Slijede vijesti iz sporta. Nakon što su senzacionalno izbacili jaki Šahtar i veliki Manchester City, Hajdukovi omladinci na kultnom Westfalenu igraju povijesno četvrtfinale juniorske Lige prvaka protiv Borussije Dortmund.

 

Srijeda je tako na Martovske ide, bili tići Marijana Budimira i Bore Primorca senzacionalno vode od 72. minute, prekrasnim golom Mate Antunovića — glavom s penala, u same rašlje Silasa Ostrzinskog, kao nekad njegov sensei Primorac — i dok druga marčana bura donosi urlike susjeda pred televizorima, u cijelom našem malom mistu samo sam ja miran i pomiren.

Iako bez dvojice najboljih igrača — stupa obrane Luke Vuškovića i napadača Rokasa Pukštasa, pridruženih seniorima — Hajdukovi juniori vodili su 1-0, manje od dvadeset minuta daleko od polufinala Lige prvaka protiv velikog Milana, od četiri dakle najbolja u Europi, ali ja sam miran i pomiren znao da će sve poslije toga dalje biti kako je oduvijek biti moralo, i kako će zauvijek morati biti.

Naravno da su se Hajdukovi njunjori nakon toga uplašili polufinala, i naravno da su Nijemci izjednačili već nakon par minuta: Michel-Simon Ludwig u šesnaestercu je prošao pored Tomislava Arkovića i iznenada mlad pao mrtav, velški sudac Robert Ian Jenkins jedva dočekao pokazati na bijelu točku, a Julian Rijkhoff pogodio rutinski i hladnokrvno kao da ima osamnaest godina nogometnog staža, a ne života. Naravno da su Nijemci onda stisli kao na Sutjesci, naravno da je u 83. minuti Arković napravio još i nepotreban faul na Samuelu Bambi, a ovaj mlad pao mrtav, pa se pridigao, uzeo zalet i poslao bombu — par centimetara iznad Hajdukove grede.

I naravno da je — kako je oduvijek biti moralo i kako će zauvijek biti — u posljednjim sekundama utakmice, u 92. minuti, Šimun Hrgović ubacio jednu oštru paralelu na peterac Borussije prema Krešimiru Nazoru, a mladi je Paris Josua Brunner nespretno presjekao, ostavio rođenog vratara na krivoj nozi i pogodio točno u — gredu. Jebem i njega i gredu i onoga tko ju je tamo stavio.

I onda, naravno, penali.

Kad kažem da to što smo gledali nije upamćeno u svih stotinu dvanaest Hajdukovih godina, ne mislim samo na rezultat na semaforu

Nisam to htio gledati. Nisam ni morao.

Znao sam i prije nego što je velški sudac, na zaprepaštenje Hajdukova kapetana Marka Capana, najprije mimo svih pravila i običaja, svojom voljom, bez bacanja novčića odlučio da će se jedanaesterci pucati pod južnom, kultnom Südtribünom, pred slavnim Die Gelbe Wandom, Žutim zidom navijača Borussije. Nasuprot pet hiljada pomahnitalih Hajdukovih navijača s druge strane Westfalena, slavni je Die Gelbe Wand, međutim, s jedva par stotina domaćih ultrasa bio tek Žuti zidić ispred kvartovskog dućana, pa je sudac Jenkins onda bacio novčić tako da prvi pucaju, naravno, igrači Borussije.

“Gnjila gubava evropo jeben ti sve po spisku od monetarnog fonda do evropske ekonomske zajednice!”, rekao bi Mali Marinko.

Rezignirano sam buljio u zeleni ekran. Uskoro u četvrtfinalu ‘prave’ Lige prvaka počinje Liverpool, ionako će prije Redsi okrenuti 2-5 protiv Reala nego što ćemo mi vidjeti polufinale.

 

Martovske ide.

“Cave Idus Martias!” Tim riječima, zapisao je glasoviti rimski povjesničar i biograf Plutarh, neki je Spurina — vidovnjak što je, kažu, u sirovoj ovčjoj jetri nepogrešivo vidio budućnost — upozorio cara Julija Cezara na veliku opasnost na Martovske ide, o svetkovini boga Marsa 15. ožujka. “Čuvaj se Martovskih ida!” Potresena zloslutnim proročanstvom, i imperatorova je žena Kalpurnija tu noć sanjala kako drži mrtvog Cezara na rukama. Ovaj, međutim, nije previše mario. “Evo došle Ide!”, veselo je, piše Plutarh, Cezar dobacio starom vidovnjaku žureći toga dana na sastanak Senata u Teatru Pompeji. “Ide su došle, ali još nisu prošle”, odgovorio je pak mudri Spurina rečenicom koja će sljedećih dvije hiljade šezdeset i sedam godina ostati poslovicom podsjećanja za sve koji prerano slave.

Dalje znamo. “Zar i ti, sine Brute?”, sat vremena kasnije izjavio je u Teatru Pompeji umirući Julije Cezar, ali Marko Junije Brut nije ni trebao vaditi nož. Gaj Servilije, Bucilijan i Decimus bili su nepogrešivi.

“Čuvaj se Martovskih ida”, napisao je onda i William Shakespeare, ali šesnaest vjekova prekasno.

 

Čuvaj se Martovskih ida. Nije meni bogami trebala sirova ovčja jetra, nisu mi trebali ni stari vidovnjak Spurina, ni Plutarh, ni Kalpurnija, ni William Shakespeare kad je nakon svega Borussijin mladi stoper Faroukou Kayode Cissé samouvjereno izveo prvi penal, hladnokrvno poslavši Hajdukova vratara Bornu Buljana po döner kebab u Burak Kebap Haus u Provinzialstrasse. A prema bijeloj točki potom kao prema gubilištu krenuo mladi Jere Vrcić.

Previše puta gledao sam ovo. Zajebi. I’m too old for this shit.

Pogledao sam na sat. Za pola sata počinje Liverpool.

* * *

Izaberite bilo koju suvremenu Hajdukovu tragediju, i ja ću vam odmah reći kad sam je i gdje prvi put vidio. Da, prvi put. Svaki navijač Hajduka stariji od pedeset svaku je njegovu tragediju već vidio, i vidio je više puta.

Hajduk u četvrtfinalu nekog europskog kupa u predvečer Martovskih ida bez dva najbolja igrača vodi 1-0, nadomak europskom polufinalu, nakon čega prima glup gol i trese se do kraja utakmice, pa na raspucavanje penala ide kao na strijeljanje? A mi već rezignirano čekamo večerašnji prijenos Liverpoola?

Prošlo je točno četrdeset pet godina, ali kao da je bilo sad, dok pišem.

Naravno da pamtim. Bio sam tamo.

 

Martovske su ide, 15. ožujka 1978., a u uzvratnoj utakmici četvrtfinala Kupa pobjednika kupova Hajduk na Starom placu dočekuje bečku Austriju. Nakon 1-1 na Prateru, Hajduku je to trebao biti lak posao. Istina, u redovima bijelih nema napadača Boriše Đorđevića i čistača Luke Peruzovića — koji su platili iscrpljujućih i ratničkih nedjeljnih 1-1 sa Zvezdom na Marakani — ali tu su mladi Nenad Šalov i još mlađi Marijan Zovko: ljubičasti ionako nisu bogznakakva momčad, osim legendarnog Herberta Prohaske, najboljeg austrijskog igrača svih vremena, nema tu neke nogometne pameti.

Počelo je dobro, već u 21. minuti Drago Rukljač izveo je slobodni udarac i u šesnaestercu pronašao Davora Čopa, koji je u trku zakucao za 1-0. Već potkraj prvog poluvremena imamo jedanaesterac i sve je gotovo, ali Rukljač puca vjerojatno najgori penal koji je Stari plac ikad vidio. Vratar Hubert Baumgartner nije se morao niti baciti. Samo je prilegao na travu i nježno uhvatio balun. Ali dobro, imali smo 1-0, samo još jedno poluvrijeme daleko od polufinala, od četiri dakle najbolja.

“Ide su došle, ali još nisu prošle”, veselo smo s istočne tribine vikali treneru Austrije Hermannu Stesslu, koji je dan ranije najavio da sigurno prolaze i da će presuditi njihova mirnoća.

Naravno da se nakon toga Hajduk uplašio polufinala, i naravno da je u 56. minuti rastrojeni Drago Rukljač srušio Prohasku, a ovaj iz slobodnog udarca, baš poput Drage, u šesnaestercu pronašao Karla Daxbachera, koji je u trku zakucao za 1-1. Naravno da je onda Austria stisla kao Nijemci na Sutjesci, naravno da je u sumrak utakmice Karl Obermayer glavom poslao bombu par centimetara od Hajdukove stative.

I naravno da je onda u produžecima — kako je oduvijek biti moralo i kako će zauvijek biti — njemački sudac Ferdinand Biwersi, policijski inspektor iz saarskog Bliesransbacha, u 95. minuti hladnokrvno propustio za Hajduk svirati dva čista penala zaredom, na Slaviši Žunguli i Ivici Šurjaku. Jebem i njega i njemačku policiju. “Gnjila gubava evropo jeben ti sve po spisku od monetarnog fonda do evropske ekonomske zajednice!”, rekao bi Mali Marinko.

 

Slijedilo je raspucavanje penala, inspektor Biwersi bacio je novčić tako da prvi pucaju, naravno, igrači Austrije, ali mi smo u polufinale vjerovali više nego u druga Tita.

Što smo znali? Istina, dobivali smo do tada već batine, ali ovo je bilo novo, dobro iskustvo: četiri mjeseca ranije proljeće u Europi izborili smo upravo s bijele točke, onom dramom protiv Diósgyőra, kad je nakon 1-2 u Mađarskoj deset minuta prije kraja uzvrata pod Plinarom György Tatár pogodio za 1-1, a tri minute prije kraja kapetan gostiju Ottó Váradi posve neobjašnjivo i nepotrebno srušio Šurjaka, rumunjski sudac Otto Anderco pokazao na penal, a Rukljač sigurno pogodio za produžetke.

Bilo je to naše prvo raspucavanje penala u životu, prvo u cjelokupnoj povijesti Hajduka. I to kakvo! György Veréb obranio je prva dva, i Vedranu Rožiću i Luki Peruzoviću, ali je i Ivan Katalinić obranio Ottu Váradiju i Balázsu Magyaru, prije nego je Gábor Szántó poslao balun u staro rodilište.

Za dva tjedna napunio sam trinaest, još sam bio dijete i nisam imao nikoga da mi četiri mjeseca kasnije kaže, “čuvaj se Martovskih ida”. Kad je tako iskusni Austrijin napadač Thomas Parits samouvjereno izveo prvi penal, hladnokrvno poslavši balun ispod Ivana Katalinića, a prema bijeloj točki kao prema gubilištu krenuo mladi Nenad Šalov, mi smo još uvijek vjerovali u polufinale.

Bili smo, rekoh, djeca, išli smo u sedmi razred i nismo još čitali ni Plutarha ni Shakespearea. A Hubert Baumgartner, nakon što je ono u prvom poluvremenu pročitao Rukljača, sad je pročitao i Šalova, koji je gađao lijevi kut i pogodio lijevu stativu, pa je pročitao i Juricu Jerkovića, kojemu je lako uhvatio rekreativno plasirani balun gore desno, pročitavši na koncu i Čopa, kojemu ga je još lakše ulovio dolje lijevo: više je Baumgartner pročitao toga predvečerja nego mi u svih sedam godina školske lektire. Vilson Džoni i Ivica Šurjak uopće nisu došli na red za čitanje.

“Zar i ti, sine Gašeliću?”, rekao je tako izbušeni Katalinić, ali mladi Felix Gasselich nije ni trebao vaditi nož. Nakon Gaja Servilija Paritsa sigurni su bili i Bucilijan Prohaska i Decimus Fritz Drazan, i sve je bilo gotovo.

Martovske ide došle, Martovske ide prošle.

Popišani smo izašli sa stadiona i pogledali na sat. Za pola sata na televiziji je počinjala Sportska srijeda, barem će Liverpool večeras u četvrtfinalu Kupa prvaka razbiti Benficu.

I razbio je, jasno, 4-1, ali nije pomoglo. Kad Jamie Lee Curtis uskoro u kinu Central strašnom Michaelu Myersu strgne masku, mi ćemo pod njom ugledati lice Huberta Baumgartnera.

 

Eh da, sedamdeset osma.

Jednako su nam trgovci tada derali kožu, jednako su cijene divljale, umirovljenici jedva preživljavali, branitelji tražili prava, a Vlada najavljivala mjere. Samo što je predsjednik Vlade bio, sjetit će se stariji, Veselin Đuranović: te srijede 15. ožujka 1978. Odbor za tržište Vijeća republika i pokrajina pripremao je nacrt Zakona za društvenu kontrolu cijena, komisija Saveznog Vijeća Skupštine Jugoslavije prijedlog penzijskog zakona kojim će riješiti “aktualna pitanja položaja boraca Narodnooslobodilačkog rata sa stanovišta penzijskog i invalidskog osiguranja”, lovačko društvo Bratsvo-jedinstvo iz Vukovara svoju je zlatnu plaketu za zasluge u razvoju lovstva uručilo predsjedniku Josipu Brozu Titu, a Hajduk je u europskom četvrtfinalu pucao penale.

Lako je drugu Titu bilo pucati u medvjede. Nije njemu na jedanaest metara stajao Hubert Baumgartner.

* * *

O tome vam, eto, pričam: previše sam ja star za ova sranja, sva sam ih već vidio. Ne trebaju meni ni Shakespeare, ni Plutarh, ni Kalpurnija, ni stari Spurina. Hajdukove Martovske ide mi nismo vidjeli u sirovoj ovčjoj jetri, mi smo ih vidjeli na Starom placu. Ili na starom televizoru. Prije bečke Austrije vidjeli smo i Leeds United i Atlético Madrid, vidjeli smo i tragedije u Saint-Étienneu i Eindhovenu, i nakon one Baumgartnerove narodne čitaonice pod Plinarom mi smo s trinaest godina već vidjeli sve.

Sve poslije toga bit će ponavljanje gradiva: i sljedeće godine drugo kolo Kupa UEFA, Arsenal, švicarski sudac Ernst Dörflinger i jedan jebeni gol u gostima, i nakon Arsenala mitsko četvrtfinale Kupa prvaka, HSV, škotski sudac Ian Foote i opet jedan jebeni gol u gostima, i nakon HSV-a drugo kolo Kupa UEFA, Bordeaux, 4-1 i 0-4 — nije ni trebao austrijski sudac Franz Wöhrer — i nakon Bordeauxa polufinale Kupa UEFA, Tottenham, talijanski sudac Paolo Casarin i još jedan jebeni gol u gostima.

Konačno, nakon Tottenhama vidio sam i posljednje Hajdukovo četvrtfinale Kupa UEFA, belgijski KSV Waregem, portugalskog suca Aldera Santosa, 1-0 u Splitu — u onoj utakmici koja danas služi za podsjećanje klincima da je Hajduk nekad znao igrati europsko četvrtfinale, pobijediti u prvoj utakmici i biti bijesno izviždan i izvrijeđan od cijelog Poljuda — pa 0-1 u gostima i novo raspucavanje penala.

Prošlo je trideset sedam godina, ali naravno da pamtim.

Dobro je počelo u Waregemu — ovaj put pucali smo prvi, Ivan Gudelj sigurno je pogodio, a Zoran Varvodić Rambo skinuo Dannyju Veytu — ali samo da nas navuče: već u sljedećoj seriji Baka Slišković pogodio je stativu, Wim de Coninck na kraju pročitao Branka Miljuša i sve je bilo gotovo.

A Miljenko Smoje rečeni Mali Marinko sutradan je u Slobodnoj Dalmaciji sve rekao u jednoj rečenici: “Gnjila gubava evropo jeben ti sve po spisku od monetarnog fonda do evropske ekonomske zajednice!”

Čak ni Liverpool nije igrao te večeri, pod kaznom zbog tragedije na Heyselu godinu dana ranije.

 

Kažem: izaberite bilo koju Hajdukovu tragediju, i ja ću vam odmah reći kad sam je i gdje prvi put vidio. Nama je svaka déjà vu.

Prije samo godinu dana, uostalom, ista je ova mularija pucala penale protiv vršnjaka iz Atlético Madrida, i znamo kako je završilo. Francuski sudac Jeremie Pignard maštovito je izmislio Pukštasov faul na vrataru Alejandru Encabu i poništio im gol u posljednjoj sekundi prvog poluvremena, pa su nakon 0-0 pucali penale: Marin Ljubičić pogodio je desnu stativu, Capan lijevu, a Pukštas tvornicu cementa u Kaštel Sućurcu, i sve je bilo gotovo.

Shvatit ćete onda zašto sam tako četrdeset pet Martovskih ida nakon onog popodnevnog sata školske lektire i Baumgartnerove lekcije iz suvremene austrijske književnosti — kad su Hajdukovi tići u europskom četvrtfinalu bez dva najbolja igrača poveli 1-0, pa glupo prosuli vodstvo i na raspucavanje penala otišli kao na strijeljanje, kad je Cissé samouvjereno pogodio prvi penal, a prema bijeloj točki krenuo mladi Jere Vrcić — iskreno poželio da sam stvarno pametan kao što je vjerovala moja pokojna baba, pa da me boli kurac i za Hajduk i za nogomet.

A onda je Jere pogodio.

Jako i točno, u sami donji lijevi kut Silasa Ostrzinskog, baš kao da mu je Matt Le Tissier ćaća.

* * *

Što se dogodilo u proteklih godinu dana, otkako su bili tići pobijedili vršnjake iz Madrida u gađanju glinenih golubova i drvenih stativa, osvojivši zlatnu plaketu za doprinos razvoju splitskog lovstva, znanost ne zna do dana današnjeg. Tek, ono što je uslijedilo nije upamćeno u svih stotinu dvanaest Hajdukovih godina.

Nešto slično viđeno je još samo u dva nedavna finala —prošlogodišnjem finalu engleskog Liga kupa između Liverpoola i Chelseaja na Wembleyju, i godinu dana ranije finalu Europa lige između Villarreala i Manchester Uniteda u Gdanjsku, kad se u obje utakmice bez ijedne greške na bijeloj točci izredalo svih dvadeset igrača, sve dok na kraju stvar nisu riješili vratari, Liverpoolov Caoimhín Kelleher i Villarrealov Gerónimo Rulli.

Njemačkom inženjerskom preciznošću zabijali su tako te Martovske predvečeri žuti tići iz Dortmunda — Borna Buljan nijednome nije bio ni blizu — ali svaki su taj penal njihovi lijepo odgojeni vršnjaci iz Hajduka pristojno vratili gdje su ga i našli. Nijednome Ostrzinski nije bio ni blizu.

 

I kad kažem da to što smo gledali nije upamćeno u svih stotinu dvanaest Hajdukovih godina, ne mislim samo na rezultat na semaforu. Mislim na način na koji su goluždravi tići izvodili penale: što je jedanaesterački maraton odmicao — što smo mi pred televizorima bili rastrojeniji — to su njunjori bili sigurniji. Prva četiri pucali su opušteno kao da je TikTok izazov, a ne četvrtfinale Lige prvaka, a posljednjih pet infarktnih, bez prava na grešku, izveli su kao da cijeli život na baušteli u Dortmundu tuku penale.

Seniorski hladno i rutinski, nakon Jere Vrcića zabili su i Marin Čalušić, i Mateo Jurić-Petrašilo, i Noa Skoko, i Marko Capan, i Krešo Nazor, i Tomo Arković, i Niko Đolonga, i tko zna koliko bi to trajalo: zabilo bi svih osamnaest Budimirovih njunjora i sam Budimir, zabili bi kasnije i Hajdukovi kadeti i pioniri, do Uskrsa bi tako Hajdukovi tići zabijali penale, da na kraju na igralište u Westfalenhallenu nije banula teta Renata.

Teta Renata — nećete je vi znati, Renata Lovrinčević Buljan se zove gospođa — ljutito je onda pokazala svome sinu semafor i pitala ga vidi li koja je ura, podviknula da se večera hladi i da je sutra škola i da nju nije briga što je cijela ekipa na Žutom zidiću, niti je zanima što kažu druge mame. I mali Borna — šta će — sve grintajući sebi u bradu bespogovorno skinuo penal Filippu Calixteu Manéu.

Nakon čega je Ante Kavelj dovršio posao, i ekipa s Westfalena konačno se razišla kućama. Neutješan bez penala ostao jedino mali Šime Hrgović, pa mu je Budimir morao obećati da će pucati u polufinalu protiv Milana.

 

Ukupno devetnaest penala, eto, pogodio je Hajduk u svim europskim raspucavanjima nakon onih Martovskih ida 1978. — svega dvanaest zabili su u svih trideset sedam godina nakon Waregema — a njunjori Marijana Budimira i Bore Primorca samo tog predvečerja na Westfalenu pogodili devet.

Zaredom.

A Martovske ide? Što sad kažu gospodin Shakespeare, stari Spurina, gospođa Kalpurnija, učeni Plutarh i povijesni ljetopisi?

Policijskom inspektoru Ferdinandu Biwersiju, recimo, ona utakmica Hajduka i Austrije bila je posljednja europska, a povijest nogometa zapamtila ga je kad je mjesec dana kasnije delegiran da sudi odlučujuću utakmicu njemačkog prvenstva, u kojoj je Borussiji Mönchengladbach trebala pobjeda od devet golova razlike da osvoji naslov ispred 1. FC Kölna. Izvještaji su zabilježili da je u dramatičnoj utrci sa semaforom čak i sudac Biwersi trčao po ispucane lopte, završilo je na kraju 12-0, njemački savez pokrenuo je istragu, ali budući da je Köln ionako svoju dobio 5-0 i uzeo naslov, stvar je na kraju zaboravljena.

Eh da: momčad koja je trebala primiti devet, a primila dvanaest komada, zvala se — Borussia Dortmund.

 

Četrdeset pet godina kasnije, Hajdukovim srednjoškolci pogodili su svih tih devet, koliko je trebalo, i naučili nas jednostavnu životnu istinu, jednu od onih koje neizliječenim navijačima Hajduka do sad nije bilo dano znati: nije stvar u tome je li tebi danas obični 15. ožujka ili su ti Martovske ide, nego je stvar u tome jesi li ti danas Gaj Julije Cezar ili pak Marko Junije Brut. Je li dakle Julije Cezar dobri car ili svirepi diktator, i je li antički Gavrilo Princip prezreni izdajnik ili borac za slobodu.

“Čuvaj se Martovskih ida”, čulo se tako i ove srijede, kao što se čuo i stari Spurina i njegovo “Ide su došle, ali još nisu prošle”, samo što mi to nismo razumjeli. Naravno da nismo razumjeli. Ovaj put, naime, bilo je na njemačkom.

“Ja, die Iden des März sind gekommen, aber sie sind noch nicht gegangen.”