Istina je, prije Luke kao prvi Hajdukov brankar zapisan je Joseph Buchberger, koji je na golu stajao i na onoj slavnoj utakmici protiv Calcija — pa kasnije završio u zatvoru jer je caru Franji Josipu na slici u kavani Troccoli iskopao oči — ali ipak je barba Luka povijesni prvi čuvar mreže. On je, naime, branio na onoj čuvenoj utakmici 27. srpnja 1912., kad je nakon talijanaških fićfirića i mornaričkih posada Hajduk prvi put zaigrao protiv pravog, ozbiljnog nogometnog kluba, slavne zagrebačke Concordije, a Lukin stariji brat Fabjan za tu svečanu priliku — da se ne sramotimo pred gostima iz prijestolnice – prvi put na stative pod Plinarom razapeo mreže, što ih je isplela njihova sestra Anka. Bila je to izvanredna novotarija: više nije trebalo trčati po balun, već ga samo izvaditi iz mreže.

Mladi Luka toga ga je dana vadio šest puta.

Pitate li se pak zašto na požutjelim, stotinu godina starim fotografijama Hajdukov brankar Luka čuči u onoj svojoj karakterističnoj pozi, namještajući smiješni kapelin sa frontinom na glavi, postoji dobar razlog. Zašto čuči, reći ću vam poslije, a zašto kapelin sa frontinom? Popularna Krajeva njiva — prije Prvog svjetskog rata vježbalište austrijske vojske, sada Njiva kralja Petra i Hajdukov stadion — u to je vrijeme bila orijentirana niz sunce, u pravcu istok-zapad. Svih svojih dvanaest godina na Hajdukovu golu Luka je tako branio jednom rukom, drugom uz pomoć frontina zaklanjajući oči od sunca.

 

Sve će se promijeniti historijske 1923., koja će splitski klub upisati u malobrojno, ekskluzivno društvo svjetskih nogometnih velikana.

Ono što će pedeset pet godina kasnije za Hajduk biti Mediteranske igre, te je godine bio veličanstveni Peti slet Sokolske župe Split, koji će 21. srpnja ugostiti sokolsku braću iz cijele Jugoslavije, od Ljubljane i Sarajeva do Novog Sada i Boke Kotorske. Vlasti su za tu priliku odriješile kesu i stadion na Kraljevoj njivi toga je ljeta za sokolski slet potpuno preuređen: podignuta je moderna drvena tribina s pet stotina sjedećih mjesta i šezdeset četiri lože, a zemljano igralište temeljito poravnato i, što je još važnije, prvi put — na golemu radost domaćih i protivničkih vratara — postavljeno u pravcu sjever-jug.

Golema radost nije dugo trajala: umjesto sunca, vratari su upoznali novog neprijatelja — buru. Hajdukov se golman, međutim, brzo sprijateljio s njom: u prve tri marčane bure sljedećeg ožujka Hajduk je u tri utakmice protiv gradskih rivala Splita, Uskoka i Borca postigao ravno četrdeset golova, a Hajdukov vratar Marin Brajević balun je iz Ankine mreže izvadio točno nijednom.

A Luka Kaliterna? Barba Luka nije dočekao stati nasuprot buri. Do tada je već ionako rijetko branio, posvećen treniranju mlađih kategorija, a od te 1923. konačno se oprostio od aktivnog nogometa i potpuno posvetio radu s juniorima, utemeljivši slavnu Hajdukovu omladinsku školu.

Tako je s klupe pod uređenom zapadnom tribinom barba Luka nastavio gledati u sunce.

* * *

A samo godinu dana ranije upravo je problem Krajeve njive doveo u pitanje sam opstanak kluba. Urbanistički razlozi zaprijetili su igralištu pod starom murvom “smrtnim udarcem”, kako je to dramatično nazvala splitska štampa, i jedini način da se spase stadion i klub — pa i sam nogomet u gradu — bio je premještanje cijelog igrališta desetak metara na zapad, što su na kraju vlastitim rukama uradili sami igrači i članovi kluba. Kojih te 1922., zanimat će vas možda, ima točno četiri stotine i osam.

Godina je počela naslovom u splitskom Jadranskom sportu — Kriza nogometa u 1923.. Hajduk je postojao tek dvanaest godina, i mada su Splićani zarana zaluđeni fusbalom, još uvijek nije bio gradska institucija i svetinja. Na božićnoj skupštini pred novu 1923. uz rezultatske uspjehe — pedantno zbrojene “četrdeset četiri utakmice s rezultatom 187:45 u našu korist”, odnosno “razmjer goala od osnutka kluba 955:297” — izneseni su i golemi problemi s kojim se mladi klub suočava, i među njima najveći, razumije se, oni financijski.

Tako je prije točno stotinu godina započela epska saga o Splićanima samima protiv svih, u stalnom ratu sa sucima i nacionalnim nogometnim asocijacijama

U ono vrijeme za klubove poput Hajduka jedini izvor zarade bilo je dovođenje atraktivnih protivnika koji će privući građane i napuniti stadion, ali zbog neumoljive geografije, koja je mali Split — što je te 1923. izbrojao točno 28.190 stanovnika — smjestila na kraj poznatog svijeta, i Prvim svjetskim ratom razorene prometne infrastrukture, bilo je posve nemoguće dovesti već i neki zagrebački, a kamoli češki ili austrijski klub.

Čak i kad bi u goste zvali poneki ugledniji klub koji se na turneji već nalazi u nekom od velikih jugoslavenskih gradova, poput Beograda, Zagreba ili Subotice — o da, Subotica je tada bila treći jugoslavenski grad, gotovo četiri puta veća od Splita — valjalo je za njihov dolazak izdvojiti od osamdeset do sto hiljada kruna. Kako je i najposjećenija utakmica u ono vrijeme od ulaznica mogla donijeti jedva šezdeset hiljada, već i običnom kišom na dan utakmice riskirao se gubitak od pedeset ili sedamdeset hiljada kruna, što bi značilo bankrot i gašenje kluba.

Uporne zahtjeve Splićana da Jugoslavenski nogometni savez, koji tada stoluje u Zagrebu, izađe u susret manjim sredinama i za domaće i strane klubove uredi u Ministarstvu saobraćaja pedesetpostotni popust na željezničkim i parobrodarskim linijama, nailazili su na nadmoćno ignoriranje. “U Jugoslavenskom nogometnom savezu trebali bi znati da nisu oni samo za zagrebačke klubove, nego za sve”, pisala je ljuta splitska štampa, a splitski podsavez na kraju je i bojkotirao skupštinu Saveza u veljači.

U Zagrebu se, jasno, nisu pretjerano uzrujavali: Savez se bavio isključivo svađama između HAŠK-a, Građanskog i Concordije, te problemima u organizaciji prvenstva Zagrebačkog podsaveza, gdje još nisu uspjeli okončati ni sezonu započetu 1921. Ne samo da su u bogatoj metropoli ionako imali tri jaka kluba, nego su i oni redovito igrali s velikim austrijskim, češkim i talijanskim klubovima: Građanski se, na primjer, već drugu godinu zaredom pripremao za turneju po Španjolskoj.

Hajduk za to vrijeme svih dvanaest godina od osnivanja nije nosom pomolio iz Splita, dovodeći nepoznatu češku i mađarsku sirotinju iz Kladnog i Temišvara i zabijajući im po pet-šest golova, ostatak godine igrajući protiv posada ratnih brodova i slabašnih splitskih klubova Borca, Uskoka i Splita: prvenstvo splitskog podsaveza prethodne je sezone osvojio sa svih sedam pobjeda i gol-razlikom 54-2.

U svih sedam prvenstava Splitskog podsaveza tih godina Hajduk je odigrao trideset sedam utakmica i pobijedio u njih trideset šest, s gol razlikom 233-11. Izgledalo je poput HNL-a stotinjak godina razlike. Nikoga više nije zanimalo gledati kako Hajduk pobjeđuje Uskok 11-0. U splitskim novinama neusporedivo više prostora tako dobivaju veslačka i plivačka natjecanja, a atraktivniji od Hajdukovih kvartovskih utakmica već su i sve popularniji box-matchevi, a kamoli spektakularni gradski water-polo derbiji između Firula i Baluna.

“Pogibelj je da nam ova sezona bude vrlo mršava”, zaključit će na koncu u upravi Hajduka. “Ne poprave li se prilike, imat ćemo mrtvu sezonu.”

 

Po čemu je onda ta “mrtva sezona” povijesna za Hajduk?

Je li to bila zbog prve utakmice na obnovljenoj, sjevernojužnoj Krajevoj njivi odigrana 29. srpnja, kad je Hajduk pobijedio Split s visokih 6-0? Ili zbog onih rutinskih 3-1 protiv istog kluba u trećem kolu prvenstva Splitskog podsaveza 31. svibnja, kad je Janko Rodin postigao četrdeset peti gol te godine, odnosno Hajdukov jubilarni “tisućiti goal od osnutka kluba”?

Je li tu 1923. povijesnom možda upisao njen jedanaesti dan, kad se u dalekom Kumboru rodio Slavko Luštica, koji će postati legenda Hajduka i 1971. donijeti najiščekivaniju titulu u povijesti? Ili četrnaesti dan veljače, kad se u kući Smojinih u Velom Varošu starome ribaru Marinu rodio peti sin, mali Miljenko, koji će u iduće sedamdeset i dvije godine ispisati jedinstveni, golemi spomenik Hajduku?

Ne. Povijest je ispisana u nedjelju 2. rujna, kad je u zagrebačkoj Stolnoj crkvi uz Te Deum svečano konsakriran novi biskup splitsko-makarski dr. Klement Kvirin Bonefačić, a Split za to vrijeme čekao vijesti iz Sarajeva, gdje je Hajduk igrao protiv SAŠK-a, Sarajevskog akademskog športskog kluba.

* * *

Koji tjedan ranije Hajduk se vratio iz Zagreba, gdje se povodom dvadesete godišnjice HAŠK-a igrao jaki turnir prvaka nogometnih podsaveza, u zagrebačkoj štampi pompozno nazvan “neslužbenim prvenstvom Jugoslavije”. Nakon pobjede protiv ljubljanske Ilirije, Hajduk je brzo ispao od jake Bačke, kluba vojvođanskih Hrvata iz Subotice, mada ovo “brzo” treba shvatiti dosta široko: kako još nije bilo izmišljeno raspucavanje penala, splitski je klub ispao tek u ponovljenoj utakmici, nakon tri dana igre prekidane kišom, s igračem manje, nakon što mu sudac zbog ofsajda nije priznao vodeći gol, pa Bačkoj priznao gol iz čistog ofsajda.

Splitske novine — ovo će vam se svidjeti — pisale su kako Hajduk “nije mogao bolje s obzirom na duševnu depresiju momčadi”, a “športski kritičar” Hrvatskog športskog lista, eto ljupkog povijesnog kuriozuma, zajebavao je slabašni i depresivni Hajduk kao “jugoslavensku Barcelonu”.

Nakon uspjeha HAŠK-ova ‘neslužbenog’ prvenstva države Jugoslavenski nogometni savez te je 1923. konačno uredio i prvo pravo, službeno prvenstvo Kraljevine SHS. Organizirano je po jednostrukom kup-sistemu, a Bijele kao prvake splitskog podsaveza ždrijeb je u prvom kolu odveo u Sarajevo, da se u još jednoj povijesnoj utakmici te godine — Hajdukovoj prvoj prvenstvenoj u životu — upišu u elitno društvo svjetskih velikana.

U Splitu to još nisu mogli znati: štoviše, odlazak Hajduka na povijesnu prvu prvenstvenu utakmicu i nije osobito uzbudio splitsku javnost, osim one grupe fanatika što je pred kućom Pavlović čekala Hajdukove rezultate. U ono vrijeme, prije radija i televizije, gostujuće su se utakmice, naime, u Splitu pratile na masovnim okupljanjima pred zgradom Gradske pošte u kući Pavlović, današnjoj zgradi Glazbene škole Josipa Hatzea. Tog vikenda pred poštom su se više čekali rezultati uzbudljivih “plivačkih utakmica” na Sušaku, a glavna sportska vijest bio je — izlet Splitskog sokolskog društva na slet bratske Šibenske župe.

U petak je tako ispod vijesti o predstojećem sletu u Drnišu u Novom dobu objavljena notica o splitskom slikaru Ivanu Mirkoviću, koji je nakon uspješnog predstavljanja u Dubrovniku tog petka ujutro otputovao otvoriti izložbu u Sarajevu. A tek ispod nje — kad smo već kod Sarajeva — i kratka vijest da je u Sarajevo, na “natjecanje za prvenstvo Jugoslavije”, otputovala i momčad Hajduka.

 

Konačno, na povijesnu utakmicu te nedjelje, pred rekordnih sedam hiljada ljudi na stadionu SAŠK-a u Kovačićima — najviše te prve prvenstvene sezone — ekipa Hajduka istrčala je u sastavu kojega vrijedi zapisati: Marin Brajević, Mirko Bonačić, Petar Dujmović, Ante Kesić, Mihovil Borovčić Kurir, Mirko Mihaljević, Mirko Machiedo, Ernest Hochmann, Ljubo Benčić i Vinko Radić, predvođeni igračem i trenerom, Čehom Jaroslavom Bohatom.

Iako umorni od iscrpljujućeg trodnevnog putovanja — najprije parobrodom do Metkovića, pa feratom do Sarajeva — Splićani su domaćine šokirali uraganskim početkom, i golovima Machieda, Kurira i Bohate odmah poveli 3-0. SAŠK je potkraj prvog poluvremena uspio tek smanjiti na 1-3, da bi potom u drugom dijelu počeo neviđeni one-man-show suca Janka Justina iz Zagreba, nekadašnjeg igrača HAŠK-a i bivšeg predsjednika Jugoslavenskog nogometnog saveza — Hajdukov obred inicijacije i dobrodošlice u jugoslavenski ligaški nogomet.

Zagrebački arbitar najprije je u 60. minuti — na nevjericu samih linijskih sudaca, koji su ga uvjeravali da griješi! — nakon jednog sudara igrača umjesto čistog i običnog gol-auta iznenada pokazao na bijelu točku, s koje su domaćini smanjili na 2-3. Onda je hladnokrvno izmislio i drugi penal, ali je ovaj put — sad već pred otvoreno pobunjenim vlastitim pomoćnicima! — ipak morao popustiti i poništiti očiglednu grešku. To, međutim, zagrebačkog suca nije pretjerano uzbudilo: u 73. minuti sarajevski napadač Karlo Jakupec doslovno mu je pred nosom jednu loptu uhvatio rukama i — kad su svi igrači Hajduka stali, čekajući da prekine igru i dosudi prekršaj — spustio je treneru i igraču SAŠK-a, Austrijancu Ferdinandu Götzu, a ovaj je pored šokirane Hajdukove obrane i još šokiranije sarajevske publike sproveo u gol za 3-3!

Onda je najbolji Hajdukov strijelac Ante Tonči Bonačić popizdio i iz protesta bijesno nabio balun u vlastitu branku, a sudac Justin hladnokrvno pokazao na centar, za potpuni preokret SAŠK-a i 3-4. Onda je Tonči još više popizdio, pa je još više popizdio i Janko Justin, isključivši ga iz igre. Onda su popizdili svi ostali igrači Hajduka, ostatak utakmice se rezignirano zajebavajući po terenu, jedva na koncu dočekavši kraj i feratu za Metković.

Pa su na kraju popizdili i oni Hajdukovi druckeri, preteča Torcide, što su pred zgradom pošte u kući Pavlović čekali telefonske objave događanja u Sarajevu. Samo valjda pojačano prisustvo policije i Orjuninih batinaša tog je dramatičnog postizbornog ljeta 1923. spriječilo revoluciju u Splitu.

 

Skandaloznim suđenjem Janka Justina, da se ne oslanjamo samo na splitske kampanilističke izvore, bila je zgrožena cijela jugoslavenska štampa. U izvještaju objavljenom u zagrebačkim Novostima izaslanik Jugoslavenskog nogometnog saveza, stanoviti gospodin Ogorelica, pisao je kako je sudac Justin sam odlučio utakmicu tako što se “otvoreno afirmirao partajičnim za SAŠK”, dopustivši “dva potpuno nekorektna gola”, te “nerazumljivu i po život opasnu surovost igrača SAŠK-a”. Čak je i sarajevska Večernja pošta javila kako je “Zagreb spremio jednog od svojih najnesposobnijih sudaca”, koji je “previdio cijeli niz off-sideova i handsova”, i s “nekoliko zaista nepravednih odluka revoltirao igrače Hajduka”, koji su do tada “pokazali ekshibicionu igru internacionalnog stila”.

Nikad prije i nikad poslije nije na jugoslavenskim terenima viđen sudački performans kakav je na stadionu u sarajevskim Kovačićima te nedjelje priredio nezasluženo zaboravljeni zagrebački sudac Janko Justin. Splićani su, naravno, odmah sutradan na adresu Saveza poslali gnjevnu žalbu — i ta je, eto, bila povijesna prva — tražeći poništavanje rezultata i novu utakmicu, ali njihov zahtjev, sasvim očekivano, u Zagrebu nije prihvaćen ni nakon tjedan dana, ni do kraja prvenstva, ni do dana današnjeg, evo cijelo stoljeće.

* * *

Tako je davnog 2. rujna 1923., prije točno stotinu godina, započela Hajdukova prvoligaška povijest, epska saga o Splićanima samima protiv svih, u stalnom ratu sa sucima i nacionalnim nogometnim asocijacijama — od zagrebačkog nogometnog saveza Kraljevine SHS i beogradskog Vrhovnog nogometnog saveza Kraljevine Jugoslavije, do fudbalskog saveza socijalističke Jugoslavije i, najzad, slavnog zagrebačkog Hrvatskog nogometnog saveza.

Nijedan od klubova koji su igrali povijesno prvo službeno prvenstvo Kraljevine SHS — subotička Bačka, ljubljanska Ilirija, sarajevski SAŠK, beogradska Jugoslavija i zagrebački Građanski, prvi prvak države — odavno više ne postoji. Osim Hajduka, koji će od te paleonogometne nedjelje ostati jedini hrvatski i jugoslavenski klub koji će svih sljedećih stotinu godina bez prekida biti prvoligaš.

Davno zaboravljena utakmica sa sarajevskim SAŠK-om ispast će tako historijska, upisujući Hajduk u ekskluzivno društvo klubova koji će kao sudionici prvih nacionalnih prvenstava u elitnom razredu bez prekida igrati do dana današnjeg, i koji nikad u svojoj povijesti nisu bili drugoligaši.

U cijelom nogometnom svijetu danas je samo dvadesetak tako starih divova.

A Hajduk je među njima deveti. Sedmi u Europi.

 

— — — — —

Drugi (i završni) dio priče Sto godina samoće, pod naslovom Jugoslavenska Barcelona, pročitajte ovdje.