Jednog dana uzeo sam zastavu Hajduka,
spustio je na pola koplja i okačio
“Tražimo: fantastične ljubavnike sa njihovim privatnim arhivama i dokaznim materijalom; raznovrsne veštake: ekvilibriste, iluzioniste, pevače posprdnih narodnih pesama; muškarce i žene vanredne telesne građe; šampione narodnih sportova; vlasnike retkih i talentovanih životinja; posednike raznih kolekcija, neobičnih predmeta i dokumenata; članove tajnih grupa i klubova.”
Ovim oglasom, pod naslovom Filmska kamera vas očekuje! objavljenim 1968. godine u prvom jugoslavenskom erotskom magazinu Čik, mladi i već etablirani režiser Dušan Makavejev tražio je naturščike za svoj sljedeći projekt, Veštine tela i duha. “Hteo sam da to bude film o neobičnim ljudima sa neobičnim osobinama, pa sam se sa listom Čik dogovorio da objave oglas koji poziva ‘ljude što se odlikuju veštinom tela i duha’”, pričao je kasnije Makavejev. “Dobili smo oko hiljadu pisama, od kojih je bar devetsto bilo od ljudi koji su znali da pimplaju loptu glavom.”
Od stotinu preostalih kandidata režiser je s komisijom Avala Filma u užem izboru ostavio nekoliko baš urnebesnih — “Radim kao dimnjačar, pa bih mogao pokazati jedan teži poduhvat iz te oblasti: pad s krova”, prijavljuje se tako stanoviti Manojlo Maravić iz Bajmoka — ali meni je ipak najdraži izvjesni Gabor Moldvaj iz Novog Sada, koji komisiji piše ovako: “Na levoj ruci imam istetovirano ime Fudbalskog kluba Hajduk Split, a i njegovu značku. Pored nje imam istetoviran autogram Bernarda Vukasa, a njegov anfas lik istetoviran mi je na ramenu. Jedini sam Jugosloven sa istetoviranim celim timom Hajduka na grudima.”
Od filma Veštine tela i duha ipak nije bilo ništa, ili barem ništa od onoga što je Makavejev zamislio: na kraju je ispao film Nevinost bez zaštite, posveta vještini legendarnog predratnog atlete i akrobata, samoukog glumca i režisera Dragoljuba Aleksića iz Knjaževca. Tetovirani vojvođanski hajdukovac Gabor ostao je tako zapamćen samo u prašnjavim arhivima fanatičnih kroničara Hajduka, da svojom neobičnom “veštinom tela i duha” — a zapravo tela tetoviranog duhom —započne priču o onim Makavejevljevim “članovima tajnih grupa i klubova”, i vjerojatno najmanje tajnom od svih tajnih grupa u Jugoslaviji, navijačima Hajduka.
Otkud, međutim, među navijačima splitskog kluba i naš junak Gabor Moldvaj, Mađar iz vojvođanske ravnice?
Eh, otkud. Duga priča.
* * *
Danas nije neobično da veliki klubovi imaju navijače daleko od kuće, ali u ono vrijeme, prije pedeset ili šezdeset godina — prije kabelske televizije, interneta i društvenih mreža, čak i prije albuma sa samoljepivim sličicama — nogometni klubovi bili su gradska, često i kvartovska stvar. Za nekoga iz sarajevskog predgrađa Hrasnice bilo je nezamislivo već i da navija za Želju ili Sarajevo, a kamoli za Bayern ili Juventus.
Iznimke su bili članovi Velike četvorke, koji su svoje navijače mobilizirali iz precizno omeđenih etničkih i društvenih slojeva i skupina. Crvena zvezda i Partizan podijelili su tako Beograd, a svoje goleme navijačke armije popunjavali sa statistički zanemarivim iznimkama: Partizanovi navijači diljem Jugoslavije regrutirani su u obiteljima vojnih lica JNA na prekomandama od Celja do Surdulice, dok je Zvezda bila klub etničkih Srba u rasejanju, od Kosova do Knina. Dinamo je pak bio zagrebački, ali i hrvatski klub, sa navijačima od Dubrave do Zapadne Hercegovine i od Trešnjevke do Imotske krajine.
Danas je normalno da Hajduk na gostovanju igra kao kod kuće, da cijeli stadion navija za bijele, ali tako je bilo i u jugoslavenskoj ligi
Hajduk je, međutim, bio neuhvatljiva iznimka, klub za kojega su navijali u svih šest republika i obje jugoslavenske pokrajine, ime koje su tetovirali i etnički Srbi i etnički Makedonci, i djeca vojnih lica i Hrvati iz Hercegovine, i bosanski rudari i albanski zlatari, i estradne zvijezde i gubitnici iz Lepoglave.
Kako to?, pitao bi jedan ugledni splitski sociolog.
Nije mediteranska, dalmatinska i splitska mitologija: generirana Splitskim festivalom i televizijskim serijama Miljenka Smoje, ona je došla kasnije. Hajduk nije postao popularan diljem Jugoslavije zbog fantastičnog uspjeha televizijske kronike o splitskom klubu, već je Velo misto bivšu državu — barem dobrim dijelom — poharalo zbog kultnog statusa Hajduka.
Može izgledati paradoksalno, jer Hajduk je od samih početaka inzistirao na svom vrlo lokalnom identitetu, kao “klub Splita i Dalmacije”. Čak i kad mu je nakon Drugog svjetskog rata ponuđen status državnog vojnog kluba i nacionalna, jugoslavenska legitimacija, Hajduk ju je uljudno odbio i prepustio novoosnovanom Partizanu. Neslužbenu legitimaciju, uostalom, već je imao, kao “majstor s mora” proslavljen dvadesetih i tridesetih, drsko se još tada umiješavši u beogradsko-zagrebačku podjelu svijeta. “Od Zagreba do Subotice, svudir jema drukeri Hajduka, jer je njegova slava prošla kroz cilu Jugoslaviju i posli prošla granice pa otišla priko Malte u Kairo, a iz Kaira u Jamerike”, piše Jadranski dnevnik još u ljeto 1934. godine.
Svoj status Hajduk je armirao ratnom slavom, kad su nakon povratka u oslobođeni Split, još uvijek pod mobilizacijom, Bijeli cijelu godinu dana — sve do demobilizacije i prvog poslijeratnog prvenstva 1946/47. — kao herojska atrakcija proveli na turneji slobodnom Jugoslavijom, od Rijeke, Ljubljane i Zagreba do Beograda, Kragujevca, Niša, Subotice, Sremske Mitrovice i Novog Sada.
U jednoj od luđih epizoda iz Hajdukova ljetopisa, na proputovanju Crnom Gorom 1946., tribine stadiona u Podgorici bile su pune još uvijek naoružanih partizana, koji su svaki gol slavili rafalnim šenlučenjem i bjesomučnom pucnjavom iz pištolja, pušaka i mitraljeza. Da ne bi bilo zabune, pravim mecima iz pravih pištolja, pušaka i mitraljeza. Na oduševljenje crnogorskih partizana, palo je na kraju čak osam golova — Hajduk je pobijedio 5-3 — i tako je toga 27. siječnja 1946. na stadionu pod Goricom ispucana valjda sva municija što je slavnoj Petoj proleterskoj brigadi komandanta Save Kovačevića preostala nakon Neretve i Sutjeske. Mnogim tamošnjim dječacima to će biti prvi susret s nogometom, a mali i zajebani Hajduk već tada je bio mit, kao da je u grad živ došao sam komandant Sava.
Takav Hajduk imao je priču kakvu nije imao nitko. Klubu iz gradića s jedva pedesetak hiljada stanovnika ta je priča i njegov nadnogometni kult priskrbio navijače diljem cijele države. Kult je dograđen pedesetih, kad je Hajduk predvođen Vladimirom Bearom i Bajdom Vukasom s tri osvojena i dva ukradena naslova poharao jugoslavensku ligu, a dovršen slavnih sedamdesetih, u eri Tomislava Ivića: u tih četvrt stoljeća herojski, pobjednički Majstor s mora iz malog Splita postao je klub svih malih i neprivilegiranih provincijskih autsajdera izvan gravitacijskih polja metropolitanskih velikana Zvezde, Partizana i Dinama.
* * *
Ako i nisi bio iz Zagreba, za Dinamo si navijao zato što ti je otac Hrvat; ako pak nisi bio iz Beograda, za Zvezdu ili Partizan navijao si zato što ti je otac Srbin ili potpukovnik JNA.
Za Hajduk, međutim — ako nisi bio Dalmatinac — navijao si zato što su ti ocu i jedni i drugi i treći išli na živce. Ili zato što ti je stari, radnik u maloj makedonskoj fabrici duhana, ženu upoznao na ribarskoj fešti u radničkom odmaralištu u Makarskoj. Ili zato što ti se majka, Albanka iz Gnjilana, kao djevojka zagledala u lokalnog slastičara koji je služio vojsku u Splitu i onomad završio u zatvoru u Prištini, pa tamo nervirao narodnu miliciju šarajući po ćeliji grb splitskog Hajduka. Ili zato što ti se baba onog davnog ljeta, kad je slavni partizanski Hajduk na turneji oslobođenom zemljom gostovao u Sremskoj Mitrovici, smrtno zaljubila u naočitog Franu Matošića.
Ili zato što si najdražeg dedu Gabora, čudaka na svoju ruku, jednog dana pitao što mu je to na toj “svojoj ruci”, a ovaj ti onda ispričao priču o Bernardu Vukasu, ekvilibristu i iluzionistu koji je pedesetih na Wembleyju igrao za reprezentaciju svijeta i 1955. Englezima u posljednjih deset minuta zabio het-trik za 4-1, pa došao u Novi Sad i legendarnom Lazaru Vasiću zabio glavom pod prečku, a tvoj ga deda ispred stadiona sačekao da mu se sa zidarskom olovkom potpiše na lijevu podlakticu, iste večeri ovjekovječivši Bajdin autogram pomoću mamine igle i tinte iz očeva naliv pera.
Pa te ljeti vodio na kupanje na Štrand, šepureći se s tetovažom momčadi splitskog Hajduka preko cijelih preplanulih grudi, s kojom se onomad, kaže obiteljska legenda, našao u užem izboru za jedan film Dušana Makavejeva.
Danas je to uobičajeno, danas i u Omsku i u Džakarti i u Karačiju, i u Živinacama i u Novom Pazaru i u Novom Sadu ljudi navijaju za španjolske ili engleske klubove, ali ne tetoviraju na podlaktice i prsi autograme Cristiana Ronalda ili sastave Reala, Uniteda i Cityja zato što ih prepoznaju kao svoje — heroje malih i potlačenih, autsajdere s margine same protiv svih — već upravo i samo zato što oni to nisu. Ne dakle zato što su mali i potlačeni, već zato što su veliki i moćni; ne zato što imaju priču, nego zato što imaju novac. Čak i kad imaju priču — jer imaju je i Real i United i City — to nije priča njihovih tetoviranih navijača: njihove su samo pare.
Članova tajnog Hajdukovog bratstva ima svugdje, i ima ih na najneočekivanijim mjestima. Kad su u rujnu 1976. Bijeli gostovali kod malteške Floriane, na aerodromu u La Valetti s velikom ih je Hajdukovom zastavom dočekao stari penzioner Domenico Acvilino iz Gżire, koji je kao žestoki navijač Hajduka još od turneje na Malti 1926. punih pedeset godina po rubovima europske štampe pratio rezultate slavnog splitskog kluba.
Na obali Gvinejskog zaljeva u dalekoj Gani, recimo, živi starac Issak Wal, najveći navijač Hajduka u cijeloj Africi. Issak je u luci Sekondi-Takoradi kao mladić radio na ukrcaju kakaovca i sanjao o boljem životu, pa se 1980. kao slijepi putnik sakrio u potpalublje jednog europskog broda na putu do obećane zemlje Australije. Ispalo je, da skratim, kako je to bio Heroj Senjanović, teretni brod Jadranske slobodne plovidbe iz Splita: nakon što su ga u Australiji odbili, Issak se vratio kući, u tih pola godine plovidbe oceanima sa splitskom posadom naučivši pjevati dalmatinske pjesme, igrati briškulu i beštimati Gospu kad radio-vezist javi da je Hajduk izgubio od Hamburgera.
Prije četrdesetak godina — imamo pobjednika — velika vojvođanska atrakcija bio je krotitelj zmija umjetničkog imena Diksa Diks, koji je stigao iz Indije i nakon Austrije i Mađarske dolutao do Subotice, pa tri mjeseca svojom frulicom i kobrama zabavljao goste hotela Patrija: i kad su Subotičani pomislili da su od indijskog bramana vidjeli sve, Diksa Diks jedne se jesenske nedjelje 1986. iznenada pojavio na utakmici Spartak-Hajduk ogrnut Hajdukovim šalom, sa zastavom Bijelih u ruci.
Ipak, najneočekivanije od svih takvih neočekivanih mjesta bila je Minimaksovizija, televizijski show Milovana Ilića Minimaksa, nekad čuvenog beogradskog humorista i velike jugoslavenske radijske i televizijske zvijezde, koji je devedesetih spektakularno sišao s uma i upisao se u četnike, redovito u studiju ugošćujući svog prijatelja Željka Ražnatovića Arkana i njegovu ženu Cecu.
Jedna njegova emisija iz ratne 1995. bio bi urbana legenda da nije interneta i YouTubea: pored živog Arkana i Cece, u to vrijeme predsjednice Arkanovog obiteljskog FK Obilića, u studiju su sjedili Mirko Pajčin, poznatiji kao Baja Mali Knindža, opskurni pjevač maloumnih četničkih doskočica, i mladi nogometaš Niša Saveljić, Crnogorac iz Titograda koji je upravo potpisao za Partizan. Minimaks, zakleti partizanovac, ironično je tada upitao Saveljića hoće li i on sad, kako je već običaj kad nogometaš potpiše za neki klub, reći kako je oduvijek navijao za Partizan i sanjao crno-beli dres, a ovaj mu je mrtav hladan odgovorio: “Ne, ja sam kao mali navijao za Hajduk.”
“Hajduk iz Kule?”, pitao je zbunjeni Minimaks Nišu Saveljića, koji je u Partizan stigao upravo iz tog malog vojvođanskog kluba, na što ga je ovaj mirno ispravio: “Ne, za Hajduk iz Splita.”
Ponavljam, bila je 1995., godina Bljeska i Oluje. Što bi rekla jedna kasnije popularna reklama: lica Minimaksa, Baje Malog Knindže, Arkana i Cece — neprocjenjivo.
Zašto i kako, međutim, jedan Partizanov Crnogorac navija za Hajduk? Zato i tako što je, recimo, za Hajduk navijao i Crnogorac Predrag Mijatović, koji bi, da nije bilo rata, umjesto u Partizanu igrao u Hajduku, i kojemu je za Hajduka navijao i otac. Zašto i kako otac? Možda i zato i tako što je očev otac 1946. rafalom iz teškog mitraljeza na stadionu u Podgorici proslavio svaki od pet Hajdukovih golova. A sigurno zato i tako što je mali a veliki Hajduk jednostavno bio njegov klub.
Danas je, na primjer, normalno da Hajduk na gostovanju u Puli ili Varaždinu, pa čak i u samom Osijeku, igra kao kod kuće, da cijeli stadion navija za bijele, a stotinjak se domaćih ultrasa stisne u kantun tribine — Hajduk otputuje, štajznam, na kup utakmicu protiv Mladosti iz Ždralova kraj Bjelovara, a cijela seoska tribina i pola svlačionice domaćih navija za Hajduk — ali tako je bilo i u jugoslavenskoj ligi. Kad su one mitske nedjelje 11. srpnja 1976. u Ljubljani igrali Olimpija i Partizan, a na beogradskoj Karaburmi OFK i Hajduk, reporter s bežigradskog stadiona Jordan Ivanović javio je u 73. minuti kako se “sad vidi koliko je u stvari pristalica Hajduka na stadionu, jer je polovina istočne tribine skočila na vest da na Karaburmi 1-1”.
Da, igrali su Olimpija i Partizan. U Ljubljani. Što bi tek bilo da je za Bežigradom gostovao Hajduk?
* * *
U svibnju 1982. u posljednjem kolu prvenstva Jugoslavije u Ljubljani su igrali Olimpija i Hajduk, nakon gotovo devetsto utakmica u zelenom dresu od Zmajčeka se opraštala klupska legenda Danilo Popivoda, a šokirani reporteri zabilježili su kako je petnaest hiljada gledatelja navijalo za goste: tribine su bile pune zastava i transparenata Hajdukovih navijača iz Mengeša, Trbovlja, Vrhnike, Gorice, Maribora i ostalih slovenskih gradova, a među njima se na nožne prste obnevidio od sreće upinjao jedan petnaestogodišnji ljubljanski klinac, kojemu će to biti prva utakmica u životu. Nije on, eto, došao gledati braću Vilija i Petera Ameršeka, već Zorana i Zlatka Vujovića, svog najdražeg igrača.
Taj mali ljubljanski hajdukovac kasnije će, da skratim priču, završiti pravo i zaposliti u obiteljskom odvjetničkom uredu, postati predsjednik Slovenskog nogometnog saveza i jednog dana naslijediti Michela Platinija na čelu Uefe, pa rasturiti Realovu i Juventusovu bogatašku Superligu.
Zvao se Aleksander Čeferin.
I kad mnogo godina kasnije juniori Hajduka protiv vršnjaka iz Milana budu igrali povijesno polufinale Lige prvaka, a deset hiljada Splićana krene na utakmicu u mali švicarski Nyon, na seosko igralište s par stotina sjedećih mjesta, cijela će se Europa pitati zašto je predsjednik Uefe utakmicu premjestio iz Nyona i play-off maloljetne Lige prvaka uglavio u Ženevi, na stadionu za trideset hiljada gledatelja.
Pola Slovenije u ono je vrijeme navijalo za Hajduk. Na Čeferinovoj prvoj utakmici, uostalom, i sama legenda Zmajčeka Danilo Popivoda, kad ga već spominjem, splitski je klub nosio na srcu, pa čak — zajedno s drugim Olimpijinim hajdukovcem, Brankom Oblakom — i zaigrao za Hajduk na jednoj američkoj turneji koncem šezdesetih, do smrti ne prežalivši što poput Brane nije završio u Splitu.
Moj drug Vlado Kreslin, na primjer, najveća slovenska kantautorska zvijezda, ime je dobio po legendarnom Vladimiru Beari: njegov otac, barem jednako legendarni prekmurski muzikant, bio je fanatični navijač Hajduka. Onih dana 1953., kad je mali Kreslin dolazio na svijet, za reprezentaciju toga svijeta na Wembleyju je protiv Engleske branio veliki Vladimir, The Great Vlad. Slovenija je već tada bila daleko ispred nas, a Slovenke emancipirane partizanske amazonke, ali gospođi Ruži sve je bilo džabe je kad je stari Milan odlučio kako će im se zvati sin.
I kad sam mnogo godina kasnije u vojsci upoznao jednog Slovenca iz Ptuja — dosta starijeg od nas, inženjera koji je u vojsku otišao tek nakon fakulteta — nisam ni trebao pitati otkud Slovencu iz Ptuja ime Bernard.
Tako je poslije Onoga rata nastajala “tajna grupa” navijača Hajduka, sa članovima od Prekmurja preko Zagreba i Titograda do Kosova i Makedonije. I dan danas po balkanskim gudurama splitski klub dočekuju kao da je na onoj turneji 1946., i dan danas na Hajdukove utakmice dolaze navijači iz svih onih, kako sam ono rekao, da: najneočekivanijih mjesta.
Jedne ljetne večeri 1988., pripremajući se pred derbi protiv Partizana na Poljudu — sjetit ćete se možda te gradske aferice — manja grupa torcidaša kraj Gusarova doma na Matejušci aktivirala je suzavac, izazvavši veliku paniku na prepunoj Rivi. I kad su inspektori Gradskog sekretarijata unutrašnjih poslova pohvatali maloljetne delinkvente, otkrili su kako je suzavac u Split donio i aktivirao izvjesni Željko Hodžić, navijač Hajduka iz — Sremske Mitrovice.
Ili: šezdesetih godina — ovoga će se sjetiti samo veterani Starog placa — jedna od većih atrakcija pod Plinarom bio je Ljuba Smederevac, tip iz Smedereva, grada na sjeveroistoku Srbije, koji je cijelu plaću trošio na Hajduka i putovao na sve njegove utakmice, paradirajući jugoslavenskim stadionima u bijeloj košulji, s kapom cijelom prekrivenom Hajdukovim značkama, noseći u jednoj ruci Hajdukovu zastavu, a u drugoj veliko — zvono. Pravo, pravcato zvono.
Na jugoistoku Srbije, na primjer, još od osamdesetih postoji Torcida Aleksinac. I ne, nitko od njih nije iz Dalmacije niti ikakve veze sa Splitom nema: tamošnji hajdukovci bili su mahom djeca rudara iz jama lokalnog rudnika, svih nacija i vjera, okupljena oko Dume Berberina, legendarnog aleksinačkog brijača poznatog po tome što je na gostovanja Bijelih u Niš odlazio kao gospodin čovek, u svečanom odijelu s kravatom, i čija je radnja s Hajdukovim posterima, fotografijama i zastavicama izgledala poput brijačnice Aleksandra Duke na splitskoj Pjaci.
Je li to znala splitska Torcida, kad je 1989. pred početak utakmice Hajduk-Partizan izviždala minutu šutnje za devedeset poginulih rudara iz Aleksinca? Jesu li znali na sjevernoj okuci da su djeca mrtvih rudara navijači Hajduka?
Jesu li znali da je među njima na Poljudu, kao i bezbroj puta do tada, bio Milentije Mitrović, čuveni Mile, najveći hajdukovac u Srbiji koji je na Hajdukove utakmice putovao iz Čačka? I koji je, uzgred, dan ranije u novinama izjavio: “Bio sam i u Osijeku i u Mostaru, tamo smo izgubili jer su bili neregularni uvjeti. Hajduku odgovaraju regularni uvjeti, pa i mi navijači moramo djelovati u tom pravcu.”
Koga put pak nanese još južnije, na Kosovo, i danas će u svakom tamošnjem gradiću i selu naći slastičarnicu Hajduk, s uokvirenim požutjelim člancima iz Tempa i posterima Bijelih iz sezone 1970/71. A tko produži još južnije, pa se zatekne u Ulcinju, gradiću nakraj Crne Gore, čut će i neobičnu priču o tamošnjoj afroalbanskoj enklavi, autohtonoj domaćoj crnačkoj zajednici, potomcima afričkih robova s istog onog ulcinjskog trga na kojemu je, prema lokalnoj turističkoj legendi, kao rob završio i veliki Miguel de Cervantes.
Više sam puta kao klinac sedamdesetih bio u tom čarobnom gradiću na južnoj punti Crne Gore, tamo gdje džamije rastu iz morskog pijeska. Jedan obiteljski prijatelj iz Budve upoznao me tada s najpoznatijim ulcinjskim crncem, legendarnim Rizom Šurlom — starim crnim partizanom, iskusnim ribarom i čuvenim mjesnim fotografom. Bio je gradska ikona i jugoslavenska zvijezda, igrao je i u filmu Jagoš i Uglješa Bate Čengića kojega smo baš tih dana gledali na televiziji, ali jebeš to: Rizo je bio najveći hajdukovac istočno od Splita i dugogodišnji Hajdukov povjerenik u Ulcinju, čiji je klub navijača tada brojao više članova nego svi ostali klubovi zajedno. Pa mi je pričao kako je navijač Bijelih postao još kao dijete, mojih godina, tamo davnih tridesetih, u vrijeme Lea Lemešića i braće Poduje.
Zašto i kako jedan afroalbanski crnac musliman u Ulcinju, na samom kraju nama poznatog svijeta, tridesetih godina — prije interneta, televizije, pa čak i prije radija — počne navijati za Hajduk iz Splita? Kako, kako. Kako su to počeli Ljuba iz Smedereva ili Mile iz Čačka? To se pitanje, naučili smo do sad, ne postavlja.
Dobri Rizo Šurla umro je prije dvadeset godina, kao posljednji pripadnik ulcinjske crnačke zajednice. Njegova bijela zajednica i danas je, međutim, živa: kad je ono prošle godine Ivan Gudelj tamo predstavljao svoju knjigu Hajdučka priča i film Ivanova igra, Ulcinj je gorio kao da je u grad ujahao sam Bajdo Vukas, sa sve štitonošom Miguelom de Cervantesom na magarcu.
To je Hajduk. Legendarni srpski glumac i komičar Mija Aleksić došao bi, recimo, u Split, pa odmah tražio da ga vode u Hajdukov dom kako bi kupio poklon za ženu: gospođa Beba je iz Banata i Dalmacije nije videla, ali Mija ne sme iz Splita da se vrati bez Hajdukove zastavice i značke. A veliki hrvatski glumac Rade Šerbedžija pričao mi je kako je kao navijač Partizana životom u Zagrebu zavolio romantični purgerski NK Zagreb, pa kao takav imao sve razumijevanje svijeta za sina Danila kad mu je jednog dana rekao, “tata, ja ipak ne bih navijao za Partizan”. Tata Rade posve je tako razumio sina — mali je na koncu ipak rođen i odrastao u Zagrebu, on je Zagrepčanin i Zagreb je njegov grad — pa je savršeno logično i razumljivo bilo da navija za Dinamo.
“Kakav Dinamo?”, prekinuo ga je mali Danilo. “Ja bih navijao za Hajduk!”
A jedan iz Novog Sada — prekinite me ako sam vam već pričao o njemu — davne se 1968. godine na Čikov oglas za film Veštine duha i tela prijavio kao “jedini Jugosloven sa istetoviranim timom Hajduka na grudima”.
* * *
Ne znam je li itko od vas ikad bio u Raškoj. Raška je rudarski gradić na samom južnom rubu Srbije, uz granicu s Kosovom i Metohijom. Prvi put u životu bio sam tamo u kasno ljeto 1982. godine, kod ujaka moje tadašnje srednjoškolske djevojke, koji je imao stan u Raškoj i vikendicu na Kopaoniku, planini što je oduzimala dah oživjelim pejzažima iz kultnog generacijskog filma Lovac na jelene u kinu Central.
Tek što smo se vratili otamo, Hajduk je saznao protivnika u šesnaestini finala Kupa maršala Tita — momčad garnizona JNA u Raškoj! Za gradić u dubokoj srpskoj provinciji bio je to najveći događaj još od slavnih dana srednjovjekovne Raške i velikog župana Stefana Nemanje, i ujak nas je pozvao da se vratimo.
Maturirao sam toga ljeta nakon trećeg razreda i u to vrijeme, onako mlad i glup, još uvijek vjerovao da je još jedan razred srednje građevinske škole bolja ideja. Do danas mi je žao što nisam otišao na utakmicu: da se povijest piše tamo gdje se zaista i događa — na blatnjavim seoskim livadama umjesto na raskošnim osvijetljenim arenama — takve bi utakmice ostale zapisane kao povijesne.
Garnizon u Raškoj bio je te sezone zajebana momčad, u kupu su izbacili Slogu iz Kraljeva, niški Železničar i kragujevački Radnički, s iskusnim prvoligaškim nogometašima koji su tamo bili na odsluženju vojnog roka, poput vratara Zorana Milenkovića iz niškog Radničkog, Željinog napadača Nikole Nikića i čak trojice prvotimaca Olimpije — Mihajla Petrovića, Roberta Voljča i Branka Bošnjaka: sve do te šesnaestine finala za raški su garnizon igrala, uostalom, i dvojica Hajdukovih vojnika, Zoran Simović Čoče i Mladen Bogdanović Kemo.
Pred utakmicu u Raškoj igrači i vodstvo Hajduka bili su smješteni u petnaestak kilometara udaljenom sandžačkom Novom Pazaru, u novom, tek sagrađenom hotelu Vrbak, sedmom čudu socijalističke arhitekture. A na glas da je Hajduk u Vrbaku, pred hotelom se okupila veća grupa Pazaraca, kumeći i moleći osiguranje da ih pripusti unutra vidjeti svoje idole.
Tko je čitao ovu priču ispočetka, neće se čuditi što je još tada, duboko u jugoslavenskim sedamdesetim i osamdesetim, pola Novog Pazara i Sandžaka navijalo za Hajduk. Sandžak je muslimanska enklava koja, stiješnjena između Bosne i Kosova, spaja jug Srbije i sjever Crne Gore: za koga drugog Sandžaklije da navijaju? Husein Hodžić, na primjer — nekadašnji nogometaš Novog Pazara, a tih osamdesetih delegat Saveznog vijeća koji će u Skupštini SFRJ povesti donkihotovski rat za uređenje odnosa u jugoslavenskom nogometu — bio je deklarirani navijač Hajduka. Pitate li se stoga otkud i kako pred hotelom u Novom Pazaru 1982. veća grupa navijača Bijelih, valja vam znati da je bio hladni i kišoviti jesenski utorak, radni i školski dan usred tjedna: da se igralo u neki ljetni vikend, ne bi bila veća grupa. Došlo bi ih toliko da ih ne bi zadržala ni narodna milicija.
Pazarske hajdukovce osiguranje pred hotelom pristojno je tako odbilo, sve osim jednoga: šesnaestogodišnji srednjoškolac Enes pobjegao je s nastave i došao pred hotel sa sedam velikih, debelih bilježnica Hajdukove kronike sedamdesetih i osamdesetih, od prve do posljednje stranice oblijepljenih novinskim člancima o Hajduku, intervjuima, posterima, fotografijama i sličicama Hajdukovih igrača, te strpljivo rukom pisanim sastavima, tablicama i statistikama. Vidjevši s kakvim mladim fanatikom imaju posla, Hajdukovo osiguranje pripustilo je Enesa, a Hajdukovi igrači, taman s ručka, u nevjerici su prelistavali njegove bilježnice i na koncu se svi potpisali u njih.
Nitko na svijetu nije tog utorka bio sretniji od Enesa iz Ulice Aleksandra Đukića, najvećeg hajdukovca u mahali i cijelom Novom Pazaru.
Bio je taj utorak nogometna slava u Raškoj: u mali gradić potkraj ibarske magistrale Hajduk je stigao samo sedam dana nakon što je u drugom kolu Kupa UEFA u Splitu s četiri komada porazbijao moćni Bordeaux — malu reprezentaciju Francuske s Mariusom Trésorom, Raymondom Domenechom, Jeanom Tiganom i Alainom Giresseom — pa su sva okolna poduzeća i gradski dućani zatvorili svoja vrata. Na stadionu lokalnog niželigaša FK Bane, koji je primao četiri hiljade ljudi, stisnulo se točno dvostruko više gledatelja, a još nekoliko hiljada naguralo se po okolnim brdima, krovovima i balkonima. Valjda polovica navijača na tribinama bili su u sivomaslinastim dresovima JNA, ali druga polovica navijala je za Bijele: svi hajdukovci Pomoravlja, Sandžaka i Kosova, od Kraljeva i Novog Pazara pa do Kosovske Mitrovice — u ono vrijeme još Titove — okupili su se na malom igralištu na ušću Raške u Ibar, da vide Hajduk u svome dvorištu.
Ispala je na kraju prava drama, Hajduk se dugo mučio po blatnjavom i razrovanom bunjištu, nakon tri stopostotne šanse Nikice Cukrova vojnici su se u drugom poluvremenu prestrojili, i u 56. minuti Vitomir Stefanov iz makedonskog drugoligaša Tikveša u kontri je pogodio ispod dojučerašnjeg vojničkog druga Simovića za 1-0. I da nije bilo novosadskog suca Živorada Vuksanovića — koji je utakmicu produžio kao onomad njegov zemljak Dušan Maksimović — i Hajdukova bombardera Esada Mehe Mehmedalića, koji je u 93. minuti s više od trideset metara iskosa najzad probio bunker JNA, Hajduk bi se oprostio od kupa. Ovako su uslijedili jedanaesterci, Boro Primorac promašio je peti penal za prolaz, ali je Simović u devetoj seriji obranio Raziću, nakon čega je pogodio Mišo Krstičević. Nikad prije i nikad poslije nije se tako u Srbiji slavio poraz i pad JNA.
Ako se složimo, a složit ćemo se, da se davne jedne utakmice šesnaestine finala jugoslavenskog kupa — odigrane prije više od četrdeset godina u jednom rudarskom gradiću na jugu Srbije — danas sjećaju samo najveći fanatici Hajduka, eto empirijskog dokaza da najfanatičniji među najvećim Hajdukovim fanaticima žive u Kosovskoj Mitrovici, Kraljevu i Novom Pazaru, gdje do dana današnjeg živo pamte dramu na Ibru i dalekometni navođeni Mehin projektil duboko u sudačkoj nadoknadi, sa same aut-linije, tamo negdje s čuke na Kozjoj Glavi pod Kopaonikom: dan kad je na seoskom Banetu igrao veliki Hajduk.
Mjesecima je Enes s drugovima pričao o toj povijesnoj utakmici i najsretnijem danu svog života. Sve dok koji mjesec kasnije nije do Sandžaka stigla strašna vijest.
A pazarski srednjoškolac na najtužniji dan svog života na prozor okačio Hajdukovu zastavu na pola koplja i proglasio dan žalosti u Ulici Aleksandra Đukića.
* * *
Da sam se, eto, onoga ljeta umjesto u građevinsku školu vratio na Kopaonik — od četvrtog razreda ionako sam odustao mjesec-dva kasnije — možda bih na utakmici u Raškoj upoznao pazarsku braću, možda bih upoznao i Enesa. Sigurno bih ga upoznao. Došao bi mi Enes u posjetu kad sam točno godinu dana nakon povijesne utakmice u Raškoj završio u vojsci na Ibarskoj magistrali, usred Šumadije.
Posljednja utakmica koju sam gledao pred odlazak u vojsku bilo je ružnih i prljavih 2-0 protiv Vardara na Poljudu: urlali smo i zviždali sucu Asimu Kulenoviću koji je puštao Dragi Setinovu da masakrira Zlatka Vujovića, a pojma nismo imali da je sudac iz Bosanske Dubice valjda jedini hajdukovac među jugoslavenskim sucima, koji je čak i utakmice sudio s velikim Hajdukovim pečatnjakom na prstenjaku desne ruke.
Manje bih se, eto, čudio sucu hajdukovcu iz Bosanske Dubice da sam nakon Rize Šurle iz Ulcinja upoznao i Enesa iz Novog Pazara, manje bih se čudio svim onim hajdukovcima iz garnizona u Gornjem Milanovcu i Svilajncu, i Gašiju iz Bujanovca i Bernardu iz Ptuja. “Ča pizdiš kad nisi iz Splita!”, oponašali su vojnici od Sutle do Vardara splitski govor, iako njihovu omiljenu rečenicu nikad nije izgovorio nitko tko je iz Splita. Ča pizdiš kad nisi iz Splita? Mi iz Splita to se bogami više nismo pitali.
Pridružio bi mi se tako Enes pred televizorom u kafani Drumski raj u Svilajncu, pizdili bismo zajedno one večeri protiv Sparte — on koji nije iz Splita i ja koji nisam iz Novog Pazara — sve dok u 119. minuti Blaž Slišković ne bi zabio onaj magični gol gotovo iz auta. Urlala bi kafana kako takav gol nije viđen za njenog života, samo bi Enes iz Novog Pazara pričao kako je isti takav Meho zabio godinu dana ranije, u 93. minuti protiv garnizona Raška. I ne bih, eto, da sam znao Enesa, gledajući dva mjeseca kasnije u Drumskom raju poljudsko finale kupa zajedno sa stotinu zvezdaša, na onaj Bakin gol Tomi Ivkoviću izravno iz kornera skočio jedini u kafani, uživajući kao krme u Teheranu na Ramazan.
Mnogo godina kasnije, od one “veće grupe” pazarskih hajdukovaca izrast će današnja Torcida Sandžak, navijačka grupa lokalnog prvoligaša Novog Pazara, i danas infetana neobičnom ljubavlju za bratski splitski klub. I kad početkom devedesetih kao novinar i reporter Slobodne Dalmacije stignem u Novi Pazar u nemoguću misiju — napraviti intervju sa sandžačkim liderom SDA Sulejmanom Ugljaninom, koji se tih dana krio po gradu pred režimom Slobodana Miloševića — tajna lozinka na recepciji hotela Vrbak bit će, jasno, “Split, Hajduk”. Kao u nekom političkom trileru, vozit će me Ugljaninovi ljudi Novim Pazarom, mijenjati automobile i vozače do nepoznate tajne adrese, cijelo se vrijeme raspitujući što je s Hajdukom.
Onaj pak šesnaestogodišnji fanatik baluna i Hajduka pred hotelom Vrbak do kraja osamdesetih izrast će u sandžačkog pjesnika Enesa Dazdarevića. “Pod hladovinom sladnom igraju i danas/ Radnik iz Bijeljine i tuzlanska Sloboda/ stišava se žensko rabje u tajac,/ a onda ja, da zadivim džeda,/ deklamujem imena fudbalera/ i svi mi tepaju što sam majki šućur bistar.”
Četrdeset godina nakon davno nezaboravljene utakmice u Raškoj, držim u ruci sedam velikih, debelih bilježnica, čudesnu Hajdukovu kroniku sedamdesetih i osamdesetih, od prve do posljednje stranice oblijepljenu požutjelim novinskim člancima o Hajduku, intervjuima, posterima, fotografijama i sličicama Hajdukovih igrača, sa strpljivo rukom pisanim sastavima, tablicama, statistikama i potpisima Simovića, Gudelja, Bogdanovića, Cukrova, Krstičevića, Vedrana Rožića, Branka Miljuša, Ive Jerolimova, Davora Čopa, Ivana Pudara, Nenada Šalova, Dušana Pešića, Dragana Jelikića i bombardera Mehmedalića, cijele momčadi Hajduka iz davne jeseni 1982. na čelu s Perom Nadovezom i Antom Bićem Mladinićem.
A uz sedam bilježnica Hajdukove kronike i zbirku pjesama Ključ ispod saksije, i u njoj — pod naslovom Ča pizdiš kad nisi iz Splita — pjesmu o najtužnijem danu pjesnikova života.
Jednog dana uzeo sam zastavu Hajduka,
spustio je na pola koplja i okačio
na prozorče iznad ulaznih vrata kuće.
Proglasio sam Dan žalosti u Aleksandra Đukića 22
i otišao u školu.
Kada sam se vratio, zastave nije bilo.
Skinula je moja majka po dolasku iz TK Raške.
Nastala je svađa, nije bilo ćuteka
jer je dobro znala da u meni bije hajdučko srce,
pa čim ona papuču skine
ja zdimim petama u dupe
i dočepam se Visa slobodne teritorije.
Plakao sam zbog uskraćene žalosti javne,
kmečao i drečao, po podu se valjao,
toga dana sam ja sve po spisku
i rodnom listu u materinu slao.
Cijelo popodne vodila se teška inat bitka,
Ševala mi je objašnjavala da muslimani u žalosti
ne kače na pola koplja zastave.
Te šta će reć’ komšiluk, te šta će reć’ mahala,
a ja sam cvilio kao pas
a ja sam skičao kao prase na dan svinjokolja.
U jedan vakat bajrak je sa Marjana
u mojim završio rukama.
Smirila se oluja, vilica je prestala da se trese od huje,
smirila se i lubina od poplave histerije.
Tako sam proveo moj prvi Dan žalosti.
Sklupčan u sobi, ljut na majku, muslimane,
mahalu i običaje.
Ljut što niko od njih nije znao
zašto sam cvilio kao pas
onog dana kada je umro
Bernard Bajdo Vukas.
* * *
Ča pizdiš kad nisi iz Splita? Eh, ča. Ne bi bila tajna grupa kad bi se ta stvar znala.
“Na levoj ruci imam istetovirano ime Fudbalskog kluba Hajduk Split, a i njegovu značku. Pored nje imam istetoviran autogram Bernarda Vukasa, a njegov anfas lik istetoviran mi je na ramenu. Jedini sam Jugosloven sa istetoviranim celim timom Hajduka na grudima.”
Tako je prije šezdesetak godina, vidjevši u Čiku oglas “Filmska kamera vas očekuje!” – kojim režiser Dušan Makavejev za film Veštine tela i duha traži “raznovrsne veštake, ekvilibriste, iluzioniste i članove tajnih grupa i klubova” — na komadu trgovačkog papira napisao Gabor Moldvaj iz Novog Sada.
Mjesec dana kasnije vidio je da je ušao u uži izbor i svaki dan otada provjeravao svoj poštanski sandučić. Filmska kamera se, međutim, više nije javljala. Sljedećeg ljeta Gabor je gledao taj film, Nevinost bez zaštite se zvao, o atleti i akrobatu Dragoljubu Aleksiću iz Knjaževca. Jebo ga Dragoljub. Bajdo Vukas, govorio je tetovirani deda unuku, to je bio atleta i akrobat, ekvilibrist i iluzionist: radio je sve što i Dragoljub, pa još s loptom u nogama.
Nikad Gabor Moldvaj nije saznao zašto mu se nisu javili iz Avala filma. Do kraja života nesretni je deda vjerovao da je “jedini Jugosloven sa istetoviranim timom Hajduka”.
______________________________
Bili libar Borisa Dežulovića možete naručiti ovdje
