tek da ostane za povijest da si bio jedan gol do raja, i da više boli. Bolje bi Primorac podnio — svima bi nam ostatak život bio lakši — da ni toga nije zabio.

Bio je to kraj. Mjesec i pol kasnije, usred mrtve utrke sa Crvenom zvezdom na vrhu tablice — štoviše, usred utakmice s njima — umro je drug Tito, u sljedećih mjesec dana Hajduk je izgubio i ponovljeni derbi i još četiri utakmice, odjednom se našao peti, deset bodova iza Zvezde, i sve je bilo gotovo.

Bilo je kasnije još velikih Mostaraca i još velikih utakmica, bila je i Bakina Sparta i Gudeljev Dnjepar i polufinale Kupa UEFA s Tottenhamom, ali utakmica s HSV-om bila je ta točka, raskršće na kojemu se povijest Hajduka razdvajala na hagiografiju pukovnika i slovo za pokojnika. Na ep i epitaf.

Nakon epske tragedije protiv Hamburgera Boro Primorac više nije pucao penale. Posljednji kojega je pucao za Hajduk bio je 1981., opet u raspucavanju jedanaesteraca protiv drugoligaša u prvom kolu Kupa maršala Tita, ali ovaj put protiv Novog Sada: u regularnom dijelu utakmice ponovo je Boro zabio za 1-1, ali ovaj put i odlučujući, peti penal.

A mi smo već bili ozbiljni mladi ljudi: moja tadašnja cura imala je rodbinu u Raškoj, sljedeće godine, na prvom dalekom putovanju do tamo, u Beogradu sam kupio knjigu o kojoj su svi pričali, Golmanov strah od penala iz one kultne Radove edicije Reč i misao. Pokušavao sam shvatiti život, pokušavao sam shvatiti zašto je moj najdraži pisac Albert Camus bio vratar — ili barem zašto je jedan vratar moj najdraži pisac — ali u liku Handkeova montera i amaterskog golmana Josepha Blocha ja sam vidio samo onog armirača Šarenca iz Hidrogradnje.

Jedva za mjesec dana propustio sam tada u Raškoj vidjeti i utakmicu prvog kola kupa između Hajduka i momčadi tamošnjeg garnizona JNA. Garnizon u Raškoj toga je ljeta u završnicu Maršalova kupa uveo upravo novi vratar bijelih Zoran Simović Čoče iz Napretka, a Hajduk se opet nakon 1-1 izvukao na penale, nakon čak osam serija.

Primorac više nije bio među izvođačima.

* * *

Kad sljedeći put pred odlučujući neki slavni penal — onaj u posljednjoj seriji raspucavanja jedanaesteraca protiv KSV Waregema 1986., za drugo uzastopno europsko polufinale, posljednje u našim životima — jedan igrač Hajduka s brojem dva na leđima stane nasuprot vrataru i uzme pet koraka zaleta, i kad mu ga Wim De Coninck skine kao na treningu, to će biti Branko Miljuš.

Boro Primorac tada će već igrati u francuskom Cannesu, pa tamo dres s brojem dva zamijeniti trenerskim odijelom, dovesti onoga Čelea sa Vrzova Doca, dati mu ‘desetku’ i pridružiti mu talentiranog jednog klinca iz Marseillea — mali će kasnije napraviti dobru karijeru, igrat će za Juventus i Real Madrid i biti svjetski prvak, možda ćete i čuti za njega, zvat će ga Zizou — pa s njima prvi i jedini put u povijesti odvesti Cannes u Europu.

Kada pak njemu sudac posljednji put pruži priliku da izvede odlučujući jedan slavni kazneni udarac, Primorac će biti mnogo hladnokrvniji i promijenit će povijest francuskog nogometa. Bit će to lipnja 1993., sudac će se zvati Bernard Beffy i bit će sudac okružnog suda u Valenciennesu, a dobri i pošteni Boro — u to vrijeme već trener US Valenciennes-Anzina — mirno će mu i precizno ispričati kako je vlasnik Olympique de Marseillea Bernard Tapie potplatio neke njegove igrače da puste utakmicu posljednjeg kola kako bi se marsejski klub odmorio pred finale Kupa prvaka s Milanom, što će dovesti do oduzimanja titule Olympiqueu, selidbe u drugu ligu, konačnog pada francuskog Trumpa i kraja dinastije.

Hladnokrvno i sigurno, što bi se reklo, Boro u jednu stranu, Tapie u drugu: omraženi tajkun u pariški zatvor La Santé, a pošteni Boro s prijateljem i kolegom iz Monaca Arsèneom Wengerom u londonski Arsenal.

Istih tih dana kad je Boro pucao penal u sudnici u Valenciennesu, mi smo u jednoj kućici podno tvrđave Gripe, nedaleko veličanstvenog stadiona Vrzov Dolac, pokrenuli nekakav političko-satirički tjednik. U penalima na sudu, međutim, nismo bili dobri kao Boro. Ovo nije bila Francuska, ovo je bila Hrvatska. Nama su suci, jebo im pas mater, krali gdje su stigli.

* * *

Mnogo godina kasnije, u trećoj minuti sudačke nadoknade napadač Osijeka Dion Drena Beljo igrao je rukom u šesnaestercu Hajduka i sudac Fran Jović nakon konzultacije s VAR-om pokazao je na jedanaesterac. Semafor je pokazivao 1-1, a kamera Boru Primorca, kojemu je utakmica s Osijekom bila trenerski debi na klupi Splićana: dok su Jairo da Silva i Bassel Jradi raspravljali tko će uzeti loptu, a svi ostali gledali u njega, čekajući da presudi tko će izvesti penal, činilo se da legendarni Mostarac odsutno gleda na drugu stranu, prema sjevernom golu, baš kao da odsutno pilji u jednu točku.

To je dakle bilo to. Cijeli njegov život, sve što je od tada uradio, sve je krenulo od tamo, s te točke na sjeveru. To je bila ta bijela točka u kojoj mu se biografija razdvajala na hagiografiju pukovnika i slovo za pokojnika. Na ep i epitaf. A na njegovom će pisati: “Čovjek koji je promašio samo jedan penal.”

Jebo ga onaj ko ga je izmislio.

Da nema penala, da ih nikad nije bilo, Hajduk bi svejedno onomad prošao Trabzonspor i svejedno bi ispao od HSV-a, samo bi Boro bolje spavao. Onomad, uostalom, mjesec dana poslije Trabzonspora, u prvoj prvenstvenoj utakmici na novom stadionu, protiv Napretka iz Kruševca — na toj sam utakmici prvi put bio na istoku — Boro Primorac je u 17. minuti zabio za 1-0, i svejedno bi bio zapisan kao strijelac slavnog prvog gola na Poljudu. A ovako su mu taj tihi slavni gol, povijesni prvi na Poljudu iz igre, svi zaboravili.

Baš kao i onaj moj historijski Delivoju Šarencu, u vječnom derbiju protiv zagrebačke Hidrogradnje.

Golova iz igre ovdje se nitko ne sjeća.